Godine završavaju decembrom

“Godine počinju januarom. Mi znamo kako”, izborni slogan Saveza komunista Crne Gore na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori održanim 09. 12. 1990. godine

AB cunami još se nije povukao. Politička tranzicija našeg društva i dalje traje. Crna Gora ni nakon dvije decenije ne samo da nije doživjela smjenu političke vlasti, već je i dalje ta “znajuća” vlast zatvorena za građane. Ona ne zna za jasne procedure i efikasnost, otvorenost i odgovornost. Naša obnovljena država ni na početku druge decenije trećeg milenijuma nema pravno uređeni institucionalni okvir za formiranje i sprovođenje državne politike u korist svojih građana. Izdešavalo nam se mnogo toga, ali se ništa nije promijenilo… na bolje. Nakon svega, politička situacija u Crnoj Gori ogleda se u slavoklepnom ponašanju vladajuće koalicije, infantilnosti političkog mentaliteta našeg populusa i drskosti opozicije zasnovanoj na ličnim strastima.

Kao “nametnuti” izlaz iz našeg tranzicionog lavirinta određen nam je događaj koji je vezan za nastupajuću godinu i predstavlja klasičan primjer zamjene uzroka i posljedice - vanredni izvještaj EK o stanju CG i njenoj sposobnosti da u junu 2012. godine otpočne pregovore o članstvu u EU. Opet nam neko vješto natura da nepoštovanje osnovnih ljudskih prava i problemi oko korupcije i organizovanog kriminala nisu posljedice našeg loše iskonstruisanog društvenog sistema. Temeljne odrednice razvoja Crne Gore - afirmacija građanskog društva, utemeljenje crnogorskog identiteta i socijalno-ekonomska stabilnost građana, ponovo nisu definisane kao preduslovi za rješavanje navedenih problema.

Građansko društvo kroz svoje kolektivne, vaninstitucionalne forme (grupe za pritisak, strukovna udruženja, sindikate i socijalne pokrete i dr.) najbolje ukazuje na nepravilnosti u razvoju društva i pomaže državnim institucijama, uz asistiranje medija ( istraživačko i edukativno novinarstvo), da pravilnije i lakše odrede svoje postupanje (legislativa, strateško planiranje, organizaciona struktura i dr.) u rješavanju tih nepravilnosti. Dok čekamo da profunkcioniše “Glas građana”, najavljeni internet kontakt o učešću građana u kreiranju Vladinih politika, valjalo bi da građanstvo konačno “ počne da se ponaša”. Zbog našeg niskog nivoa socijalne dinamike (građanska neposlušnost, radnički protesti, studentski aktivizam, podnošenje privatnih tužbi i krivičnih prijava zbog nepravilnosti u radu državnih organa i dr.) imao izostanak pravne države, nepoštovanje ljudskih prava, nemamo slobodu medija, ali imamo visok nivo korupcije, kriminala, svih vidova nasilja i drugih patoloških pojava u društvu.

Utemeljenje crnogorskog identiteta kroz određivanje nacionalnih institucija (npr. kao najavljeno objedinjavanje dviju akademija), zakonsko definisanje statusa vjerskih organizacija i striktno poštovanje državnih simbola uslovilo bi okončanje tzv. “identitetskog pitanja”, limitirajućeg faktora našeg demokratskog razvoja. Opšte je poznato da neriješena identitetska pitanja imaju najsnažnije političko dejstvo i apokaliptičku reinkarnaciju – iznova se javljaju i dobijaju nove pojavne oblike i dimenzije svog opterećujućeg uticaja na budućnost. Naravno, nakon ovakvog pristupa ne bi bilo moguće da predsjednik države, koji se “ne osjeća ” zadovoljnim kada sluša himnu i ne želi da verifukuje legislativno objedinjavanje inteluktualnog potencijala ove države, ne prođe bez konsekvenci. Naprosto, na izborima i referendumu provjeravaju se ovakvi stavovi.

Socijalno-ekonomska stabilnost građana je “crnogorski san“. Ne slučajno, ova ciljna odrednica dolazi nakon prethodne dvije. Rješavanje problema nezaposlenosti, utvrđivanje cijena roba široke potrošnje i komunalija, određivanje visine ličnih primanja i poštovanje prava iz radnog odnosa nemoguće je rješavati bez jasno određenih vidova komunikacije socijalnog partnerstva. Ako pri tom imamo otvoreno i nacionalno pitanje, uvijek imamo proklizavanje u jeftinu politizaciju. Ovo tim prije jer imamo partitokratizovanu javnu upravu i dobrim dijelom etnokratizovanu opoziciju (politički programi u kojima nema mjesta za pripadnike drugih nacionalnih zajednica). Naravno, ovo životno pitanje lamentira između naših resursnih mogućnosti i neiskorišćenog (čitati “nikada poslušanog”) stručnog potencijala i neoliberalnog kanibalizma našeg tržišta – zbog uvoznih monopolista imamo narastajući spoljnotrgovinski deficit (uvoz vode, mliječnih prerađevina, mesa i voća) i fiskalnu nestabilnost (nemogućnost naplate poreza), dok strateškim partnerima Chivas privatizacije subvencioniramo troškove proizvodnje i plaćamo njihove dugove.

Ne želim ovakvu Crnu Goru, niti onakvu kakvom ju je vidio Veljko Vlahović. Ne želim zemlju najvećih krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodnog zatočnika i usužnjenu slobodu. Ne želim trpezu siromaštva i državu koju poređuju sa majkom koja svoju đecu ćera ispod svojih skuta. Ne želim Crnogorce pijane od sopstvene istorije. Želim Vam srećnu 2012. godinu i promjenu dostojnu slobodnog građanina.

( Neđeljko Necko Đurović )