Gospođa Leonarda Rihter

Vodila sam sina, kada je imao sedam godina, da gleda predstavu ‘Bili Eliot’ u londonskom Viktorija Palas teatru. Bila je to naša prva godina u Londonu. Na mene su, još uvijek, najveći utisak ostavljali mjuzikli: šarene laže sa pjesmama i hepiendom; kokošja supa za dušu pridošlice. Sedmogodišnji je sin bio dobro društvo za subotnje matinee. Samo on i ja (napokon bez mlađe sestre koja je potpuno okupirala majku), glasna muzika, čarobna scenografija, sigurnost, toplina.

Led smo probili ‘Ducktastic’-om Keneta Brane; išli smo na ‘Fame’, na ‘Groznicu subotnje večeri’, ‘We will rock you’. Napokon, odlučila sam, bili smo spremni za Bili Eliota. Gledala sam i film, prije toga. Znala sam da se radnja odvija na sjeveru Engleske i da glumci pričaju ‘nekakvim naglaskom’, koji mi nije bio nerazumljiv. Naravno da mi nije bio nerazumljiv u filmu dok sam čitala titlove.

Sinu sam ukratko objasnila o čemu se radi, karte kupila ispred pozorišta od ljudi čije se društvo za predstavu nije pojavilo. Savršeno: tek sam koji mjesec bila u Londonu a već sam, na dan prikazivanja, bila u stanju pronaći karte za najbolji mjuzikl u gradu, i to po cijeni od 15 funti.

Onda smo se, sin i ja, veoma dugo penjali uz zavojite stepenice sve do vrha teatra. Naša su se sjedišta zvala grand circle. Dobra fora. Naravno da ih nisu mogli nazvati ‘daleko u p.materinu’.

Kada smo sjeli, pozornica je bila duboko dolje, poput kovčega na dnu mora. Iza naših leđa stajali su pasionirani studenti plesa, teatrologije ili nečeg sličnog, koji karte vjerovatno nisu i platili.

‘Izvini, sine,’ rekla sam, osjećajući laganu mučninu, kao kod visinske bolesti, i pridržavajući se za rub sjedišta da se ne otkotrljam.

‘Nema veze,’ rekao je sin. ‘Zamišljam kako bih se odavde super skijao do scene.’

Dobar pristup, mislila sam; moj mali džentlmen, engleska škola.

Ukratko, Bili Eliot jedanaestogodišnji je dječak iz Durhama, sa sjevera Engleske, gdje je, u vrijeme njegovog sazrijevanja, 1984, štrajk rudara iz te pokrajne drmusao Tačerkinu vladu koja je odlučila zatvoriti rudnike. Jednoga dana, umjesto na treningu boksa, Bili završi na času baleta, zaljubi se u tu umjetnost i time izazove, pored štrajka i nezaposlenosti, još veću pometnju u kući oca udovca. Nakon raznih iskušenja, poniženja i prepreka, naš junak ostaje vjeran svom snu i odlazi u London na Kraljevsku plesnu akademiju, poslije čega, nagoviješteno nam je, njegova sljedeća stanica može biti samo slava.

Da nisam prethodno gledala film, teško da bih i ovoliko razumjela. Duboko na dnu mora, na pozornici, neki su ljudi plesali ili se jedno na drugo izdirali sjevernoengleskim naglaskom. Pogledavala sam u sina, preplavljena osjećajem krivice. On nije spavao. Nije se čak ni mrštio. Pratio je udaljenu, nerazumljivu predstavu.

Na pauzi mu rekoh: ‘Znaš, ne moramo ostati do kraja. Idemo kući ako ti je dosadno. Ovo je malo teška predstava za tebe.’

‘Ne mama, molim te da ostanemo,’ rekao je.

Upitah se da li i mi pod krovom imamo budućeg Barišnjikova, za kojega otac takođe strastveno kuje sasvim druge planove.

‘Znači, sviđa ti se ova priča?’

‘Koja priča?’ začudi se sin.

‘Ovo, sine, što gledamo u pozorištu.’

‘A, misliš ovaj balet? Pa, ne sviđa mi se mnogo, nego mi se baš ne ide kući da radim domaći.’

Čak ni kod sopstvene djece, znači, ne možemo sa sigurnošću znati razloge za pojedine postupke. U tom je slučaju, kod potomaka za čije smo odrastanje odgovorni, bolje pitati nego nagađati.

Slatku misteriju i nagađanje ‘šta stoji iza toga?’ najbolje je ostaviti za susrete sa umjetnošću.

U Londonu, istovremeno su, do 8. januara, postavljene izložbe dva najveća majstora misterije ‘šta stoji iza toga?’: Leonarda da Vinčija i Gerharda Rihtera.

Maja M., moj vodič kroz svijet londonskih galerija, rekla mi je da je Leonardo kao Stiven Spilberg, da su karte za retrospektivu njegovog milanskog perioda svejedno rasprodate, a da na Rihtera moram otići.

Dopalo mi se to poređenje Leonarda sa Spilbergom; Maja mi nije dala dodatno objašnjenje, pa sam poređenje shvatila kao ‘obojica rade tehnički savršeno obrađene bestselere’. Ipak sam uspjela doći do ulaznice: u Nacionalnoj sam galeriji bacala pogled na petnestak maestrovih radova kroz gužvu tijela u pernatim jaknama i kaputima. Ipak me je kroz sva ta tijela i kroz više od pet vjekova, maestrov dar toliko dirnuo da mi je došlo na koljena da padnem pred samozatajnim genijem, samo da sam imala dovoljno prostora za to. Leonardo je vječita tajna, mada nam je tako dobro poznat. Da li njegova umjetnost vodi do boga? Evo zašto: promišljenom, izračunatom, naučno-dokazivom preciznošću Leonardo nas suočava sa – neprobojnom misterijom. Takvi su svi njegovi radovi: od onih najpopularnijih (M.L., Dama s hermelinom, La belle ferroniere), do skica kojima se nikada nije vratio, ali koje su, svejedno, savršene (pogled preko ramena mladog vojnika koji kreće u borbu, recimo, probada srce posmatrača, a to je tek jedna od Leonardovih brojnih nedovršenih ideja za detalj na većem platnu). Neki kritičari danas tvrde da nemamo novog Leonarda jer nemamo ‘Lodovika Sforcu’, odnosno savremenu varijantu mecene koji je Leonardu omogućio sredstva da bi mogao stvarati svoja najbolja djela.

Evo, Saatchi je raspoložen biti moderni ‘Lodoviko’; šansu je dao Damienu Hirstu i Trejsi Emin, iznad svih. Ostatak puta njihov je izbor. Imali su i Lodovika i odličnu lokaciju za početak; ipak nisu postali Leonardo.

Priznajem da ne znam da li je Rihter imao svog ‘Lodovika’. Vjerovatno jeste imao nekog dilera koji je njegov talenat prepoznao ubrzo nakon što je ovaj, danas osamdesetogodišnjak, napustio Istočnu Njemačku, još 1961, i preselio se u Diseldorf. Nije pripadao nijednom pokretu, ni stilu. Potpuno slobodnog duha, ekstrovertan u svojoj umjetnosti, Rihter, poput Pikasa, mijenja pravce, pretvara stilove u anti-stilove (soc-realizam u posprdavanje kapitalističkom realizmu), ali ostaje dosljedan sebi, i stoga koherentan. Kako su samo rječiti njegovi ‘slikarski dijalozi’ sa Tizianom, Vermeerom, Duchampom, sa kojim se preko slike raspravljao o netačnosti Duchampove teze o ‘kraju slikarstva’; njegovi osvrti na bombardovanje Drezdena od strane saveznika; na napad na Twin Towers 11. septembra 2001; na koncentracione kampove; na članove i sudbinu Bader-Majnhof grupe.

Leonardo da Vinči jedan je od najvećih umjetnika svih vremena; Rihter je najmoćniji živi umjetnik. Posmatrajući njihove radove u kratkom vremenskom razdoblju, zaključila sam da su moćni i vječni ne samo zbog talenta. Čak ne ni najviše zbog talenta. Teško mi je ovaj zaključak izraziti pristojnim jezikom; ipak ću se, za novine, obuzdati (mada obuzdavanje iziskuje veliki trud pri susretu sa tako snažnim umjetnicima, i umanjuje efekat): obojica su imala cojones da budu doživljeni kao angažovani umjetnici. Kombinacija talenta i hrabrosti (cojones-a) da se umjetnik otrgne uspavljujućoj introspekciji, uhvati u koštac sa komentarisanjem društva uz pomoć svog moralnog umjetničkog jedinstva, formula je za vječnost. Da Vinči i Rihter to su pokazali; veći dokaz nije potreban. Osim toga, zauvijek su odbranili mjesto i ulogu slikarstva, čak i u vremenu trodimenzionalnih pokretnih slika.

Ali ima nešto što me bocka, poput nametnutog osjećaja krivice. Zašto im se toliko divim kada još nemamo ženskog ‘Leonarda i Rihtera’? Pomišljam na žene koje su se posvetile umjetnosti: morale su prodati jedan veliki dio duše, ma šta one o tome javno govorile. I neka su. Doris Lesing napustila je sina, ostavila ga u Africi, da bi se sama vratila u London i pisala. Silvija Plat, koja je probala iskombinovati ulogu domaćice i pisca, nakon što joj je izašlo mini remek-djelo ‘Stakleno zvono’, stavila je glavu u rernu i pustila plin. Koliku god žrtvu prinijele oltaru umjetnosti, ženama se ne oprašta ‘angažman’, ili, još gore, ‘kontroverznost’.

Pomišljam na Rihtera i njegovih šest povezanih slika velikog formata, sa kojima je mjesecima živio stvarajući ih. Povremeno bi izašao iz tog ‘kaveza’, kako ga je on nazvao - doduše po kompozitoru Džonu Kejdžu, mada, slutim, bio je to Rihterov ‘kavez potpune sreće’ - da pojede fini, topli obrok koji mu je mlada žena spremila. Odmah zatim, vraćao se svojim pravim ljubavima, svojim platnima, lijegao među njih, posmatrao ih, prevukivao sloj valjkom gore desno, ostrugao dolje lijevo. Zaspao. Budio se, zahtijevao kafu, čaj, keks.

Ko bi skuvao supu i kafu ‘gospođi Leonardi Rihter’? Možda neka komšinica, dok joj ne bi dosadilo.

Čak je i Bili Eliotu bilo lakše izboriti se za svoj san, nego što bi to bilo ‘gospođi Leonardi Rihter’.

( Olja Knežević )