Fiesta

Došlo je vrijeme za fiestu. Samo još da vidimo ko će da slavi, a ko će da plati.

Fiesta je španski oblik riječi koju i mi imamo, u primorsko-bokeljskom obliku – fešta. Pa je, evo, od “Fieste” ispala – javna fešta.

Opereta oko privatizacije Telekoma se nastavlja. Pljušte saopštenja u kojima svi tvrde da naprosto ne znaju o čemu se radi. Ali dobro znaju da je neka podvala u pitanju. Atak na tekovine, ali i na profesionalnu čast, javni kredibilitet i slično. Gotovo komično djeluje situacija u kojoj vam sa drugoga kraja planete crtaju stvari koje se dešavaju kod vas, a ovdje se javni funkcioneri ponašaju kao da se američki nalazi tiču neke privatizacije u Mongoliji ili Togou. Kako je moguće jednu crnogorsku poslovnu papazjaniju temeljno istražiti u Americi, dok je u Crnoj Gori to, jednostavno, neizvodljivo. Što bi mogli biti razlozi tome?

U najkraćem – Fiesta je naziv firme koja je zaslužna za emitovanje crnogorskog javnog servisa preko satelita, a čije ime se pojavilo i u američkim izvještajima oko korupcije prilikom prodaje Telekoma. Posao sa javnim servisom odvijao se godinama – bezmalo cijelu deceniju. Na opšte zadovoljstvo, reklo bi se. Valja naglasiti da se pokazao i naglašen karitativni, dobrotvorni impuls vezan za ovu firmu: program jedne privatne TV stanice (Atlas) emitovan je besplatno. Dakle, pored izuzetne sposobnosti, ova je firma pokazala i osjećaj odgovornosti prema zajednici: jedan plati – dva idu na satelit. Ali, kao što je poznato, ljudima ni dobro ne valja...

Moćni biznismen tvrdi da u njegovom (vrlo opširnom) Atlasu ne postoji zemlja pod imenom Fiesta. Iako postoji na naslovnoj strani – ali unutra je u stvari – nema. (Ah, imaginarna geografija, koja je tako uzbuđivala Itala Kalvina.) Funkcioneri javnog servisa – iz nekolika rukovodstva ove kuće – tvrde da ne znaju s kim su dogovarali posao, ali da se time nisu ni opterećivali, jer je sve plaćala Vlada. Možda je to važan detalj, i treba ga zapamtiti, jer ako je tako, onda bi neko iz te Vlade koja je plaćala, morao znati i što je plaćao. I u dogovoru s kim. Bar bi to bilo logično, mada ovo je Crna Gora, a ovdje logika demistifikovanja moći rađa taman koliko i drvo baobab. Svi se čine nevješti, a posmatraču izgleda da su na toj fiesti svi bili. I žestoko feštali... Ali su, izgleda, još pod dejstvom težeg mamurluka, pa se ne sjećaju ni gdje su bili, ni što su činili.

Opet, ima i jedan dirljiv momenat sa tom Fiestom. Nakon američkih nalaza svi je se odriču, kao Sveti Petar od Hrista – po “tri puta, prije no pijevci zapjevaju”. Tako da se ta firma, sa dalekog Mauricijusa, najednom obeščašćena i prezrena, našla na javnom stubu srama.

A izgleda da nije uvijek bilo tako. Nekada je, utisak je, Fiesta bila miljenica sreće. Donosila je vrlo pristojnu zaradu svom vlasniku (vlasnicima), i tada nikome nije padalo na pamet da se odriče nesrećne Fieste.

Onda i ta čudesna lokacija: Mauricijus. Čije državljanstvo, uzged, ima i francuski nobelovac Žan Mari Gistav le Klezio. Možda je on vlasnik?

Uostalom, otkuda ime za fantomsku firmu? Da Le Klezioa ne treba prerano odbaciti kao mogućnost upućuje i određen “književni” prizvuk samog imena. Da li je “kum” fasciniran Hemingvejem? Sunce se ponovo rađa, sjajni roman, jedna od ključnih knjiga tzv. Izgubljene generacije, sjećate se - grupa Amerikanaca (opet ti Amerikanci – imaju neki pik na Fiestu) dolazi u Pamplonu na Fiestu Svetog Fermina – ona jurnjava bikova po ulicama, korida i slično... (Le Klezio je vlasnik, definitivno.)

Sjećam se iz čitanki u nižim razredima osnovne škole neke pričice o pametnom dječaku koji je spasio Nizozemsku tako što je prstom začepio rupu na nasipu kojim su tamošnji ljudi zemlju od mora uzimali. (Uzgred, insistiram na imenu Nizozemska, budući da je to ime zemlje koju mnogi pogrešno zovu Holandija – što je naziv samo jedne od pokrajina te prekrasne zemlje – kao da Crnu Goru zovete Bjelopavlići, na primjer: za ovu internacionalno raširenu grešku zaslužni su Englezi.) Uglavnom, pametni dječak je znao da ako odmah ne začepi rupu, ona će rasti. I brana će pući... Toga dječaka se uvijek sjetim kada vidim strategiju depeesovske elite: i najmanje pukotine se boje.

Monolitno tijelo moćne grabljivice ne smije biti ni najmanje okrnjeno. Svima im je ugrađen taj čip: začepi rupu! Koliko god da se mrze, ogovaraju jedni druge, “puštaju” ovakve ili onakve priče – čim se pojavi i najmanje naprsnuće, svi su tu da – zavuku prst. Brana ne smije pasti.

Slično je i sa (ne)voljenom Fiestom. Čim se pokazalo da bi ova aktuelna fešta mogla otkriti i ko su glavni “feštađuni”. Ne samo “isplaćeni”, već i oni iza, koji su i dalje zaštićeni. Ali, treba imati u vidu, čuva ih samo – jedan prst...

( Balša Brković )