Rano je nakon 20 godina govoriti o zločinima
Ističe da su Pljevlja „jedna od njegovih najkošmarnijih, ali i najljepših uspomena jer je sve završeno fino, a moglo je da se desi zlo nečuvenih razmjera“.
Ubistva, ranjavanja, hapšenja, fizička i psihička zlostavljanja, paljenje muslimanskih radnji i drugi incidenti koji su se početkom devedesetih dešavali u Pljevljima ozbiljno su prijetili da se rat iz susjedne Bosne prenese u Crnu Goru.
„Vijesti“ su tokom višemjesečnog istraživanja pokušale da otkriju šta je spriječilo da se to dogodi, ali su mnoga pitanja ostala bez odgovora. Osim što nije bilo moguće dobiti mišljenja brojnih tadašnjih funkcionera, gotovo da nijedan pripadnik islamske vjere koji danas živi u Pljevljima nije želio da priča o tom periodu.
“Još nije vrijeme za to. Zbog onoga što smo preživljavali, još trpimo posljedice. Mnogi od nas više nikada nisu uspjeli da se zaposle, regulišu penziju. I djecu nam je snašla ista sudbina. Pravda nikada nije stigla one koji su učestvovali u zločinima. Zašto bismo onda pričali, da nam bude još gore”, rekao je jedan od Pljevljaka, sa kojima su “Vijesti” razgovarale.
Istina je nepoželjna
Istoričar Šerbo Rastoder smatra da je za ovdašnji islamski živalj tipično da ne smiju da progovore istinu.
“Pa oni ne smiju da pričaju o onome što je bilo prije 100 godina, a ne nešto tako blizu. Strah kao način življenja je opšta odlika ovdašnjeg islamskog življa”, istakao je Rastoder.
Rastoder smatra da je za ovdašnji islamski živalj tipično da ne smiju da progovore istinu
On smatra da se rat iz Bosne u Crnu Goru, preko Pljevalja, nije prenio jer to nisu željeli „gospodari rata“.
“Da su gospodari rata to željeli, imali bismo rat i ovdje. Što do toga nije došlo, možemo da nagađamo, ali ga je bilo svugdje gdje je to gospodarima rata tada trebalo”, rekao je Rastoder.
Nekadašnji poslanik Ljubica-Beba Džaković smatra da do rata nije došlo zahvaljujući Muslimanima koji nijesu odgovarali na provokacije.
“Taj period je bio pakao koji se mogao pretvoriti u pokolj, vrijeme bezumlja u kojem je sve bilo paralisano i ništa nije bilo regularno. Ono što su tada pretrpjeli Muslimani, dabogda niko više ne doživio. To se ne može platiti nijednom kaznom. Kao što se ne može platiti ni strpljenje ni mudrost Muslimana da to pretrpe, a da ne izazovu pokolj. Vjerujem da smo na njihovom mjestu bili mi pravoslavni, da bismo to učinili jer smo drugačiji mentalitet”, rekla je Džaković.
Smatra da od tadašnjeg opštinskog rukovodstva niko nije preduzeo ništa, „jer su bili kukavice, neko sa razlogom, a neko ne, jer je bila jedna opšta paraliza od straha“.
Strah kao spas
Potpredsjednik crnogorske Skupštine Rifat Rastoder smatra da je upravo taj strah spasio Pljevljake.
“Mir je prije svega sačuvao strah. Strah svih, jer niko nije bio siguran ko će postradati... To, kako je ondašnja vlast branila Crnu Goru i njene građane, veliko je pitanje da li bi uspjela da ih sačuva da nije bilo tog straha da ne dođe do sukoba u kojem se ne bi znalo ko i gdje udara”, smatra Rastoder.
Momir Bulatović koji je početkom devedesetih bio predsjednik Crne Gore smatra da se kriza u Pljevljima dogodila „zbog trenutka slabosti državnih organa“. Uprkos tome, vjeruje da se ne može tražiti politička odgovornost.
“U ratu su glavni generali, a ne političari. A ovdje su oni iskoristili tu priliku"
“U ratu su glavni generali, a ne političari. A ovdje su oni iskoristili tu priliku. Nama je užasno mnogo napora trebalo, vodili smo neprekidnu borbu da smirimo situaciju do tog naređenja da ne pucaju pripadnici paravojnih formacija koje su imale za cilj progon pljevaljskih Muslimana”, rekao je Bulatović.
Ističe da su Pljevlja „jedna od njegovih najkošmarnijih, ali i najljepših uspomena jer je sve završeno fino, a moglo je da se desi zlo nečuvenih razmjera“.
Košmarno u cijeloj državi
Pljevljaci ne smatraju da je „sve fino završeno“, šest ubistava, osam ranjavanja, oko deset odsto raseljenih Muslimana, zauvijek poremećeni međuvjerski odnosi, dok su nekadašnji pripadnici paravojnih formacija i dalje na slobodi i šetaju gradom, za njih je samo dio tragova košmara koji su proživljeli.
“U čitavoj Crnoj Gori smo imali košmarnu situaciju. Imali smo jako velike probleme sa stanovišta bezbjednosti u Herceg Novom. Pljevlja su, takođe, prednjačila, ali, ipak, bila mirnija u odnosu na Bijelo Polje. Krstarile su razne paravojne formacije, naoružani pojedinci, dobrovoljci iz Srbije, Vojska Jugoslavije, tenkovi, bradati ljudi, vikend ratnici. To je bio jedan užasan period”, kazao je Bulatović.
Osim, što kao predsjednik države nije držao stvari pod kontrolom, ostaće zapamćena i njegova izjava iz tog perioda, koju su prenijeli mediji, da ima informacije da Muslimani imaju 350 dugih cijevi. Kada je početkom ove godine Haški tribunal skinuo oznaku tajnosti sa sadržaja sjednica Vrhovnog savjeta odbrane i kada su objavljeni stenogrami, postalo je jasno da je Bulatović još na sjednici VSO sedmog avgusta 1992. godine, Slobodana Miloševića, čiji je bio bliski saradnik, izvijestio da je srpski MUP poslao tih 350 dugih cijevi pripadnicima paravojnih formacija, koje je i kontrolisao.
Pismo Damjanovićevo
Jedan od sagovornika „Vijesti“, člana tadašnjeg kriznog štaba za razoružavanje, sjeća se da su u tom periodu razoružavani i Srbi i Muslimani. Oružje koje je nađeno kod Muslimana, smatra on, nije bilo ništa u poređenju sa onim što je nađeno kod Srba, kojima je, kako osnovano sumnja, oružje kasnije i vraćano.
Jedan od sagovornika „Vijesti“, člana tadašnjeg kriznog štaba za razoružavanje, sjeća se da su u tom periodu razoružavani i Srbi i Muslimani
Više sagovornika „Vijesti“ ističe da su tokom borbe da se u Pljevljima, odnosno Crnoj Gori sačuva mir bile prisutne brojne opstrukcije u redovima, naročito vojske, a potom i policije i državne bezbjednosti. Niko nije bio spreman da o tome javno progovori. Smatraju da ni nakon dvije decenije nije vrijeme da se otvori ta „pandorina kutija“.
Momir Bulatović se sjeća da su iz tog razloga morali smijeniti tadašnjeg generala Podgoričkog korpusa Radomira Damjanovića.
“Još imam pismo koje mi je poslije toga napisao na četiri ili pet strana. To pas sa maslom ne bi pojeo. Napisao mi je da sam nesposoban i da ne znam da prepoznam srpske nacionalne i državotvorne interese, kako se stavljam u odbranu Muslimana i tako dalje”, rekao je Bulatović.
O različitim ciljevima i pogledima na krizu u Pljevljima govori i nikada zvanično razjašnjena pucnjava na Husein-pašinu džamiju koja se nalazi u centru grada.
Prema tadašnjem pisanju medija i izjavama očevidaca, na džamiju su pucali crnogorski specijalci sa terase hotela.
Vuković će tužiti „Vijesti”, Šćekića i Stanića
Bivši gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković saopštio je juče da ni jedan navod iz prekjučerašnjeg teksta nije tačan i najavio će zbog toga podići brojne tužbe. Njegovo reagovanje “Vijesti” prenose u cjelini: “Ni jedan navod iz vašeg teksta nije tačan.
U periodu o kome pišete, ja sam radio na poslovima upravnika površinskog kopa Borovića i nisam imao nikakvo učešće u pomenutim događajima. Iskoristiću građansko pravo i tužiti novinara, uredniika vašeg lista i sva pomenuta lica u objavljenom tekstu.
Pružiću vam priliku da na sudu iznesete dokaze o mom terorisanju građana Pljevalja u periodu devedesetih. Poslanika Stanića tužiću kada mu istekne mandat u Skupštini Crne Gore i njemu pružiti satisfakciju da dokaže svoje političke gluposti”, piše u reagovanju.
(kraj)
(Tekst je realizovan u saradnji s Danskom organizacijom za podršku projektima istraživačkog novinarstva u Jugoistočnoj Evropi - SCOOP)
Galerija
( Aida Sadiković )