Ne smijemo da zaboravimo tišinu „Vemblija”
"Utakmica na "Vembliju" je bila znak da možemo da igramo protiv svakog", rekao je defanzivac Crne Gore...
"Tišina u našoj svlačionici nakon istorijske utakmice na “Vembliju” sigurno je najupečatljiviji događaj u mojoj karijeri. I ne samo mojoj, svih nas u fudbalskoj reprezentaciji Crne Gore. Ona je značila spoznaju sopstvenih mogućnosti, bila je znak da je svaki pojedinac u timu bio svjestan činjenice - možemo da igramo protiv bilo koga. Naravno, pod uslovom da damo maksimum svojih mogućnosti", priča za “Vijesti” pouzdani defanzivac Spartaka iz Naljčika i “hrabrih sokola” Miodrag-Nano Džudović.
Nakon debitantskog gola u prijeteljskom duelu sa Makedonijom (2:1), Džudović, kapiten ruskog premijerligaša je pokazao kod Zorana Filipovića da se na njega mora računati. Sav potencijal, međutim, iz stamenog Plavljanina izvukao je Zlatko Kranjčar.
"Igrali smo zaista fantastičnu odbranu na startu kvalifikacija, a Marko Baša i ja smo se nekako “pronašli” u paru centralnih defanzivaca. Savršeno smo se udopunjavali, mada nikada prije nijesmo igrali zajedno, iako smo istovremenoi bili u istom klubu - OFK Beogradu. Ja sam mu bio rezerva, i igrao samo jednom kada nije mogao on da nastupi zbog povrede. Ipak, koristilo je to poznanstvo, ali i cjelokupan tim je igrao fantastično i nijesmo primili ni gol na polovini ciklusa kvalifikacija.
Zašto ste stali, koji su razlozi lošijim partijama u drugom dijelu?
"Forma, jednostavno loša forma. Samo su Mirko Vučinić, Stevan Jovetić i Nikola Drinčić u odlučujuće utakmice ušli spremni. Ostali smo, ili bili rezerve u klubovima, ili kuburili sa brojnim povredama. Motiv je bio do neba, želja ogromna pa tako i treba tumačiti naše najave pred baraž : “Sad ili ko zna kad”. Željeli smo mi, igrači, na taj način da skrenemo pažnju na značaj koji pridajemo tim utakmicama, a nikako one nijesu sumnja da to ne možemo ponoviti većč u sljedećem ciklusu. Svi mi znamo da imamo kvalitet da konkurišemo za SP u Brazilu, i novi uspjeh na “Vembliju” svakako ne bi karakterisala tišina. Sada znamo da možemo, ali naravno ne ako idemo “grlom u jagode”.
Šta to znači?
"Znači da selekciju moramo da shvatimo kao tim, u kojem je i svaka rezerva jednako bitna kao najbolji igrač. Eto, mi smo to imali u prvom dijelu kvalifikacija i uspjeh smo na “Vembliju” napravili bez najboljeg igrača, Vučinića. Mi moramo da zadržimo nivo kvaliteta igre i samo tako možemo da se nadamo Mundijalu 2014. godine. I iz utakmice u utakmicu moramo da dajemo maksimum, jer izgubljenim baražom je najviše izgubio naš fudbal. Nijesu izgubili vjerni i fantastični navijači, ili mi igrači i stručni štab. Nama je bio potreban plasman kako bi Fudbalski savez dobio novac za poboljšanje infrastrukture. Upravo je nedostatak kvalitetne infrastrukture kočnica razvoju našeg fudbala. Svjesni su toga u FSCG i rade na tome.
Ulaziš u duele sa fantastičnim napadačima koji tresu mreže i najjačim odbranama. Koji je najbolji?
"Vučinić! I to bez konkurencije. On je, uostalom, svjetski vrh, najveća klasa. Specifičan stil igre, brz prvi korak i snaga na lopti, a neprdvidljiv brz i precizan šut. Uz to, rutinski završava akcije, što ga je i preporučilo Juventusu.
Kapiten si u Naljčiku, standardan u reprezentaciji, kakva je razlika igranja u nacionalnom dresu u odnosu na dresu kluba?
"U motivu. Za mene je najveći motiv i čast da igram za svoju zemlju. U tim utakmicama dajem sve od sebe, smatram i više od realnih mogućnosti i forme. Profesionalac sam i naravno, ne štedim se ni u klubu, ali tamo je lakše. Poznajem sve igrače u Rusiji, i svake sezone mi je sve lakše, iako je liga iz godine u godinu neuporedivo jača. To je zbog iskustva koje sam stekao, iako sada u Rusiji ima sedam klubova svjetske top klase sa budžetima od preko 50 miliona. A ja sam konkurentan, mada me u posljednjih 18 mjeseci baš i nije htio gol. Ipak, dobre igre preporučile su me i za ostvarenje sna - da zaigram za svoju zemlju. Naravno, zahvalnost za to dugujem i Miodragu-Grofu Božoviću, koji me je preporučio.
Grof nije u stručnom štabu, i zar je njegova preporuka toliko vrijedna?
"Božović je izuzetno cijenjen trener, naročito u Rusiji. Nijesam ga poznavao prije mojeg reprezentativnog debija, samo smo se rukovali nakon utakmice koju sam igrao protiv njegovog tima. To, da je značila njegova preporuka, su mi kazali reprezentativni treneri. I drago mi je da sam opravdao to povjerenje standardnim mjestom u odbrani reprezentacije.
Smatraš li nepravdom što si tek u finišu prvih kvalifikacija dobio šansu u crvenom dresu?
"Ne. U stvari ja to i ne mogu da znam. O tome sude navijači i struka. Na meni je da nastupom na terenu opravdam poziv. A moje klupsko igranje u Crnoj Gori svodilo se na Crnogorsku ligu, koja je bila amaterska. Ipak, rado se sjećam utakmica u dresu Jezera, Polimlja, Gusinja, Jedinstva... Zato me i u najvećim crnogorskim fudbalskim krugovima i nijesu poznavali, a kako onda dobiti poziv za A selekciju.
Milić je ekstra klasa
"U avgustu sam sa Naljčikom produžio ugovor do ljeta 2013. godine. Promjene u radu kluba i odlazak Jurija Krasnožana koji je, eto, postavljen za trenera superbogatog Anžija. Umjesto sjajnog skautinga i akademije novi trener je želio afirmisane igrače, a Naljčik ima najmanji budžet u ligi. Sve je to iz temelja potreslo klub i sada se borimo za opstanak. Mene, klupskog i reprezentativnog kolegu Milana Jovanovića u tokom cijele sezone pratile su povrede, dok je napadača Bogdana Milića odstranio novi trener.
Želio je igru sa niskim i brzim napadačima, mada je Milić u nekoliko utakmica bio sjajan. Fantastičan je profesionalac i napadač je neviđene klase, još samo da nađe klub kojii će znati da to iskoristi.
Jovanović je u međuvremenu operisao i drugu preponu i pauziraće do polovine januara. Na razgovor si došao pravo sa treninga, iako ti odmor ističe 3. januara, osjećaš li zasićenje?
“Imam 32 godine a igraću dok budem osjećao da mogu i da mi ne ugrožava zdravlje. Samo deset dana u godini ne treniram i to na početku odmora. Sada mi je lakše jer od stručnjaka u klubu imam plan rada na odmoru, dok sam prvih godina morao da plaćam trenera da radi sa mnom. Mora se tako, Rusija od 2003. godine ulaže mnogo i sada prvi put ima dva kluba u nokaut fazi Lige šampiona. Tek će na Mundijalu 2018. godine Rusija ubrati plodove ogromnog novca uloženog u fudbal”.
Sanjam akademiju, nude mi fotelju
"Prezadovoljan sam sa svim u Naljčiku i ne krijem da bih tamo i volio da završim karijeru. Čak imam i ponudu da nakon što okačim “kopačke o klin” ostanem u Rusiji i radim kao menadžer u klubu. Ja sam završio fakultet za fizičku kulturu i želja mi je da osnujem sopstvenu akdemiju. Da imam svoj teren i učim djecu fudbalu, ali na jedan moderan način. Onako, kako se to radi u najpoznatijim fudbalskim školama. Želim da doprinesem crnogorskom fudbalu i ako sakupim dovoljno novca otvoriću akademiju. Što se podrške tiče, ona je bezrezervna u FSCG. Dobio sam sve što sam tražio ili se obratio matičnoj kući fudbala.
Kontaktirali su me čak i oko zahtjeva Federacije Engleske da FSCG podrži zahtjev za smanjenje kazne Runiju, iako sam ja već potpisao inicijativu ruskih medija da se sjajnom napadaču umanji kazna zbog nesmotrenog nasrtaja na mene. Stvarno, Euro ne bi bio isti bez najveće zvijezde Engleske, ali je laž da sam ja pokrenuo inicijativu ili da sam za engleske medije prijetio da ću Runija staviti u džep. Nikada ne potcjenjujem rivala i zato i ne prijetim.
Za nastup protiv Engleske u Podgorici dobio si i velike pohvale čuvenog novinara italijanskog “Tutosporta”, Masima Frankija, kako to komentarišeš?
“Prvi put čujem, ali gode pohvale. Baš i nemam vremena da pretražujem po internetu i koristim samo skajp za kontakt sa porodicom koja živi u Podgorici, jer mi je kćerka Tatjana rođena u martu, dok su Petra i Branko sada veliki. Nedostju mi i uskoro očekujem da mi se pridruže u Rusiji.
Svijet je obišao snimak divljačkog starta na tvoju desnu nogu napadača CSKA Vagnera Lava, kako si izbjegao težu povredu?
"Tek sam na snimku vidio koliko je u stvari bio neoprezan. Imao sam sreću da mi je noga još bila u vazduhu, ali sam osjetio takav bol da sam pretrnuo. Valjda me je pogodio u neki nerv, ali sam ipak smogao snage da mu pružim ruku. Izvinio se i ponudio svaku pomoć za slučaj povrede, a znam da, ipak, nije bilo namjerno”.
Galerija
( Slaviša Živaljević )