Književnost oblikuje svijest kao stvarnost

Mladi crnogorski pisac, student Fakulteta političkih nauka u Podgorici Nikola Nikolić, za “Vijesti” priča o svom prvjencu “Čvor”, kako se odlučio za proznu formu i na koji način se sa njom “izborio” kroz teme koje je obrađivao, ukazujući na složenu psihologiju pojedinca.

Da li ste romanom “Čvor” pokušali da kroz teme koje ste obrađivali razvežete čvorove koji su dati na “poklon“ vašoj generaciji?

- Moj roman je, između ostalog, odraz burnih, savremenih, tranzicionih peripetija, u kojima je pojedinac izgubljen i prepušten neizvjesnosti svakodnevice. U sudbini glavnog junaka sadržana je psihološka drama čovjeka našeg vremena, ali i čovjeka uopšte, što roman usmjerava prema egzistencijalnoj tematici. Na to upućuje i moto romana, Šopenhauerova misao: Sudbina miješa karte, a mi igramo. Junakov život jednako je određen slučajnostima, kao i predvidljivim okolnostima. Čak i ime junaka, Grubeša, nosi vidljivu simboliku. Konkretnije, u vezi s pitanjem, nijesam pretendovao na razvezivanje čvorova, već sam imao namjeru da u zaokruženoj, nadam se, uvjerljivoj umjetničkoj slici ukažem na složenu psihologiju ugroženog pojedinca. Svakako, time sam se na neki način osvrnuo i na aktuelnu problematiku koja muči mlade ljude, a koja je u stvari teret iz prošlosti, zaostavština naših prethodnika.

"Moj roman je, između ostalog, odraz burnih, savremenih, tranzicionih peripetija, u kojima je pojedinac izgubljen i prepušten neizvjesnosti svakodnevice"

Na koji način ste postavili proznu formu kojom ste se borili sa temama koje ste obradili u romanu? Kako je išao taj proces?

- Još od začetka ideje, nijesam imao dilemu oko književne forme. Mnogima zvuči čudno, s obzirom na to da sam se u startu odlučio na tu zahtjevnu formu, koja iziskuje dug rad i strpljenje. Pomoglo mi je to što sam na pisanje u početku gledao kao na eksperiment, pa se nijesam opterećivao strahovima objavljivanja i kritike. Tako se svjesno upuštanje u rizik, u izazov, kasnije pretočilo u zadovoljstvo. Čvor je, inače, sastavljen iz dvije veće cjeline, skoro podjednake dužine i ima 14 poglavlja. Želja mi je bila da kroz građenje čvrste fabule u digresijama prikažem i komade istorijskog sjećanja, u statičnim motivima dam deskripcije likova, prirode, savremenih društvenih fenomena, a da kroz introspekcije glavnog junaka razotkrijem dileme i opsesije. Iako eksplicitno nijesam navodio toponime, nastojeći da romanu udahnem univerzalni smisao, prepoznaju se crnogorski prirodni i urbani pejzaži. Mada je zaplet sudbinski realan, rasplet je u domenu halucinacije, što čitaocima pruža mogućnost raznolikog tumačenja kraja. Neki čitaoci su mi iznosili sopstveno viđenje simbola, kao i poruka koje roman nosi, što me raduje, jer to dokazuje da su se saživjeli sa djelom i u njemu pronašli projekcije sopstvenih iskustava.

Koliko i na koji način je vaše lično i iskustvo vaše generacije bilo okidač da se odlučite da napišete ovaj roman?

- Svakako da je moje lično iskustvo, kao i iskustvo moje generacije utkano u djelo. To su motivi i te kako aktuelni u mojoj svakodnevici, i naprosto se takvo bogatstvo nije moglo izbjeći. Bilo je dosta tih inspirativnih slika iz svakodnevnog života, koje su se uspješno uklopile u nit romana, kao još jedna karika u lancu. Međutim, presudna je bila moja individualna potreba za pisanjem i izražavanjem života i svijeta kroz umjetničke vizije. Ta potreba kod mene se javila još u djetinjstvu, kada sam, okružen knjigama kućne biblioteke osjetio želju da i ja nešto napišem. Uistinu, tada sam se divio knjizi isključivo kao formi, kao prostom slogu misli na papiru, dok su mi sadržina i umjetnička vrijednost bili u drugom planu. S odrastanjem je takav stav doživio preokret, pa sam na pisanje počeo gledati kao na jedno od najgenijalnijih dostignuća čovječanstva, što i sada mislim. Književnost je spoj unutrašnjeg i spoljašnjeg, nevidljivog i opipljivog, duhovnog i materijalnog i kao takva je besmrtna; a one koji je stvaraju, koji su dio tog vanvremenskog putovanja, prožima rijetkim, ali jedinstvenim osjećanjem uzvišenosti.

Koliko Vam imponuje poređenje sa Mihailom Lalićem u žanrovskom pogledu? Ovo Vas pitam, jer većina mladih stvaralaca ne voli poređenja.

- Prijaju mi poređenja s jednim od najvećih savremenih crnogorskih prozaista, Mihailom Lalićem. Nijesam se direktno ugledao na njegovo djelo, mada su moguće neke narativno-stilske asocijacije. Književnost je kompleksan sistem koji se prožima sa realnošću, tako da svako pročitano književno djelo svjesno, ali najčešće nesvjesno oblikuje svijest stvaraoca jednako intenzivno kao i stvarnost. Kod onih koji pripovijedaju o konkretnom području i mentalitetu, nužno se sreću slični motivi i arhetipovi. Kao što sam već rekao, trudio sam se da se porukom izdignem na opštiji nivo, ali čitaoci će u mojim likovima i situacijama svakako uočiti odjeke čestih crnogorskih tema.

"Prijaju mi poređenja s jednim od najvećih savremenih crnogorskih prozaista, Mihailom Lalićem"

Šta smatrate najvećim uspjehom ovog romana?

- Na ovo pitanje teško je odgovoriti pouzdano, ali svakako za mene jeste satisfakcija što sam svoje literarno vatreno krštenje uspješno prebrodio. To mi daje snagu, motiv i energiju za neke nove književne zamisli. Pored toga, dragocjeno je samopouzdanje koje nastaje kao produkt ostvarenja težnji i ciljeva. Književno stvaranje u našim prilikama rijetko donosi materijalnu korist, te s te tačke gledišta jedina je utjeha mladim stvaraocima u što široj komunikaciji s čitaocima.

Da li već postoje ideje za novi roman i na koji ih način prikupljate?

- Imam više ideja, a jednu od njih sam već počeo da uobličavam u novi tekst. Nova iskustva uvijek bude nove zamisli, a na umjetniku je da svu tu dinamiku života uobliči u djela. U tom smislu, rad na “Čvoru” je za mene bio značajno podsticajno iskustvo.

S obzirom na to da ste na promociji romana rekli da je uspjeh što je roman uopšte izašao, a da će još veći uspjeh biti ako ga čitaoci prihvate, sa ove vremenske distance, kako ste zadovoljni načinom na koji su ga prihvatili čitaoci?

- Za sada sam izuzetno zadovoljan prijemom na koji je knjiga naišla u čitalačkim krugovima. Posebno mi je drago što na roman pozitivno reaguju čitaoci raznolikih intelektualnih profila i životnih iskustava. Imponuje mi to što čitaoci naročito pamte slike iz romana, ističući njihovu upečatljivost i sugestivnost. Književna kritika je takođe afirmativno reagovala na moj prvi roman, što je za početnika od izuzetne važnosti. Sve to čini da što prije zaboravim poteškoće koje su pratile objavljivanje knjige. Pretpostavljam da se u takvoj situaciji nalaze svi neafirmisani autori. Kod neafirmisanih crnogorskih pisaca, stvaranje romana se, nažalost, ne okončava sa završetkom finalne verzije teksta, bez obzira na njegov kvalitet. Predstoji težak put pronalaska izdavača, ali stvaralac mora biti spreman na sva iskušenja i vjerovati u uspjeh. Jedino tako će i stvarno uspjeti.

( Milica Radović )