stav
Šest godina zabašurivanja dokaza
Ako istraga sa prekidima traje pet godina, zbog čega specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović prije dva dana najavljuje da su tek sada tražili provjeravanje sumnjivih tokova novca?
Koliko je naša država spremna da se bori protiv korupcije, kao što se zaklinje na svom evropskom putu, očigledno je iz posljednjeg primjera - afere Telekom u kojoj je isplivalo sijaset dokaza o zloupotrebama i pronevjerama na najvišem nivou.
Dok s jedne strane Agencija za antikorupiju promoviše akciju „Prijavimo korupciju“, vrhovna državna tužiteljka, ćuti i ponavlja staru floskulu „provjeriće navode”, “tražiće dokaze”... I tako dok se ne zaboravi, dok nova afera ne potisne staru...
Iako je više puta ponavljala, zvanično ili u neformalnim razgovorima, da nije dužna da se pravda medijima i NVO sektoru, od Ranke Čarapić očekujemo da radi ono na šta je zakon obavezuje. Zbog toga treba da objasni nekoliko stvari:
1. Šta je institucija na čijem je ona čelu utvrdila i do kakvih je dokaza došla tokom višegodišnje istrage o mogućoj korupciji tokom privatizacije jednog od strateških resursa države Crne Gore?
Podsjetimo, Čarapić je početkom oktobra 2010. izjavila da Tužilaštvo još od jula te godine provjerava nepravilnosti tokom privatizacije Telekoma i to nakon što mu je dostavljen izvještaj interne revizije Mađar Telekoma.
U jesen 2010, kada su isplivali novi detalji o podmićenosti u Crnoj Gori tokom privatizacije državne kompanije, VDT je rekla da će tražili dokaze „koji mogu biti od koristi za uspješno vođenje krivičnog postupka“.
Tada je podsjetila da su još 2006-2007. provjeravali da li je poslovodstvo Telekoma zloupotrijebilo ovlašćenja u ovom poslu, ali da su vještaci (?!) otklonili takve sumnje.
Ako istraga sa prekidima traje pet godina, zbog čega specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović prije dva dana najavljuje da su tek sada tražili provjeravanje sumnjivih tokova novca?
Da li je to dokaz da su tužioci nesposobni i da ne znaju svoj posao? Jer, ako su Amerikanci došli do detalja ko je i na koji način uzeo mito, kako naše tužiteljke o tome nemaju pojma nego sad treba da se svi veselimo što su one dale nalog Upravi za sprečavanje pranja novca?
Šta su čekale dosad, zar već ne bi trebalo da imaju sto pun dokaza ko je i kako plaćao satelit privatne televizije na račun državne, čija je to sestra keširala skoro pola miliona eura, od kojih para su bivši visoki funkcioneri i direktori pokrenuli privatne biznise...
2. Iako je pretkrivični postupak po Zakoniku o krivičnom postupku tajan (i mi laici znamo ponešto o tome), kako je moguće da u javnosti nijesu procurele informacije da je Čarapić hitno, prekinula praznike, i 5. januara, čim se pojavio tekst u „Vijestima“ pozvala na razgovor sve potencijalno sumnjive za primanje mita. Prvu advokaticu Crne Gore Anu Kolarević, bivše čelnike Telekoma Crna Gora Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića, izvođače privatizacije Veselina Vukotića, Branka Vujovića...
Jer, tako je urgento postupila kada je profesor Pravnog fakulteta Milan Popović u ovoj rubrici objavio autorski tekst "Revolucionari" 26. januara 2008, u kome je, između ostalog, napisao kako su glavni problemi Crne Gore korupcija, konflikt interesa i organizovani kriminal i ukazao na "indicije" o povezanosti premijera Mila Đukanovića sa tim "(ne)djelima".
Čarapić je već sjutradan pozvala profesora da joj kaže šta zna o svojim navodima. Popović je tada prekinut usred predavanja i na očigled svojih studenata, kao brutalni kriminalac, izveden sa fakulteta. Naravno, istrage protiv tadašnjeg premijera nije bilo jer profesor nije insajder. Ali jeste Ratko Knežević, a Tužilaštvo nikada nije objavilo šta je utvrdilo povodom teških optužbi bivšeg državnog funkcionera o umješanosti Đukanovića u šverc cigara i ubistva. Doduše, možda i ta istraga još traje... Možda je Čarapić tražila vještačenje, novo vještačenje, provjeru vještačenja i supervještačenje.
3. Zbog čega VDT ima duple aršine u postupanjima i po čemu određuje prioritete?
Ako njeni saradnici nijesu znali da dođu do dokaza, zašto se nije obratila makar medijima, kao u aferi „listing“ kada je od novinara tražila da ofiraju i izvore.
Da li su premijer, ministar ili neki drugi zvaničnik trebalo da zatraže od VDT da hitno utvrdi ko je najviši crnogorski zvaničnik preko čije sestre je uplaćno mito, da li je bio umiješan u korupciju.
Takođe i ko je od onih koji su prodali Telekom uzeo mito u zamjenu za ustupanje visokoprofitabilne, strateške državne kompanije stranom partneru.
Zar premijera i državnu bulumentu, koja se kune u evropske standarde, ne interesuje da li je to bilo pravilo koje se ponavljalo i u drugim privatizacionim poslovima, koji su ishodovali štetno po državu i njene građane, radnike, buduća pokoljenja...
I dok se gora trese, miševi su se posakrivali i ćute.
Samo Ranka Čarapić radi. Ona je opet, četvrti-peti, ili ko zna koji put, bila u Rusiji gdje se potpisivao sporazum o saradnji. Sporazum specijalnih tužilaca, pa tulažilaštava, sada ministarstava pravde.
Možda se usput sjetila da priupita ministra pravde da putem međunarodno pravne pomoći, poslije petogodišnje istrage o zloupotrebama u Telekomu, traži od američke Komisije za hartije od vrijednosti, Okružnig suda u Njujorku dokaze koje ona na umije ili neće da nađe.
Ovaj put nema Veselina Veljovića da na njega prebaci odgovornost zbog „nesposobne policije, koja ne umije i ne zna da radi“ i „koju nema obavezu da obavještava šta Tužilaštvo radi“ – kao što je Veljoviću u medijima spočitala više puta.
Afera „listing“ je odnijela dvije političke žrtve. Da vidimo šta će biti sa aktuelnom u kojoj je brutalno jasno da je korupcije bilo i to u samom vrhu Vlade.
( Mila Radulović )