Rašu Popoviću ni teška povreda nije ubila strast za deminiranjem
Popović radi kao važan dio tima koji se bavi čišćenjem crnogorskog priobalja od zaostalih bombi, a svojim znanjem i savjetima i dalje pomaže kolegama u policiji
Kada je u avgustu 2009. godine u eksploziji bombe iz solunskog rata doživio tešku povredu, niko nije vjerovao da će stručnjak za paklene naprave Rašo Popović ikada više i pomisliti da se bavi tim opasnim poslom.
Višednevna borba za život, dug boravak u bolnici ali ni strašna istina da je ostao bez lijeve šake i dva prsta desne nijesu kod Raša ubili strast za deminiranjem. Naprotiv...
Dvije i po godine kasnije Popović ponovo radi kao važan dio tima koji se bavi čišćenjem crnogorskog priobalja od zaostalih bombi, a svojim znanjem i savjetima i dalje pomaže kolegama u policiji.
“To je moj posao, koji volim. Poslije nesreće mnogi me pitaju kako to da sam se ponovo vratio istom poslu. A ja im onako u šali vrlo ozbiljno odgovorim da je to kao kada vozite automobil, pa svojom ili tuđom greškom, doživite tešku nesreću. Nakon toga dugo se oporavljate, ali ipak ponovo sjednete za volan”, pojasnio je sada penzionisani službenik Uprave policije, koji je u svojoj tridesetogodišnjoj karijeri pronašao i uklonio na desetine hiljada različitih bombi.
Žrtva solunskog rata
To je moj posao, koji volim. Poslije nesreće mnogi me pitaju kako to da sam se ponovo vratio istom poslu. A ja im onako u šali vrlo ozbiljno odgovorim da je to kao kada vozite automobil, pa svojom ili tuđom greškom, doživite tešku nesreću. Nakon toga dugo se oporavljate, ali ipak ponovo sjednete za volanTokom godina rada susretao se Popović sa mnogim bombama, eksplozivom, napravama i ubojitim sredstvima, pa se tako kod njega javila i želja za skupljanjem neobičnih primjeraka. Upravo rad na kolekciji bombi, koje više od vijeka nijesu u upotrebi, umalo je bio koban za njega.
“Dok sam radio kao šef Grupe za utvrđivanje uzroka od PEH u Forenzičkom centru u Danilovgradu uporedo sam skupljao i neobične primjerke i tako strpljivo pravio kolekciju. Kako je Podgorica prava riznica takvih ubojitih naprava iz II svjetskog rata, nije mi ni bilo teško da pravim kolekciju. U ljeto 2009. godine pozvao nas je jedan čovjek iz Pipera, koji je nešto radio oko svoje kuće i pronašao bombu nalik kutiji cigareta.
Odmah sam znao o kakvoj napravi je riječ jer sam se i ranije sretao sa takvom bombom, koju je kragujevačka fabrika prije 100 godina napravila specijalno za Solunski front. Bila je to manja serija bombi, koje su bile takvog pravougaonog oblika upravo da se ne bi kotrljala kao druge okrugle bombe ”, ispričao je on.
Upravo ta bomba neobičnog oblika sa nestabilnim eksplozivom u punjenju je eksplodirala u ruci Popovića, koji je u garaži porodične kuće u Zagoriču pokušao da je očisti.
"Bilo mi je žao da nemam takvu bombu, pa je nijesam uništio već sam želio da je očistim od eksploziva. Upravo mi je ona falila da upotpunim kolekciju. Kako nijesam u Forenzičkom centru imao alat koji mi je bio potreban, bombu sa odnio kući. Smatrajući da je ona potpuno bezbjedna stavio sam je na sto i izvadio više od pola eksploziva iz nje. Tada je došlo do eksplozije”, prisjetio se Popović.
Čudom ostao živ
Vjerovatno bi drugi nesreću koja mu se dogodila smatrali još većom tragedijom, ali za Popovića je to bilo čudo. Za njega je čudo to što je ostao živ...
"Nije tu bilo nikakve greške. Sve se dogodilo upravo zbog tog specifičnog nestabilnog eksploziva u njoj, zbog čega su te bombe brzo i povučene iz proizvodnje. Znate, takva nesreća tokom čišćenja se dogodi jednom u milion slučajeva, eto taj jedan sam bio ja”, osmjehujući se kao da nije riječ o njemu Popović se prisjetio i trenutaka šta se događalo nakon nesreće.
“Bio sam potpuno svjestan, a prva mi je pritrčala kćerka Nina, koja je vrištala. Komšije su me odvezle u bolnicu, a kada sam po izlasku sa liječenja vidio šta je ostalo od moje garaže, kako su od gelera izbušena čelič na vrata i uništen moj automobil bio sam srećan što sam preživio. To je ipak bilo čudo”, srećan što je ostao živ prebrojao je Rašo preostale prste na desnoj šaci i šereteski rekao: “Mnogo mi valjaju ova tri. Svaki mi je dragocjen”, zaključio je čovjek zvani hrabrost, koji se nedavno vratio iz Bugarske gdje je sa timom stručnjaka i ronilaca iz Bijele uklanjao zaostale bombe iz rijeka i jezera kod mjesta Čevepečeno.
Do raspada SFRJ nije ni bilo posla
U onoj staroj SFRJ, kako kaže Popović, namjernih eksplozija ali ni eksplozivnih naprava kod građana nije ni bilo, pa u to vrijeme za njega nije ni bilo previše posla. Međutim, tokom 80 - ih godina on je kao inspektor zaštite od požara i eksplozija učestvovao u uklanjanju ubojitih sredstava zaostalih i I i II svjetskog rata. Tokom posljednje decenije prošlog milenijuma sve je postalo drugačije...
Bombe iz prošlih ratova nađene na Starom aerodromu, u Podgorici (Foto: Boris Pejović)
"Do raspada SFRJ uništavanje zaostalih bombi radio je tim civilne zaštite, sa kojima sam i ja bio. Nakon onog nesrećnog rata civilna zaštita više nije postojala, ali se zato sa ratišta donijela velika količina otužja i eksplozivnih sredstava. Bilo je to suludo i divlje vrijeme, kada su ljudi kao plijen sa ratišta donosili sve od ručnih bombi, granata do minobacača.
Sjećam se nekoliko slučajeva kada je takvih naprava bilo u školama, kontejnerima, a jednom sam u centru Podgorice ispod kreveta u kući jedne porodice uklonio “zolju”, koju su pokušali da očiste”, prisjetio se Popović, a potom pokazujući kako “radi” njegova nova lijeva šaka na baterije pojasnio da ne bi smio da pri odlasku da se rukuje “jer je stisak plastične šake previše jak”.
"Jednom sam tako i čašu slomio”, šaleći se zaključio je Popović, koji i sada kao sudski vještak za požare, eksplozije i havarije posjećuje gotovo sva mjesta gdje se dogodi neka.
NATO posijao strah u Zeti
Nakon 73 saveznička bombardovanja Podgorice tokom II svjetskog rata na području glavnog grada i danas ima dosta zaostalih bombi iz tog perioda. Najviše takvih ubojitih naprava ostalo je na Starom aerodromu, gdje se i sada godišnje pronađe nekoliko komada.
Zvanični podaci Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore su da svaki šest Crnogorac ima neku vrstu oružja, ali Popović smatra da su cifre mnogo većeUdari NATO alijanse tokom tri mjeseca 1999. godine ostavili su ogroman broj kasetnih bombi, ali i djelova “tomahavka” i drugih razornih bombi na području Crne Gore.
“Najviše je takvih naprava na području Zete. Golubovačko polje je i danas tempirana bomba jer je veliki broj takvih ubojitih sredstava ostao na tom području. Nikada nije urađeno humanitarno razminiranje, a svima je jasno kolika je opasnost od tih zaostalih bombi”, naveo je Popović, koji kaže da ni država Crna Gora, ali ni neka druga međunarodna organizacija, nije ponudila novac da se svaki pedalj Zete pretraži kako bi bili sigurni da više nema opasnosti od tih zaostalih bombi od NATO bombardovanja.
Svako drugi ima oružje
Zvanični podaci Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore su da svaki šest Crnogorac ima neku vrstu oružja, ali Popović smatra da su cifre mnogo veće.
“Ne znam na osnovu kojih parametara mogu da tvrde da je u Crnoj Gori oko 100.000 komada oružja. Vjerujem da svaki drugi Crnogorac ima neko oružje ili eksploziv, napravu ili ubojito sredstvo”, rekao je Popović, koji kaže da nekoliko akcija dobrovoljnog vraćanja naoružanja nijesu ubili strast Crnogoraca prema oružju.
Broj eksplozija i promet oružja govori u prilog činjenici da oružja u Crnoj Gori ima više od zvaničnih brojki, kojima bi MUP a i druge institucije sistema trebalo ozbiljno da se pozabave.
Tito dobio geler
U eksploziji bombe stare vijek nije samo crnogorski stručnjak doživio nesreću - geler od paklene naprave pogodio je i čuvenu fotografiju ranjenog Tita, koja je visila na zidu Popovićeve garaže.
"Fotografija ranjenog Tita sa bitke na Sutjesci visila je na zidu moje garaže. Kada sam se vratio iz bolnice vidio sam da je u ovoj nesreći i on ponovo pogođen. Naime, na slici je Titu bila zavijena desna ruka, a geler od ove bombe koja je uzela moju lijevu šaku pogodila je na toj slici i njegovu lijevu ruku”, uz osmijeh je prepričao ovu anegdotu Popović, koji bez prenemaganja i lažnih ukrasa, kao da nije riječ o njemu priča o svojoj nesreći.
Galerija
( Biljana Batizić )