Komunisti su htjeli vlast, a ovi danas hoće i vlast i pare

Nekadašnja komunistička elita je bila i sanjarska, i naivna i kratkovida i gramziva za vlast, ova je gramziva i za vlast i za novac. I nije naivna, ocijenila je Sonja Lokar, nekadašnja visoka funkcionerka Saveza komunista Jugoslavije, a sada direktorica Evropske mreže za jednakost polova.

Ova bivša predstavnica Slovenije u najvišim organima SKJ, koja je ostala zapamćena i po tome što je plakala odlazeći sa Kongresa SKJ u januaru 1991, kaže u intervjuu “Vijestima” da se sada, osim balkanskih, intenzivno bavi i praćenjem ponašanja evropskih političara i da je osnovna razlika da zapadnjacima, iako bi to htjeli, tamošnja javnost ne dozvoljava da siju maglu.

U čemu se, po Vama, razlikuje ondašnja politička elita, dok ste Vi bili funkcionerka u Savezu komunista Jugoslavije, i sadašnja garnitura političkih lidera?

"Recimo, u Sloveniji komunistička elita nije bila korumpirana. Danas ti ljudi koji su bili predsjednici države, partije i parlamenta žive u stambenom bloku kao i ja, imaju malu vikendicu, djeca su im se školovala u Sloveniji i rade u Sloveniji kao i moja.

Po čemu se onda ta elita razlikovala od većine ostalih građana? Mogli su da priušte sebi besplatan ručak ili da stanuju u finom hotelu dvije nedjelje u godini, koji je bio samo za njih. To je bio njihov način koruptivnosti.

Ostala zapamćena i po tome što je plakala odlazeći sa Kongresa SKJ u januaru 1991

Danas je to potpuno drugačije. Danas su se političari u velikoj mjeri pobrinuli da sebi napune džepove. Nekadašnja komunistička elita je bila i sanjarska, i naivna i kratkovida i gramziva za vlast, ova je gramziva i za vlast i za novac. I nije naivna.

Vidite li razliku između balkanskih i zapadnoevropskih političara?

"Ima je, ali nisam sigurna da ide samo u korist zapadnjaka. Imam osjećaj da su na zapadu političari školovani, rutinirani i da ih je teže uhvatiti na primitivnu varijantu izdaje demokratskih načela.

Naši političari su maheri, ali maheri u smislu da blefiraju, da odugovlače, da mogu sijati maglu, da mogu proizvesti problem koji veze nema i da svi o njemu pričaju.

To ne mogu da urade ovi na zapadu, jednostavno ne polazi im za rukom jer tamo su ljudi racionalniji, brže prepoznaju takve mahinacije, uvijek ih vraćaju na pitanja realnog života.

Nemamo politiku zato da nas ona uči šta je nacionalni identitet, nego da nam pomogne da preživimo iz dana u dan. To na zapadu znaju, a kod nas još mogu da prodaju bajke i mitove i time se jako vješto služe. Ako upoređujem vještinu jednih i drugih, mislim da su jednako vješti, ali na potpuno drugačiji način".

Vi ste nedavno, na konferenciji o učešću žena u politici u Budvi, u organizaciji podgoričke kancelarije UNDP-a, rekli da žene ne treba da se bore samo zato da ih bude više na mjestima odlučivanja, nego da je njihov zadatak i da se suprotstave dominantnom globalnom trendu - liberalnom kapitalizmu. Zašto ste to rekli?

"Zato što mnoge liberalne partije, barem na riječima, ženama obećaju takozvana politička, ali im šakom i kapom oduzimaju socijalna i ekonomska prava.

Politikom koju sprovode sve više jačaju finansijski kapital, i ozbiljno smanjuju kvalitet života ljudi koji žive samo od rada, a onda tu žene izvuku deblji kraj".

Ali zar ne gube svi korak u tom sistemu, jednako i žene i muškarci?

"Najveći je problem što su nacionalne države svjesno odustale od toga da treba da vode ozbiljnu ekonomsku razvojnu politiku, pa stoga i socijalnu politiku.

Kapital se globalizovao, a socijalna sigurnost ljudi ostala je na ramenima nacionalne države koja više ne može da ispuni svoju najvažniju ulogu, ulogu političkog posredovanja u stvaranju nacionalog i evropskog kompromisa između rada i kapitala.

Bez jake socijalne države žene jednostavno izgube korak na normalnom tržištu rada i postanu rezervna radna snaga.

Ipak, Slovenija, recimo, nije prodala Telekom i Elektroprivredu stranim kompanijama, a Crna Gora jeste. Vi još imate neke resurse na osnovu kojih možete da intervenišete i utičete na socijalnu koheziju.

"Što je danas nacionalna ekonomija u Sloveniji gdje jedan 'Revoz', od koga živi cijela Dolenjska regija, zavisi od dobre volje menadžmenta francuskog 'Renoa', da li će tu fabriku zadržati u Sloveniji ili će je zatvoriti, pa će praviti te automobile na drugom mjestu, možda čak u Francuskoj?

Kako može slovenačka vlada zaštititi radnu snagu u svojoj vlastitoj zemlji? Kakva je to nacionalna ekonomija, apsurdno je uopšte o tome pričati.

Sveukupna ekonomska efikasnost novog sistema deset je puta lošija od onoga što smo imali u socijalizmu. Mi nijesmo mogli da se takmičimo sa najefikasnijim državama u kapitalizmu, ali za svoj nivo razvoja mi smo bili izuzetno efikasni".

Govorite o bivšoj SFR Jugoslaviji?

"Da, jer ta je država, kroz val poslijeratne industrijalizacije, modernizacije, na bazi samoupravljanja i društvenog vlasništva stvorila jednu ekonomiju koja je funkcionisala i koja je zaposlila ljude.

Danas znamo, da nijesmo ulagali samo u one stvari koje su nam mogle dati najbrži društveni razvoj, ali ja nisam sigurna da je to bilo zbog toga što je to vlasništvo bilo društveno.

Danas diljem razvijene Evrope stoje nedograđene građevine pokrenute privatnim novcem, danas stoje tvornice u koje se investiralo, a ne mogu da funkcionišu jer nema ko da kupi proizvode...

Što mislite da je pravi odgovor na pitanje zašto nema više žena u politici, na mjestima odlučivanja?

"Nema ih, jer u politici nema demokratije. Najveći problem u Evropi ovog trenutka nije ekonomija, nego demokratija.

Nje nema ni u partijama, ni u parlamentima, ni u vladama, nema je u Evropskoj komisiji ni u Savjetu EU, a pogotovo je nema u međunarodnim finansijskim institucijama.

Finansijska kriza nam je pokazala da je evropska demokratija postala puka iluzija.

Vi ste nekada bili funkcionerka u Komunističkoj partiji u velikoj Jugoslaviji. Možete li napraviti poređenje između položaja žena u politici tada i danas?

"U našoj bivšoj komunističkoj ideologiji jednakost polova je bila visoko vrednovana, i položaj žena se ozbiljno poboljšao, ali i tada žene nijesu bile subjekt, nego objekt odlučivanja.

Žene u socijalizmu bile su društvena grupa, o kojoj se brinulo, a u kapitalizmu su postale kategorija o kojoj se ne brine".

Scenariji Tunisa i Egipta su mogući u cijeloj Evropi, ne samo na Balkanu

Tokom nedavne konferencije u Bečićima pomenuli ste da su mogući konflikti ukoliko se ne zaustavi praksa divljačkog otimanja od građana. Jeste li sigurni u to?

"Kako da ne. To što vam se sada dešava u Crnoj Gori, to je sporadično, ali kada se podigne nivo siromaštva i osjećaj bezizlaznosti, onda to može da postane epidemija.

U cijeloj Evropi, ne samo svuda na Balkanu, mogući su scenariji Tunisa i Egipta. To je ovdje teško očekivati, ovdje je i dalje dominantna podanička svijest

Prevrati mogu doći iznenadno. Ja sam bila u Egiptu tri mjeseca prije nego što se to desilo, trenirala sam žene kojima je Mubarak dozvolio da se na izborima takmiče na posebnoj ženskoj izbornoj listi.

Razgovarala sam sa običnim ljudima. Vozač koji me vozio do piramida bio je vidljivo bolestan, koji dan ranije je operisan, ali je morao da radi jer nije imao socijalno osiguranje.

Donijela sam mu iz hotela sendvič, on me odvezao i čekao, a kada sam se vratila kaže mi da mu je policajac ukrao sendvič.

Za mene je bilo jasno – u Egiptu režim će samo da pukne. Kada su me Amerikanci, sa kojima sam radila, pitali što mislim o situaciji u Egiptu, rekla sam im da je revolucija iza ugla. Nijesu vjerovali".

Plakala jer je vidjela mržnju i sjetila se poginulih skojevaca i partizana

U januaru 1990. bili ste u Predsjedništvu Kongresa Saveza komunista Jugoslavije, kada se SKJ odlaskom Slovenaca i Hrvata praktično raspao, što je bio i uvod u raspad SFRJ. Ostali ste upamćeni zato što ste plakali dok ste, zajedno sa ostalim članovima rukovodstva KP Slovenije, napuštali kongresnu salu u Beogradu.

"Tokom osamdesetih se u SKJ vodila vrlo interesantna politička diskusija. Svi smo znali da je prošlo vrijeme kada je jedna partija mogla vladati tom zemljom, ali se postavljalo pitanje kako ćemo preći iz jednog monolitnog političkog sistema u višepartizam, i bilo je jasno da koncept društvenog vlasništva neće opstati.

Bilo je pitanje ko će baštiniti socijalističko vlasništvo na kojoj teritoriji i kojoj političkoj eliti će to pripasti. I ja mislim da smo komunisti u Sloveniji apsolutno bili spremni da siđemo sa vlasti, bez obzira na cijenu koja bi bila po nas, jer smo shvatili, da je to bio uslov da se Slovenija restrukturira i postavi na modernije temelje.

Ali u dijelu te iste jugoslovenske komunističke partije, naročito u srpskom dijelu, nije postojala ta spremnost, nego je bilo jako važno toj Miloševićevoj ekipi da zadrži vlast i da zadrži u rukama proces privatizacije, da na što većoj teritoriji izvuče što je najviše moguće dotadašnje društvene imovine.

Sve naše ostale razlike bile su samo populistička zamagljivanja te ogoljene suštine. Zašto ste plakali? - Zato što je rat dolazio. Ne možete da zamislite kako je to kada mi izlazimo iz te dvorane i oni skandiraju od sreće.

Mržnja koja je bila u toj dvorani tada prisutna, bila je kao da vas neko udari najjače u želudac. Bilo je potresno. Nekadašnja avangarda čitavog socijalističkog svijeta samu je sebe poslala na smetlište istorije.

Mislila sam na predratne komuniste robijaše, na poginule skojevce i partizane, na brigadire, koji smo pjevajući podizali zemlju iz ruševina. Ničega se nisam plašila, ali sam osjećala ogromnu tugu".

Žene sprječavaju srljanje u kapitalizam bez demokratije

Po nekima, da su žene odlučivale, rata u bivšoj SFRJ ne bi bilo?

"Ne znam, ali je statistički nepobitno: u tom kriznom momentu žene su bile izvan politike. Ali znam da tamo gdje su se žene uspjele izboriti da budu prisutne u parlamentima i vladama iznad barem 30 odsto, tamo su se odjednom mijenjali prioriteti u politici, pitanja koja su prije bila marginalna postala su društveno važna.

U politiku sada ulaze doktorke nauka, pravnice, ekonomistkinje, inženjerke i sada će se vidjeti da li te žene mogu da preokrenu stvari, da zaustave ovo u što mi svi srljamo - u kapitalizam bez demokratije.

Ako to žene ne spriječe, ne vidim nikoga drugog ko bi to mogao. Sada se dominantno bavite lobiranjem da u jugoistočnoj Evropi bude minimum 30 odsto žena na mjestima odlučivanja".

U čemu bi se politika razlikovala da žene imaju ravnopravnu moć odlučivanja kao muškarci?

"Muškarci žive jedan drugačiji svijet nego što ga žive žene. To nije razlika od 90 odsto, nego od 10 odsto, a nekada u životu jedan odsto čini bitnu razliku.

Stoga je biti muško ili žensko u politici važna politička kvalifikacija.

Ali, to ne znači da će sve žene koje sada uđu u politiku imati jednak ženski senzibilitet i da će se boriti za iste stvari samo zato što su žene".

( Neđeljko Rudović )