Umjesto poklona

Štedro ostvarenje kineske narodne, da li je potrebno napominjati – kletve: „Dao ti bog da živiš u zanimljivim vremenima“ zablistalo je prazničnim sjajem posljednjeg mjeseca prethodne i početkom ove godine. Od listinga do Telekoma, od uspjeha studentske do onih sindikalne borbe, od ostavki do smjena u vrhu bezbjednosnih struktura, raskošno se nižu bravure vanredne ekonomsko-političke virtuoznosti domaćih majstora, po tradiciji isporučene pred sam kraj godine. Valjda se lakše gutaju uz sarmice, rusku salatu i treperava svjetla novogodišnjih jelki pod kojima, osim ovih „zanimljivosti“, stoji sve manje darova. Međutim, to ne mora biti ni tako loše, jer se čini da ih je do sada bilo i suviše, a kako im se u zube, iz pristojnosti ili iz nužde ne gleda, darovano nas katkad može dovesti u ozbiljnu nepriliku. Stoga, ne bi bilo zgoreg ove godine promjeniti perspektivu.

Ponekad zavidim ex ponto mudracima koji sa bezbjedne, načešće EU ili prekoatlantske distance, malo nariču, a malo se gade rodne grude i njene „stoke od naroda“ iz koje su evoluirali, a od koje su konačno digli ruke. Ponekad zavidim velikoj većini dokonih komentatora po portalima i forumima koji poslovično na nož dočekuju svaku mogućnost promjene koja bi bila kadra raspiriti nadu u apatičnoj močvari u kojoj tavorimo. Ili facebook revolucionarima na zanosu koji ulažu u pisanje statusa i njihovoj, na momente, simpatičnoj samozaljubljenosti i u (vj)etar investiranoj strasti. Ponajviše na lakoći sa kojom mi izgleda da opravdani bijes pretaču iz šupljeg u prazno, razmjenjuju ga kao sličice za par „lajkova“ ili satisfakciju koju im daje saznanje da su – rekli (kao u onom vicu o zeki).

Ma koliko otužan i bolan bio fijasko studentsko-radničkog saveza koji je uspio da se raspadne prije nego se uspostavio, iz razloga u koje nisam sigurna da vjeruju ni oni koji ih navode, dodatno obeshrabruje nedostatak konstruktivne kritike u reakciji javnosti na ovaj događaj, ili prije – njegov izostanak. Prvi studentsko-radnički tango u Podgorici sapleo se na početnim koracima i pokazao slabosti prvenstveno studentskog pokreta koji tek što se pojavio na društvenoj sceni, a već pokazuje „neophodnost obnavljanja jedinstva“. Međutim, jedinstvo koje treba „povratiti“ (upravo ovaj termin otkriva mitsku strukturu karakterističnu za jedan od najuvriježenijih političkih mitova – onaj o jedinstvu) nije postojalo ni 17. novembra, što nije predstavljalo ozbiljniju prepreku uspješnom organizovanju protesta koji je mnoge osokolio da se malo smjelije nadaju ozbiljnijim i promišljenijim promjenama, povjerenju mladih ljudi u vlastitu pamet i moć da mijenjaju represivnu sredinu. Studentski lideri koji su prerano (čast izuzecima) počeli da se međusobno diskredituju i optužuju jedni druge, izgleda unisono ističu istu neophodnost višestruko precijenjenog jedinstva. No, ne moraju biti jedinstveni da bi koordinirano, zajednički i učinkovito djelovali po određenim pitanjima.

Ono što zabrinjava više od izostanka jedinstva jeste ograničenost i tehnička priroda njihovih zahtjeva, odnosno, da budem preciznija, zahtjeva Studentskog parlamenta, te u najmanju ruku neobična situacija u kojoj se, i pored premijerovog pristajanja na sve njih, najavljeni protest (?!) kojim će iskazati svoju spremnost da „pažljivo prate da li se ispunjavaju njihovi zahtjevi“ i dalje održava, zbog vremenskih neprilika, dakako, u holu fakulteta. Očito podignuti na politikantskom novogovoru, neoprezno i prebrzo habaju riječi i kompromituju njihov mobilišući potencijal, jer ako se to moglo nazvati protestom, neka naredno okupljanje nazovu drugim imenom, ili neka ne očekuju bolji odziv od prethodnog. Nepunu sedmicu nakon „protesta“ njihov nesuđeni partner u okretnoj igri izazivanja inertnog crnogorskog statusa quo „ugradio je“, premijerovim riječima rečeno, „ventil socijalne sigurnosti“ stavljajući moratorijum na štrajk zaposlenih u javnom sektoru u naredne tri godine, očito našavši pouzdanijeg partnera u vladi u igri koju još uvijek ne umijem imenovati.

Prateći ova dešavanja, ne mogu da se otmem utisku zluradog naslađivanja još jednom propuštenom šansom ili „prevelikim zalogajem“ kako su ga neki izgleda opravdano nazvali. Usamljeni glasovi podrške i neuporedivo brojnije rugalice i omalovažavanja daljih napora studentskog pokreta svjedoče o najčešće plitkom, razmaženom i nemaštovitom pesimizmu onih koji bi trebalo da stoje u njegovim prvim redovima, a ne da se iza tastatura busaju u junačka prsa. Transformacija javnog prostora u kom se odvija dijalog kojim pregovaramo moduse, pravila i granice naše društvenosti svakako da pruža nove mogućnosti i dostupnost neuporedivo većem broju ljudi, ali istovremeno nosi i nove opasnosti i ograničenja. I uglavnom obje krajnosti, opasnost i spasonosno, čuče na istom mjestu, da parafraziram Hölderlina. Uzmimo na primjer anonimnost koju pruža virtuelna stvarnost. Ma kako prividna bila, ona s jedne strane ohrabruje na (re)akciju, dok sa druge strane oslobađa odgovornosti. To stvara jednu paradoksalnu situaciju u kojoj se razdvaja nerasparivo – šta je hrabrost bez odgovornosti za učinjeno, šta je odgovornost bez hrabrosti da budemo pozvani na nju?

A upravo je odgovornost, ma kako neprivlačno i prežvakano to možda zvučalo, naša jedina nada, osnovni preduslov za stvaranje i stasavanje koncepta građanskog i razvoja održive i solidarne zajednice. Bez nje je ono što nam se pokušava poturiti kao mladica građanskog zapravo samo jedna našminkana, manje ili više upristojena i legalizovana hajdučija od koje nam, bez korjenite promjene paradigme, nema lijeka. To je zapravo dobra „vijest“. Odgovornost je usko povezana sa moći da oblikujemo vlastiti život i život zajednice u kojoj živimo, pokazatelj zrelosti i osnov prosvećenosti koju je možda najbolje definisao Kant, kao „izlalak iz samoskrivljene nezrelosti“, nezrelosti za koju snosimo odgovornost. Ne čudi stoga da je ona još uvijek jedna od najdeficitarnijih kategorija u našem društvu, da radije govorimo o krivici i tražimo alibije, nego što smo spremni da priznamo vlastite greške i učimo iz njih. Izgleda da nam je lakše da ih ponavljamo.

Umjesto poklona po koje se saginjemo pod jelku ili skute moćnika, uzdignimo se do prihvatanja vlastite i prepoznavanja i traženja odgovornosti društva i njegovih aktera čiji smo dio. Dajmo malo više povjerenja svojoj razboritosti i malo manje opravdanja svojoj lijenosti. Ne očekujmo darove, ali i ne strahujmo od njih. Danajski ili premijerski, prije ili kasnije dođu na naplatu.

( Paula Petričević )