Đavolje klupko

Nagorno Karabah je jedan od zamrznutih konflikata u Zakavkazju oko koga se preko dvije decenije spore Jermenija i Azerbejdžan. Od raspada SSSR-a svaka vlast Ruske Federacije je davala javnu podršku “svojoj pravoslavnoj jermenskoj braći”, a na štetu Azerbejdžana, prve islamske sekularne države na svijetu. Zemlje Atropatene (svete vatre) stare, kako oni kažu, 2.400 godina.

Ovaj zamrznuti konflikt može biti geopolitička priča. Ali, kakve veze s tim ima crnogorska plaža Buljarice? A tek kakve li veze sa geopolitikom ima Tašmajdan, poznati park u centru starog Beograda, sa „Maderom“, kultnim restoranom beogradskih boema? A kakve li tek veze sa geopolitikom ima „šetnja“ po Azerbejdžanu crnogorskog zvaničnika Roćena u pratnji nezvaničnika Đukanovića? Nema nikakve veze, ali, samo dotle dok se u sve to ne umiješaju neki Crnogorci, neki Srbi, neki Hrvati i neki Rusi.

Divno je, prije pola godine, rekonstruisan tašmajdanski park. U njemu je postavljen monumentalni spomenik od bronze. Monumentalniji je od svih što ih Beograd ima. A ima ih na hiljade. Na postamentu od crnog mermera, najmonumentalnijeg od svih spomenika, piše: „Hejdar Alijev, nacionalni lider Azerbejdžana“.

Ceremonija otvaranja spomenika je upriličena zvaničnoj posjeti Beogradu predsjednika Azerbejdžana, Ilhama Alijeva. Poseban „šarm“ toj svečanosti je dao NJ.E. Eldar Hasanov, rezidencijalni ambasador Azerbejdžana u Srbiji, a nerezidencijalni u Crnoj Gori. Ovo je bila posjeta nad posjetama.

Kada državni protokol sve digne na najviši nivo, u znak te posjete se premješta cjelokupni beogradski život. Ali, nastupio je jedan „sitan“ problem. Skoro niko od naučne, intelektualne ili kulturne elite Beograda nije čuo za uspomeničenog čovjeka. Zbog toga se tih dana digla velika frka, mediji su digli uzbunu, ali, samo dok neko nije otkomandovao „STOP“. Ali, ipak nagađanja i danas traju o kom se, zapravo, čovjeku radi.

Godinama sam uporan u dokazivanju da organizovani kriminal i korupcija postaju gornje geopolitičko sredstvo. Paralelno s tim, uporan sam i u dokazivanju da je zloglasni KGB glavni razbijač SFRJ. Opet se nameće pitanje kakve veze to ima sa tašmajdanskim parkom, Buljaricama ili sa šetnjom nekih brđanskih Crnogoraca po Zakavkazju. Možda su samo htjeli, iz radoznalosti, vidjeti Jetija?

Vraćam se višegodišnjoj tvrdnji da je KGB, kao osnovna snaga u razbijanju Jugoslavije, zaigrao na nacionalističku matricu. Treba priznati da je sve to bilo veoma prihvatljivo i nekim političkim krugovima na Zapadu. Nije moglo biti efikasnijeg razbijačkog alata od međusobnog bratoubilačkog sukobljavanja srpskih i hrvatskih nacionalista. I još spregnutih sa svojim mafijama. Samo je trebalo pronaći pogodne vođe. I pronađeni su u dvojici autokratskih vlastoljubaca, Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu, koji su se međusobno prijateljski uvažavali.

Nacionalistički i šovinistički pokreti u obje republike, ojačani onima iz Crne Gore, spregnuti sa mafijama, po scenariju i želji vođa su odrađivali „svoj posao“. A Alija Izetbegović je obojici bio teret, što su obilato koristili mafijaši, nacionalisti, šovinisti, a posebno islamisti.

Armijski vrh je neprestano personalno prilagođavan razvoju događaja na terenu, a JNA je, najčešće s razlogom, postajala dežurni krivac za sve i svašta. Reformske snage, s Antom Markovićem na čelu, su na vrijeme prepoznale suludost nastupajućih politika, ali im je zafalilo snage.

Jedan potpredsjednik njegove vlade (utvrdiće se kasnije) bio je pritajena razarajuća bomba iznutra. Nije čudo što je baš taj bio tranzicioni politički komesar za prevođenje Saveza komunista Crne Gore u DPS Crne Gore i dvodecenijski guru „crnogorskog ekonomskog čuda“. Udruženi nacionalisti, islamisti, šovinisti i mafijaši su bili jači od svih, a vođe su likovale u svojim liderskim „podvizima“ i u tragedijama naroda. A ko baš njih dvojicu odabra? Narod ili neko drugi?

Analizirajmo nešto od onog što bi moglo biti važno za period koji je jugoslovenske narode uveo u agoniju. Na čelu najvažnijeg sektora u KGB je bio Jevgenij Primakov, čovjek koji je kasnije, u vrijeme našeg krvavog bratoubilačkog rata, bio predsednik vlade Ruske Federacije.

Njegovo najveće povjerenje, još od ranije, su imali Franjo Gregorić (mag hrvatsko-ruskog „biznisa“) i Josip Manolić. Upravo su njih dvojica imali presudnu ulogu u izboru Franje Tuđmana za nacionalnog lidera Hrvata i bili su prvi predsjednici Vlade nezavisne Republike Hrvatske. Najveće povjerenje Jevgenija Primakova je imao i Boro Milošević, inače decenijska alfa i omega ruske politike na Balkanu. Boro je, u suštini, izabrao brata Slobodana za svesrpskog vođu.

Milan Roćen, Branko Krga i još neka zvučna imena su Borovi izabranici, čiji rad on i danas nadzire. Momir, Milo i Sveto možda su bili svjesni (a možda i nijesu) da su baš oni bili Roćenovi izabranici, koji je u to vrijeme bio ideološka eminencija iz sjenke u Savezu komunista Crne Gore. Sve ostalo je već dobro poznato. Da li je slučajno da su upravo Roćen i Krga, u kritičnom periodu po jugoslovenske narode, upućeni na „diplomatske“ dužnosti u Moskvu?

Da li je slučajno da su baš crnogorski funkcioneri kasnije branili Krgu od smjene sa dužnosti načelnika generalštaba do posljednjeg dana? Da li je slučajno da je baš Roćen imenovan za ambasadora SCG u Moskvi, a nerezidencijalno i u Azerbejdžanu? A ko je sve i za čije potrebe ordinirao u ambasadi SRJ i SCG u Moskvi, izvjesno je da će otkriti neko drugi.

Da li ima slučajnosti u tome što je monumentalni spomenik na Tašmajdanu podignut Hejdaru Alijevu, prvom predsjedniku nezavisnog Azerbejdžana i ocu aktuelnog predsjednika Ilhama Alijeva, čija država više nije najsekularnija, a čije vladanje se ocjenjuje jednim od najautokratskijih i najkorumpiranijih?

Da li ima slučajnosti u tome da je, upravo, njegov otac Hejdar Alijev (ovjekovječen monumentalnim spomenikom na Tašmajdanu) bio šef najvažnije uprave KGB u sektoru na čijem čelu je bio Jevgenij Primakov? Da li je baš slučajno da je Eldar Hasanov, tadašnji operativac u upravi Hejdara Alijeva, sada rezidencijalni ambasador u Srbiji, a nerezidencijalni u Crnoj Gori?

Postoji li mogućnost da se, zbog „strateškog“ projekta, na kome predano rade Roćen i Hasanov (dirigovanog iz Moskve), lukovi elipse Azerbejdžan-Srbija-Crna Gora spoje upravo u Buljaricama? Petstotina hiljada evra, dvije luksuzne vile u okviru velikog turističkog kompleksa i deset posto od ukupnih investicija, bi mogli biti inspiracija i garancija uspjeha „projekta“. Za početak...

U geopolitici je nevažno ko će oprati prljavi novac. Važno je znati geopolitički cilj i kome pripadaju procenti, a procenti su uvijek najveća garancija za postizanje cilja. Zbog toga, organizovani kriminal i korupcija i jesu postali gornje geopolitičko sredstvo. Iluzija Jermena da će „ruska braća“ još dugo podržavati njihovo nastojanje da zadrže Nagorno Krabah bi ih mogla skupo koštati.

Podgorica je grad pobratim sa Jerevanom, glavnim gradom Jermenije. Jermenija se nalazi u zamrznutom konfliktu sa Azerbejdžanom oko Nagorno Karabaha (visoka crna gora). Da li vrh DPS može riješiti bilo koji problem na pošten način?

Ne, ne može. Da li se iz bilo kog problema može izvući na pošten način? Očigledno je da ne može jer je, na nesreću, ta partija i nastala na velikosrpskom nacionalističkom pokretu i na organizovanom kriminalu i korupciji, koji su u stanju progutati i narod i državu. Njihovo naknadno narcisoidno crnogorčenje samo je maska za njihovu osnovnu djelatnost. Buljarice su samo jedan od njihovih „strateških razvojnih projekata“. Izvjesno je da DPS provocira i rizikuje zabranu svoga rada.

Rusko-sprsko-crnogorsko-hrvatsko uvezano klupko službi i lica iz organizovanog kriminala i korupcije nije ništa drugo nego đavolje klupko, koje ove narode vijekovima drži u zoni geopolitičke žrtve. Lukšiću, računi na naplatu dolaze. Izvlači i spašavaj to što je još ostalo od zdravog tkiva. Kako bi cunami društvenih procesa i promjena poštedio bar one nevine.

blagoje.grahovac@yahoo.com