Cvjeta "uvoz" nevjesta iz Albanije: Zadovoljni mladenci i provodadžije

Najteže je bilo prvih mjesec dana. Afrodita i ja nijesmo se zbog jezičke barijere razumjeli, pa smo vrlo često pozivali telefonom njenog brata koji zna naš jezik da bismo se dogovorili o osnovnim stvarima u domaćinstvu. Danas sam srećan, imamo troje divne djece i harmonične porodične odnose i odlično se razumijemo”, kaže Slavko Bulić, jedan od brojnih Crnogoraca koji je oženjen Albankom sa sjevera te države. On se na taj brak odlučio 2004. godine, pošto se rastavio s bivšom suprugom s kojom nije imao djece.

“To su patrijarhalne i vrijedne žene, odane porodici i muževima i dobre majke”, priča Slavko.

“Želio sam djecu, a ovdje je teško bilo naći djevojku, stoga sam odlučio da pokušam u Albaniji, gdje sam preko prijatelja pošao po Afroditu i isprosio je”, kaže Slavko. Poslije svog braka, kaže, posredovao je u oko četrdeset slučajeva sklapanja takvih brakova - pravoslavaca iz Crne Gore i katolkinja iz Albanije i kaže da se gotovo niko nije pokajao.

“To su patrijarhalne i vrijedne žene, odane porodici i muževima i dobre majke”, priča Slavko i dodaje da je riječ o ženama sa siromašnog sjevera Albanije koje u Crnoj Gori nalaze bračnog partnera i bolji život. O njihovoj naravi govori i činjenica da nijedna kojoj je bilo ponuđeno da ispriča svoju životnu priču za novine nije pristala, uprkos saglasnosti muževa.

Slavko kaže da prilikom posredovanja ne naplaćuje nikakvu naknadu, osim svoj trošak koji podrazumijeva brojne telefonske razgovore i putovanje do Albanije. Za razliku od njega Vaso Camaj iz Tuzi kod Podgorice registrovao je agenciju za bračno posredovanje koja se bavi sklapanjem brakova - najčešće s djevojkama iz okoline Skadra i sjevernijih sela Albanije s Crnogorcima, pa i građanima drugih bivših jugoslovenskih republika.

Love story

Problem velikog broja neženja decenijama je izražen u ruralnim prostorima bivše Jugoslavije. Djevojke iz sela odlaze u gradove, a na imanjima nerijetko ostaju njihova braća koja teško nalaze životne saputnice. Brojne reportaže u štampanim i elektronskim medijima već decenijama svjedoče o desetinama neženja u pojedinim regionima koji su u poodmaklim godinama na imanjima prinuđeni da obavljaju i muške i ženske poslove.

"Taj proces počeo je devedesetih godina prošlog vijeka, poslije pada komunizma u Albaniji i otvaranja granice”, kaže Vaso.

Upravo u tome šansu je vidio Vaso Camaj koji godinama posreduje u sklapanju prekograničnih brakova.

“Smatram da je više od hiljadu djevojaka sa sjevera Albanije udato u Crnu Goru i susjedne eks YU države. Taj proces počeo je devedesetih godina prošlog vijeka, poslije pada komunizma u Albaniji i otvaranja granice”, kaže Vaso.

On kaže da klijentima sa ove strane granice, odnosno budućim mladoženjama, daje formural sa mnogo pitanja na koja moraju odgovoriti o svom materijalnom statusu, navikama, standardu i o svojim bračnim željama.

Skeniranje klijenata

Prije toga ja se trudim da “dubinski” snimim klijenta, uprkos tome što je on popunio detaljni formular.

“Kad utvrdim profil budućeg mladoženje i njegove želje, stupam u kontakt s partnerima u Albaniji koji onda traže buduću nevjestu. Ovaj posao je pošten, nije riječ o trgovini, već o obostranoj saglasnosti za zajednički život. Kada nađemo djevojku za koju mislimo da bi mogla biti odgovarajuća za klijenta, stupamo u kontakt s njom i njenom familijom. Prije toga ja se trudim da “dubinski” snimim klijenta, uprkos tome što je on popunio detaljni formular. Onda na osnovu moje procjene tražimo odgovarajuću partnerku za njega. Objasnimo joj da znamo čovjeka koji bi htio da je upozna i dostavimo njegovu fotografiju. Ako dobijemo saglasnost, organizujemo posjetu. Budući mladoženja ide sa mnom u Albaniju kod nje i tu se dešava prvi susret. Oni dvoje se sretnu u njenoj kući i pred njenim roditeljima i rođacima, ali to ne znači da je odluka donijeta. Poslije toga obično prođe nekoliko dana i familija djevojke nas obavještava da će njihova porodica doći u posjetu kod našeg klijenta da vide gdje on živi. Mi ih čekamo na granici i vodimo do njega, a oni obično ostanu cijeli dan ili prespavaju. Rijetki su slučajevi da u posjetu dolazi i buduća nevjesta, obično dođu njeni roditelji, brat ili sestra ili rođaci. Poslije toga, oni se vraćaju i obično prođe pet-šest dana dok nas obavijeste o odluci.

Ni centa za poznanstvo

Vaso objašnjava da njegovi klijenti nijesu dužni da plaćaju bilo šta ako poznanstvo ne bude krunisano brakom. Ukoliko se cijeli posao uspješno dovede do kraja, Vaso uzima proviziju koju dijeli sa provodadžijama s druge srane granice.

Mladoženja mora ići na čestitku kod djevojkine familije i tamo ostavlja zalog - poklon u vrijednosti od oko 100 eura ili novac u toj vrijednosti.

“Ta cijena ne važi uvijek za sve, jer postoje ekstremni slučajevi”, kaže Vaso, dodajući da za “normalne slučajeve” računa buduće mladoženje koji nemaju preko 50 godina i koji ne traže ekstremno mlađu djevojku ili “neke posebne uslove”. “Sve zavisi od toga da li je klijent ranije ženjen, da li ima djecu, kakvog je materijalnog stanja, da li želi djecu s novom ženom”... priča Vaso dodajući da je u praksi imao i ekstremno teške slučajeve, kao što je klijent koji je tražio nevjestu poslije dvadesetogodišnjeg boravka u zatvoru, gdje je bio jer je ubio ljubavnika bivše supruge.

“Od klijenata zahtijevamo da budu iskreni i da potpišu upitnik. Mi budućim nevjestama moramo reći istinu, pa ma kakva ona bila. Od toga da li je klijent bio ženjen, od toga kakvu ženu želi i od toga kakvog je izgleda i materijalnog statusa, zavisi sve.

Ako je data saglasnost djevojke i njene porodice, slijedi procedura utemeljena na običajima koji važe na sjeveru Albanije. Mladoženja mora ići na čestitku kod djevojkine familije i tamo ostavlja zalog - poklon u vrijednosti od oko 100 eura ili novac u toj vrijednosti. Potom slijedi vjeridba na koju se donose pokloni i obavezno nešto zlatnog nakita Tada se ugovara svadba, a poslije svadbe možda i ljubav...

Vaso prvi ide na teren

Da, gospođo, potrudiću se da pomognem vašem bratu – odgovara Vaso na telefonski poziv Podgoričanke koja traži djevojku za svog brata.

“Da li je to tačno petnaest kilometara od Podgorice? Koliko ima stoke? Da li živi sam u kući?”, kaže Vaso, završavajući razgovor s Podgoričankom.

Potom objašnjava da najviše voli da se uvjeri u ono što čuje i da će zato obići potencijalnog mladoženju, poslije toga zvati partnere u Albaniji da potraže djevojku.

Govoreći o “ekstremnim” zahtjevima, Vaso kaže da je imao i vrlo težak slučaj, kada je jedan gospodin tražio nevjestu, a živio je u neposrednoj blizini bivše supruge: “On je bio na prizemlju, a bivša supruga na spratu kuće s njihovom djecom. Savjetovao sam mu da proda prizemlje i iseli se”, kaže Vaso.

( Radmilo Tadić )