Vaclav Havel, građanin koji je obilježio epohu

U subotu 10. decembra, prilikom Međunarodnog dana ljudskih prava, Vaclav Havel se posljednji put pojavio u javnosti. U Pragu se sreo sa svojim dugogodišnjim prijateljom, tibetanskim dalaj-lamom, koji je prisustvovao na redovnoj konferenciji svjetskih intelektualaca i državnika „Forum 2000“, koju je krajem 90-ih osnovao upravo Havel.

Dalaj-lama je tom prilikom izrazio zabrinutost zbog lošeg zdravlja svog prijatelja i poželio mu da poživi „još deset godina“. Nažalost, Havel je poživio samo nedjelju dana. Uprkos lijepim željama njegove svetosti, obojica su prema svemu sudeći dobro znali da se radi o njihovom posljednjem susretu.

Dalaj-lama je tom prilikom Havelu poklonio tradicionalni bijeli šal i zlatno kolo dharme, budistički simbol vječite promjene. Prema kasnijim iskazima Havelovih bliskih prijatelja, dalaj-lama je u stvari svjesno došao da bi svojim ličnim prisustvom i savjetima olakšao prelazak svog starog druga, istomišljenika i saborca u drugi svijet.

Uzajamne simpatije između duhovnog i političkog vođe Tibeta i češkog pisca, političara i disidenta bile su duboke i značajne. Putevi su im se prvi put ukrstili 1989. godine. Havel, neformalni lider čehoslovačke opozicije, je u proljeće te godine proveo nekoliko nedjelja u komunističkom zatvoru, dok je dalaj-lama već decenijama živio u egzilu u sjevernoj Indiji.

Obojica su tada postali kandidati za Nobelovu nagradu i prema kasnijim svjedočanstvima, ta slučajna okolnost postala je inspiracija da se i jedan i drugi bolje upoznaju sa djelom i aktivnostima svog najozbiljnijeg protivkandidata. Nikakva konkurencija ili rivalitet: jedan se počeo diviti drugome, iako se fizički još nisu sreli.

Upaljene svijeće su postale jedan od ključnih simbola Plišane revolucije 1989

Nagradu je u jesen 1989. dobio dalaj- lama, iako njegova domovina dan-danas nije slobodna. Havel je do kraja te „magične godine“ postao vođa Plišane revolucije pa onda i predsjednik demokratske države, iako do kraja života nije dobio Nobelovu nagradu.

Već u svom prvom novogodišnjem obračanju narodu, novoizabrani predsjednik slobodne Čehoslovačke je između ostalog javno pozvao dalaj- lamu da posjeti našu domovinu. Dalaj-lama, koji je do tada za većinu Havelovih sugrađana predstavljao jedno nestvarno, egzotično biće poput kentaura ili vanzemaljca, se u Pragu pojavio samo nekoliko nedjelja kasnije, prije većine zapadnih lidera, prije rimokatoličkog pape.

Havel sa Stounsima

U nedjelju 18. decembra 2011, Vaclav Havel se probudio na svojoj vikendici u selu Hradeček sjevernoistočno od Praga. Hradeček je posebno 70-ih i 80-ih godina igrao značajnu ulogu kao mjesto gdje su se oko Havela okupljali disidenti i pripadnici kulturnog undergrounda, koji su uprkos konstantnom nadzoru tajne policije na njegovom imanju izvodili zabranjene pozorišne predstave i koncerte progonjenih muzičara.

Krhko zdravlje bivšeg predsjednika, koji je početkom oktobra napunio 75 godina, pogoršalo se zbog loših klimatskih i ekoloških uslova, koji su ove jeseni žestoko pogodile Češku. S druge strane, Havelovo zdravlje nije bilo toliko loše da bi zahtijevalo njegu u bolnici. Havel je na Hradečku zbog bolje klime boravio već nekoliko mjeseci.

Ujutro 18. decembra, Havel se, kažu, osjećao bolje nego prethodnih dana. Prije ručka, ipak je odlučio da bi još volio da se malo odmori. Zaspao je u prisustvu svoje supruge Dagmar, popularne pozorišne glumice. Iz sna se više nije probudio.

U srijedu ujutro, nakon tri dana pučke, građanske, narodne, sasvim spontane – ukratko „plišane žalosti“ - slijedila je zvanična, trodnevna žalost u organizaciji države

Iako je Havel godinama bio bolestan, njegova smrt je na kraju krajeva došla sasvim neočekivano. Ovaj pisac i političar je više puta pobijedio, odnosno, uspješno odgodio smrt, da bi na kraju umro sasvim mirno i prirodno, u snu, u svome krevetu, u svojoj seoskoj kući, uz svoju voljenu suprugu.

Na vijest o njegovoj smrti, građani Češke su reagovali spontano i dostojanstveno. Počeli su se okupljati na trgovima i mjestima vezanim za Havelov životni put. Svugdje su palili svijeće. Paljenje svijeće u ovom kontekstu ima više nego univerzalan izraz sjećanja na pokojnika.

Upaljene svijeće su postale jedan od ključnih simbola Plišane revolucije 1989. Naime, nakon studentskih demonstracija 17. novembra 1989, koju je komunistička policija brutalno rastjerala, ostali su brojni ranjeni studenti.

U opštoj medijskoj blokadi, po Pragu se proširila vijest da je jedan od studenta umro, što je dodatno ubrzalo revolucionarne događaje. Javnost je konačno masovno ustala protiv trulog režima „koji masakrira našu djecu“. Nekoliko dana smo palili svijeće u pamćenje na „studenta kojeg su ubili, ali to kao uvijek kriju“, dok se nije sa sigurnošću uspostavilo da na sreću niko nije poginuo.

Međutim, revolucija je već bila u toku i svijeće upaljene ispred nacionalnih spomenika, oblijepljenih Havelovim slikama, dan-danas odmah evociraju revolucionarne uspomene. Uveče, nekoliko sati nakon vijesti o Havelovoj smrti, centar Praga je ponovo ličio na novembar 1989. Slična je atmosfera vladala i nekoliko narednih dana.

Od ponedjeljka do srijede, kovčeg sa Havelovim tijelom je bio izložen u jednoj gotičkoj crkvi u starom jezgru Praga. Crkvu je osnovao sam sveti Vaclav, češki vladar iz 10. vijeka i tradicionalni zaštitnik čeških zemalja, ali se od kraja 18. vijeka ne koristi za crkvene svrhe.

Hiljade građana su pratile Havelov kovčeg na putu preko Karlovog mosta gore na Hradčane, u sjedište čeških predsjednika i prije toga kraljeva

Od prvih godina 21. vijeka, zgrada pripada fondaciji bračnog para Havelovih, koja je platila rekonstrukciju i lijepu, sunčanu prostoriju koristi za koncerte, okupljanje svjetskih intelektualaca i druge svrhe. U srednjovjekovnim ulicama, građani su tiho i mirno satima čekali u redu da odaju posljednju poštu pokojnom vladaru.

Da, vladaru – atmosfera je u sebi imala nešto mistično i arhaično, kao da je umro stari, dobri i voljeni kralj. Građani svih uzrasta dolazili su u crkvu i odavali posljednju poštu ipred odra. Ispred jednostavnog kovčega bez ukrasa, svako je imao toliko vremena da pojedinačno stoji koliko je htio.

Neko se tom prilikom prekrstio, neko je položio cvijeće, neko je tiho mrmljao hrišćansku molitvu ili budističku mantru, neko je zaplakao, neko se poklonio bez vidljivih emocija ili je samo prošetao pored kovčega.

Mnogi su iz nekadašnje crkve, ukrašene brojnim fotografijama uvijek nasmijanog i šalama sklonog pisca i predsjednika, izlazili sa osmijehom na licu natrag u praške ulice, u decembarski miris kuvanog vina, prosutog piva, smoga, nikotina i marihuane.

U srijedu ujutro, nakon tri dana pučke, građanske, narodne, sasvim spontane – ukratko „plišane žalosti“ - slijedila je zvanična, trodnevna žalost u organizaciji države (uz Češku, državna žalost povodom Havelove smrti proglašena je još u Slovačkoj i Poljskoj).

Havel je u svojoj zemlji i u vrijeme komunizma i nakon njega imao uvijek dosta neprijatelja

Hiljade građana su pratile Havelov kovčeg na putu preko Karlovog mosta gore na Hradčane, u sjedište čeških predsjednika i prije toga kraljeva. Mnogi su marširali ne samo sa češkim nego i slovačkim zastavama. Kovčeg je ovdje bio izložen u gotičkoj sali kralja Vladislava još dva dana, u petak je sljedila sahrana.

Državna sahrana je ličila na - državnu sahranu. Vaclav Havel je bio posljednji predsjednik Čehoslovačke (1989-1992) kao i prvi predsjednik Češke Republike (u dva mandata između 1993-2003).

Bio je takođe prvi predsjednik države koji je umro nakon svrgavanja komunističkog režima, koji je imao sasvim drugačije, danas neupotrebljive pogrebne ceremonijale. Uzor za Havelovu sahranu, država je potražila u međuratnom periodu, odnosno u sahrani predsjednika Tomaša Masarika, osnivača Čehoslovačke, koji je umro 1937.

Državna sahrana je bila veličanstvena, dostojanstvena i perfektno organizovana. Čak i aktuelni predsjednik države Vaclav Klaus, otac češke privatizacije, populistički desničar i nacionalista koji je sve od početka 90-ih bio najveći Havelov rival na domaćoj političkoj sceni i praktično u svemu prava suprotnost svog prethodnika, progutao je svoju staru ljubomornu mržnju da bi uvjerljivo i elegantno odigrao svoju ulogu duboko ožalošćenog prijestolonasljednika.

S obzirom na to da se na brzinu teško izmišljaju nove ceremonije, inspiracija sahranom prvog čehoslovačkog predsjednika kao uzor sahrane posljednjeg predsjednika te države nije bila sasvim loše rješenje.

Nakon državne, u starom praškom krematorijumu sljedila je privatna, sekularna sahrana za porodicu i nekih 300 prijatelja i saradnika. Prema starom češkom običaju, odmah nakon čina sahrane, slijedi veselje, slijedi dernek, uz veselu muziku i piće.

Kod generacija koje su stasale nakon 1989, Havel je uglavnom poštovan i popularan, što se jasno pokazalo tokom nekoliko dana „plišane žalosti“

U palati Lucerna (Lanterna) na Vaclavskim namestma, dakle, u reprezentativnoj zgradi koju je početkom 20. vijeka sagradio Havelov djed arhitekta, počeo je veliki koncert u Havelovu čast, na kojem su ispod zajedničke fotografije pokojnika sa dalaj- lamom nastupili pjevači i grupe koje je Havel volio i koji su uspjeli, neočekivano i na brzinu, doći samo dan prije božićnih praznika (legendarna grupa češkog undergrounda The Plastic People of the Universe, Havelova dobra drugarica Suzan Vega i drugi).

Na koncert u Lucernu su došli ili su ga makar pratili preko TV ekrana prije svega mlađi ljudi koji su već izrasli u slobodnoj zemlji. Havel je u svojoj zemlji i u vrijeme komunizma i nakon njega imao uvijek dosta neprijatelja, od nepopravljivih komunista preko nacionalista, pa i mnoge „obične ljude“ koji jednostavno nisu podnosili njegovu boemsku ekscentričnost ili materijalno bogatstvo koje je djelimično naslijedio i djelimično zaradio.

Međutim, kod generacija koje su stasale nakon 1989, Havel je uglavnom poštovan i popularan, što se jasno pokazalo tokom nekoliko dana „plišane žalosti“.

Vaclav Havel je tokom svog izuzetno bogatog 75-godišnjeg života bio dramski pisac, disident, politički zatvorenik, vođa opozicije i revolucije, višestruki predsjednik države i kosmopolitski intelektualac svjetskog renomea – u svakom slučaju, najpoznatiji Čeh svog vremena. Kako ćemo ga pamtiti?

Vjerovatno prije svega kao skromnog, ponekad šali sklonog, ponekad u sebe povučenog čovjeka, starog džentlemena sa mladalačkim osmijehom, koji je sve dok je mogao šetao po praškim ulicama, išao u pozorište, na koncert ili u pivnicu kao svaki normalan građanin i koji nikoga nije odbio.

Takav Havel, onaj obični, svakodnevni, praški kralj-sugrađanin, baš ovaj Havel će nam možda najviše faliti, jer ga većina od nas drugačije nije ni znala.

( František Šistek )