Vladan Đurković: Moć i novac su već vjekovima najbolji afrodizijak

Ljudi koji propuštaju operu propuštaju spektakl, istakao je u razgovoru za “Vijesti” mladi reditelj iz Srbije, Vladan Đurković. Đurković je dio ekipe koja radi na projektu “Young@Opera”, a koja će narednih dana boraviti u Crnoj Gori. Tako će crnogorska publika i svi ljubitelji umjetnosti biti u prilici da prisustvuju izvođenju opere “Služavka Gospodarica (La Serva Padrona)” Đovanija Paizijelija (Giovanni Paisiello).

Opera će biti izvedena u četiri crnogorska grada, u Herceg Novom u Dvorani Park devetog maja, u Kotoru u Kulturnom centru Nikola Đurković 10. maja, kao i u Podgorici, u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” 13. maja, a za četvrti grad će biti u međuvremenu dogovoreno. Ulaz je slobodan.

Đurković je angažovan kao reditelj opere i tim povodom za “Vijesti” govori o ovom muzičkom komadu, svom iskustvu u pozorištu, radu sa mladima ali i kako vidi mlade danas. Đurković sebe vidi kao “jednog od onih koji kad zna da ima samo još dva posla na vidiku, upadaju u paniku i izmisle još četiri naredna“. Rad je njegovo sredstvo socijalizacije, a pozorište način života bez kojeg ne bi umio. Raduje se izvedbi opere u Crnoj Gori, prisjećajući se prošlogodišnjeg Operosa opera festivala u Herceg Novom na kojem je dobio lijep dojam o crnogorskoj publici, ali i fesstivalu.

Takođe, “Vijestima“ je otkrio da “između proba planira i da se oženi“.

• Opera “Služavka gospodarica (La Serva Padrona)” Đovanija Paizijela (Giovanni Paisiello) gostuje tokom naredne sedmice u Crnoj Gori, a Vi ste reditelj iste. Da li biste uputili čitaoce u projekat na kojem ste angažovani?

Na početku ove godine, Operosa fondacija, je u saradnji sa partnerima započela Young@Opera projekat podržan od strane Kreativne Evrope Evropske Unije. Young@Opera projekat okuplja preko 50 talentovanih i mladih umjetnika širom Evrope, koji će nastupati u 12 gradova širom Srbije, Crne Gore i Bugarske.

Projekat od 29 mjeseci, sastoji se od dva ciklusa: Izvođenje Paizijelove opere “La Serva Padrona” u modernoj formi sa ciljem da se približi ovaj vid umjetnosti mlađoj publici i izvođenje potpuno nove opere kreirane od strane mladog kompozitora, koji je komponovao tu operu na osnovu njegovog viđenja izvođenja prvog ciklusa.

Tokom cijelog projekta mlade talente vode renomirani eksperti iz svijeta opere i klasične muzike, a sami performansi podrazumijevaju korišćenje savremene tehnologije i plesa, kroz kombinovanje bogatih kulturnih baština svih lokacija na kojima se opera održava.

Ovaj projekat govori o podsticanju i promociji mladih umjetnika i njihovog razvoja, kreativnosti, mobilnosti i razmjeni kultura.

• O čemu govori opera “Služavka gospodarica”, koja je radnja i na čemu je Vaš fokus?

Ovo je jedna zanimljiva priča o odnosu muškarca i žene, a pokušali smo i da je aktuelizujemo. Uz pomoć dragocjenih saradnika - scenografkinje Magdalene Vlajić i kostimografkinje Line Leković, napravili smo dobru stilizaciju epohe i približili priču oku savremenog gledaoca. U centru priče je služavka Serpina koja se koristi različitim igrama i spletkama, da osvoji srce svoga bogatog gazde Umberta. Mislim da smo svjedoci ovakvih scenarija svakodnevno kako po medijima tako i u životu. Dakle, moć i novac predstavljaju najbolji afrodizijak već vjekovima... Tako ni naša Serpina nije ostala imuna na to.

• Radite režiju za jednog od predstavnika komične opere, da li će ona i nakon Vašeg dodira biti komedija?

Da, apsolutno! Svaka dobra priča u sebi posjeduje nerazdvojivo dramatično i komično. Ja se ne odričem smijeha i komičnog. Mada u posljednje vrijeme imam utisak kao da je mlade autore sramota da rade komediju. Ja duboko vjerujem da je komedija pravi način da ismiju, ali i osude neke društvene anomalije. Vidite, u našoj operi u centru priče je mlada devojka koja ne bira sredstva da se uda za starijeg muškarca i domogne novca i moći koje nije dobila rođenjem. Nije li to dobar temelj za jednu komediju? A nažalost takvih prizora ima sve više.

• Koliko radnja opere “Služavka gospodarica” može da se prenese na današnje društvo?

Mi smo cijelu operu postavili kao aktuelizaciju jedne arhaične priče koja vuče korjene čak iz antičke književnosti. Prosto mislim da se i nakon više od dvije hiljade godina ništa nije promijenilo. Cilj nam je bio da oku današnjeg gledaoca približimo priču i postavimo je tako da on povjeruje da je to događaj koji se dešava u našem vremenu i prostoru. To jeste draž rada u operi. Jer imate jako čvrstu muzičko - dramsku strukturu u koju morate da utkate niti savremenosti, a da ne ubijete kompozitora i libretistu, a pritom napravite nešto što prevazilazi domete banalne postavke. I najvažnije je da ne iznevjerite publiku, publika mora ostati bez daha. To je vječiti rediteljski izazov.

• S obzirom na to da publika u Crnoj Gori rijetko biva u prilici da prisustvuje operama, makar u svojoj državi, imate li neka posebna očekivanja?

Ipak moram da vas demantujem. Crna Gora već godinama ima Operosa opera festival u Herceg Novom, koji je jedan od najznačajnijih, mogu reći i najznačajniji festival ovog tipa u regionu. U avgustu 2017. godine bio sam prisutan na izvođenjima opere “Jolanta” Petra Iliča Čajkovskog na Kanli kuli i publika je sa oduševljenjem pratila i prihvatila operu kao legitimnu scensku formu. Vjerujem da će i naša “Služavka gospodarica” biti dobro prihvaćena, utoliko prije što je komedija i što se bavi vječitim muško ženskim pitanjem.

• Da li i šta, na primjer, propuštaju ljudi koji nijesu upoznati sa operom?

Prvenstveno propuštaju spektakl. Sve priče koje postoje u operi, postoje i u dramskom teatru. Međutim nikako nije isto. Mogu to da kažem, jer moju pažnju jednako zakupira dramski i muzički teatar. Opera počinje tamo gdje je drama stala. Glumci i dramski tekst dosežu do gledaoca u nekoj mjeri, ali muzika i operski pjevači u potpunosti uzimaju publiku pod svoje i dovode je apsolutno do katarze.

• Da li ste ranije bili angažovani na režiranju neke opere, da li je i koliko to zahtjevan proces?

Kako kroz školovanje, master i doktorske studije, tako i kroz moj angažman, pažnja mi je bila na muzičkom pozorištu. Pored toga što sam bio asistent rediteljima poput Ešlija Dina, Đankarla del Monaka, Darijana Mihajlovića i drugih, na operama i mjuziklima, ja sam i sam postavio nekoliko naslova. Počeo sam sa “Slijepim mišem” Johana Štrausa kojeg sam postavio sa mladim pjevačima, tada studentima Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, i koji su za vrlo kratko vrijeme zauzeli značajna mjesta u Beogradskoj operi, poput Vesne Marković, Evgenije Jeremić, Nataše Rašić, Marka Pantelićai drugih... Druga moja opera bila je opera Sergeja Prokofjeva“Madalena”, koju smo izveli povodom jubileja ovog velikog ruskog kompozitora. To su moji počeci u operi.

• S obzirom na to da imate iskustva u radu sa mladima, kako vidite mlade danas?

Od 2011. Godine, praktično od trenutka kada sam diplomirao, radim u Omladinskom pozorištu DADOV u Beogradu, na mjestu umjetničkog direktora. Kroz rad u DADOV-u sam već punih sedam godina u kontaktu sa mladim ljudima - tinejdžerima koji su izabrali da svoje slobodno vrijeme provode u pozorištu, a ne na ulici ili uz televiziju gledajući sramne rijalitije koji predstavljaju kanalizaciju savremenog čovjeka. Mladi koji dolaze u pozorište nijesu validan uzorak po kome bi se trebalo suditi, jer su u velikoj manjini. Naš zadatak je da ponudimo što veći društveni angažman kroz pozorišta, različite radionice, sportove i tako mladom svijetu pokažemo da postoji život i van rijalitija i noćnih klubova. Dok god budemo samo negodovali, većina koja trenutno ispunjava medijski prostor će u potpunosti „vladati“ mozgovima mladih ljudi.

• Kazali ste u jednom intervjuu da “umjetnost mora da bude objektivna kritika stvarnosti”. Zbog čega? I da li to znači da ste ljubitelj angažovane umjetnosti, angažovanog pozorišta?

Jesam i danas stojim iza toga. Zato sam i pokušao da odnos iz predstave “Služavka gospodarica” transponujem u nešto što je nama danas poznato. Angažovana umjetnost, političko pozorište... rekao bih da više i ne znam šta to znači. U poslednje vrijeme imam utisak da su se te riječi poprilično otrcale, čemu su doprinijele, svakako, moje kolege želeći da budu moderni po svaku cijenu. Ne mislim da je pretjerano hrabro i umjetnički izazovno ići u banalne aktuelizacije, citirajući političare, javne ličnosti i slično... Mislim da sve to može daleko suptilnije, estetski potentnije da se uobliči i da publika sve to razumije. Kolege često potcjenjuju publiku, pa misle da sve moraju da nacrtaju, da bi ih razumjeli. Ne, ima nešto i u mašti.

• Koliko sredina kakva je Balkan, mladom reditelju poput Vas, dozvoljava da iskaže svoje kvalitete i da stvara u povoljnim okolnostima?

Ja ne znam šta znače povoljne okolnositi. Kao što rekoh, 18 godina sam u pozorištu i non stop slušam o teškim uslovima za rad, o nemanju para.... Znate, može da prođe još 18 godina i da se ništa ne promijeni. Ja sam želio da ostanem ovdje i radim. Moj veliki prijatelj Filip Jović, arhitekta i menadžer, prenio mi je citat jednog veoma pametnog čovjeka: „Ako nemate posla, morate ga izmisliti“. Ja se vodim time.

• Osim Vašeg interesovanja za pozorište, da li se bavite još nekom vrstom umjetnosti?

Kroz Omladinsko pozorište DADOV sam sam se oprobao i kao producent različitih velikih festivala, manifestacija i proslava. Kroz takve događaje sam se upoznao sa tim šta znači „ulični spektakl“, radimo Dane Beograda, proslavu 20. oktobra, oslobođenja u Drugom svjetskom ratu, Nedelju ruskog filma u Srbiji, Međunarodni dan džeza... Svaki od tih događaja je različit i predstavlja neko novo iskustvo. Mi kao tim, na čelu sa Vladimirom Mijovićem, glavnim menadžerom, trudimo se da uvijek napravimo nešto novo i zanimljivo. Za prošlogodišnju proslavu 20. oktobra na jednoj od centralnih ulica u Beogradu izvodili smo dramski performans za koji je scenografija bila pravi pravcati tenk. Kao pozorište smo, na inicijativu Mijovića, „pozajmili“ tenk i postavili ga u strogom centru grada. Rijetko ko može da se pohvali da je za scenografiju imao tenk.

U pauzama između proba planiram da se oženim

• Na kojim projektima trenutno radite i da li imate neke planove za nove “zadatke”?

Naravno, ja sam jedan od onih koji kad zna da ima samo još dva posla na vidiku, upadnem u paniku i izmislim još četiri naredna. Volim da radim i rad je moje sredstvo socijalizacije. U pozorištu sam 18 punih godina i prosto ne mogu da zamislim kako bi bilo živjeti i raditi, ali van njega. Čim se vratim u Srbiju čeka me nastavak rada na dječijoj predstavi „Princeza na zrnu graška“ u Kulturnom centru Pančevo, dok posle toga krećem u rad na predstavi Božidara Kneževića „Neispričano“ u Beogradskom dramskom pozorištu, posle čega ću, krajem juna, imati beogradsku premijeru predstave Nine Džuver „Da bar nisam žensko“ u Narodnom pozorištu u Beogradu, a riječ je o predstavi koja je nastala po ispovijestima migranata iz Irana, u produkciji organizacije MOTO.

U pauzama između proba, krajem juna planiram da se oženim i napravim predah od par dana, ali već u julu počinje Letnji operski kamp na Divčibarima na kome sam predavač već drugu godinu. Do kraja godine me čekaju još četiri velika projekta... Ne žalim se.

Hoću i da jedem i da se liječim, hoću i dobro pozorište, galeriju, izdavačku djelatnost...

• Kako vidite korelaciju današnjeg društva i umjetnosti i kulture, zapravo?

Vidim da je društvo malo zapostavilo kulturu. Kultura ne može bez društva, kultura nije profitabilna i kao takva u zavisnom je položaju od društva. Često se u nekim javnim raspravama postavlja pitanje „Hoćete da jedete i da se liječite ili hoćete kulturu“ aludirajući na to koliko koštaju određene kulturne manifestacije. Taj ko postavlja takvo pitanje nije prijatelj kulture. To je lažna dilema. Hoću da jedem i da se liječim, hoću i dobro pozorište, galeriju, izdavačku djelatnost!

• A pozorište, da li ste jedan od onih koji tvrde da pozorište stalno bije bitku za publikom, statusom i posjećenošću?

Jesam! Ali krivicu svaljujem isključivo na svoje kolege. Postoje kvalitetne predstave, visokog umjetničkog izraza, koje imaju publiku po 10 godina. Kako to objašnjavate? Dobra predstava, komunikativna, nalazi uvijek put do publike. Publiku malo umjetnici ponižavaju svojim nerazumljivim sadržajima. Publika izlazi sa osjećajem nelagode sa 50 odsto predstava. Ne znaju da li im se sviđa neka predstava ili ne... Sramota ih je da kažu da nijesu razumjeli da ne ispadnu glupi. Publika ne smije da ne razumije predstavu!

Prije Crne Gore Bugarska, a u novembru i Srbija

Komad je već izveden u Bugarskoj, a krajem novembra će obići i Srbiju, sve u sklopu projekta koji je osmišljen da podstiče i promoviše mlade umjetnike, a istovremeno ih obrazuje za rad sa poznatim operskim stručnjacima.

Mentor u Bugarskoj bio je Maestro Predrag Gosta. Učesnici, kao i mentori, će se mijenjati sa promjenom države, pa će na taj način biti pružena šansa većem broju mladih umjetnika.

Ekipu čine: dirigent Milen Apostolov, glumci Aleksandra Stanković, Yavor Baharov, Stanislav Ganchev, pijanistkinja Bojana Radivojević, na violini Ivan Staikov i Boyka Mladenova, na violi Hristo Arolski i violončelista Ivo Aleksandrov, scenografkinja je Magdalena Vlajić, kostimografkinja Lina Leković, šminkerka Slavina Semova.

Partneri projekta su Operosa opera festival, Zadužbina Ilije M. Kolarca i Opština Herceg Novi.

( Jelena Kontić )