Samoća, san o otvorenom gradu i novo lice Barbike

Godina na izmaku je, na globalnom arhitektonskom planu, bila u neku ruku čudna... s tim da je, čini mi se, ključna riječ ali i preovlađujući osjećaj bio - rezignacija - uz ozbiljnu dozu ironije i podsmijeha na vlastiti račun.

To bi zapravo bio neki opšti utisak, koji nije lako obrazložiti.

Ali što drugo reći kad se Kristofer Hatorn (Christopher Hawthorne) - arhitektonski kritičar Los Angeles Timesa - ne usteže da na svoj spisak najboljeg u arhitektonskoj 2011. stavi debitantski roman Tedžua Kola (Teju Cole), naslovljen Otvoreni grad (Open City).

Nije da Kolov roman nema veze sa arhitekturom - Hatorn kaže da je Kolov protagonista istovremeno nepouzdani narator i neumorni flâneur i da u romanu možemo pronaći nezaboravne opise arhitektonskih i urbanističkih formi na gotovo svakoj strani.

Hotornova lista je pomno izbalansirana i harmonizovana - i teško da je bilo što ostavljeno slučaju

"Zamislite da Sebald (W. G. Sebald)", kaže Hotorn, "opisuje post-jedanaestoseptembarski Menhetn".

Jasno je zašto arhitektonski kritičari ne mogu odoljeti originalnim opisima forme - ne samo arhitektonske i urbanističke, nego bilo koje forme - međutim, kladio bih se da Hotorn ne stavlja Otvoreni grad na svoj spisak samo zbog opisa forme - bitna je, svakako, i ta čudna atmosfera romana.

Protagonista je, nesumnjivo, vrlo senzitivan i krajnje ozbiljan po pitanju opisa fizičkih struktura koje definišu Menhetn - međutim, odsječen je, bukvalno, od svega ostalog što ga okružuje - tako da je suština u narativnom vrtlogu koji nas polako vuče ka neizrecivo živoj empatiji po pitanju njegove samoće - ali tu nije kraj, jer u sljedećem trenutku shvatamo da smo zapravo uskočili u nešto kud i kamo fascinantnije, nešto što je počelo ko zna kad - a ne u momentu kad smo uzeli roman u ruke - i što se odvija ne samo mimo nas, već i mimo nečega što bismo mogli nazvati standardnom logikom.

"Najčudnije od svih ostrva, pomislio sam, gledajući prema moru", pušta sebi na volju Džulijus (Julius), Kolov junak, "ovo ostrvo koje se okrenulo sebi, i sa koga je prognana voda. Obala je oklopljena i dozvoljava pristup samo na pojedinim, odabranim mjestima. Gdje u ovom gradu na rijeci čovjek može u potpunosti osjetiti rječnu obalu? Sve je izgrađeno i zagrađeno, betonom i kamenom, i milioni koji žive na ovom komadiću zemlje imaju tek blijedu predstavu o tome što teče oko njih. Voda je kao neka vrsta neugodne istine, kao nevoljena kćerka, zapostavljena, dok je odnos prema parkovima kao prema razmaženoj djeci, previše im se poklanja pažnja, prečesto se koriste".

A sad razmislite malo pa recite - zar dobar dio tih blistavih arhitektonskih ostvarenja koja nam se posljednjih godina serviraju sa svih strana kao nešto vrijedno pažnje - nisu zapravo odraz vremena u kojem ne postoje teme i žanrovi, u klasičnom smislu, niti postoji bilo što supstancijalno za što bismo se uhvatili - ali je sveprisutna, poput nekakvog teškog prokletstva, ta ubitačna ekonomsko-politička napetost - pa nije mudro biti usredsređen na realnost do kraja - jer nam je odavno poznat ćorsokak satkan od slatkih iluzija probuđenih - pogodite čim... pa slatkom formom, naravno.

"Prigradske strukture ponekad prizovu u svijest činjenicu da su duboko ukorijenjene u iskustvu isturene granice"

Hotornova lista je pomno izbalansirana i harmonizovana - i teško da je bilo što ostavljeno slučaju.

Dodatni, vrlo konkretan argument u prilog odluke da stavi Kolov roman na spisak - Hotorn pronalazi u uvrnutosti jednog ništa manje bizarnog projekta - teško je razlučiti da li je ovdje riječ o umjetničkom ili pak naučnom, tj. sociološko-arhitektonsko-teorijskom uratku - naslovljenom "Manifestna sudbina: Vodič kroz suštinsku ravnodušnost američkih prigradskih naselja" (Manifest Destiny: A Guide to the Essential Indifference of American Suburban Housing).

"U 58 vrlo kratkih poglavlja", kaže Hotorn, "Džejson Grifits (Jason Griffiths), britanski arhitekt koji predaje u Državnom univerzitetu Arizone, na čudesan način pronalazi novi jezik kojim opisuje beskrajnu tupost američkih ograđenih/zatvorenih zajednica i trakt-naselja".

OK - pojasniću: Manifest Destiny je, u najkraćem, američko generalno stanovište sa sredine XIX vijeka da je ta nacija sudbinski predodređena da zagospodari čitavim kontinentom; ograđene ili zatvorene zajednice su naselja gdje u pravilu žive viši slojevi društva i gdje je pristup nepoželjnima onemogućen; trakt-naselje je tipično američka urbanistička forma - određena površina zemlje izdijeljena je na klastere malih parcela na kojima su postavljene istovjetne, jeftine prizemne kuće.

Dakle, nerealizovani reprezentativni poslovni i apartmanski prostori, te hotel u kompletu sa šoping-molom - pretvoren je u neformalno naselje

A sad slijedi poglavlje "Prva kuća" (The First House), tek toliko da steknete dojam o čemu se radi:

"Prigradske strukture ponekad prizovu u svijest činjenicu da su duboko ukorijenjene u iskustvu isturene granice - pionirski duh se kristališe kada ugledamo malu kuću koja stoji na rubu ogromnog i divljeg pejzaža. Ta koliba je sučeljena divljini i pruža utočište ljudima i ženama što obrađuju zemlju u ime vizije naselja kojega još nema.

Danas se srećemo sa legatom pionirske kolibe na rubovima predgrađa i doživljavamo je kao predskazanje čitavih poteza istovjetnih kuća koji slijede trag što ga koliba ostavlja za sobom. U istinskom pionirskom duhu, struktura koju vidite na slici polaže pravo na okolni pejzaž zahvaljujući pukoj činjenici da je prva podignuta.

Domaćinski elementi poput kosog krova i drvene fasadne obloge bijele boje, fetišistički bijele u odnosu na pozadinu koju čini gradilište i gomile prerovane zemlje - predstavljaju formalno otjelotvorenje mita o manifestnoj sudbini - kao simbolu poduhvata, snalažljivosti i ultimativnog trijumfa u sučeljavanju sa licem nepoznatog i prijetećeg svijeta. Kao Ložijeova (Marc-Antoine Laugier) primitivna koliba, istovremeno i prirodna i artificijelna, ova koliba stoji kao ponosni preteča predgrađa".

Ovo, naravno, i ne bi bio toliko interesantan opis da uz njega ne ide fotografija nečega što najviše podsjeća na poljski klozet - doduše vrlo pretenciozan klozet - instaliran uz neko blatnjavo gradilište. Toliko o ironiji i gorkom podsmijehu na račun vlastite, nekada velike i hrabre nacije - danas teško pritisnute bremenom neizvjesnosti uzrokovane pohlepom najbogatijih, a samim tim i najmoćnijih sunarodnika.

Ako mislite da Hotorn pretjeruje, kako onda tumačiti odluku uredništva italijanskog arhitektonsko-dizajnerskog magazina Domus - koji u posljednje vrijeme možda lagano naginje ka posmatranju složenog fenomena arhitekture iz neočekivanih uglova, ali i dalje važi za vrlo straight-trendy magazin - da među 5-6 odabranih momenata koji su obilježili 2011. uvrsti i Torre Confinanzas - nedovršeni i napušteni neboder u finansijskom distriktu Karakasa, prijestonice i najvećeg grada Venecuele.

Priča je karakteristična: ugledni finansijer je prije 20 godina sanjao o velelepnom i sjajnom poslovnom neboderu u centru grada, kao simbolu snažnog ekonomskog uzleta nacije - međutim, sudbina je htjela drugačije - da u posljednjih nekoliko godina beskućnici nasele 45 spratova nedovršenog nebodera, te da urede prostore u skladu sa svojim potrebama i prema svom nahođenju.

Dakle, nerealizovani reprezentativni poslovni i apartmanski prostori, te hotel u kompletu sa šoping-molom - pretvoren je u neformalno naselje, tj. zajednicu koju čini 2500 veselih duša.

Prikaz nebodera objavljen u Domusu obiluje implicitnom kritikom moderniteta - u najširem smislu - kao pretencioznog projekta - date su i informacije o društveno-političkim razlozima finansijske krize u Venecueli i posljedične ekonomske stagnacije - bankari su, pogađate, i u Venecueli zakuvali čorbu - ima tu i još koječega, naravno - ali se nazire i naravoučenije da je, možda, ponekad bolje biti siromašan nego bogat, jer ako niste bogati nemate previše briga u životu.

U suštitni: samo veselo! - i ne pretjerujte ako baš ne morate.

Barbi je u februaru odlučila da postane arhitektica a u martu je upriličena ceremonija njenog prijema među članove i članice Instituta američkih arhitekata

Nije na odmet pomenuti i da su čelni ljudi kompanije Mattel - koja stoji iza ikonične Barbi (Barbie) - ove godine odlučili da u okviru serijala "Mogla bih da budem..." (I Can Bee...) lutkica odabere karijeru - arhitektice!

Ideja je zapravo da djevojčice kroz igru "isprobaju" razne karijere - Barbi je do sada bila ljekarka, zubarka, veterinarka, vozila je čak i trkačka kola, isprobala je, sve u svemu 125 karijera - s tim da uz arhitekticu Barbi ide set stvari - tj. asesorisa - koji su pažljivo osmišljeni u cilju što lakše identifikacije sa profesijom. Tako Barbi o ramenu nosi tubu sa crtežima a ima i one naizgled tipično arhitektonsko-socijalne naočare sa crnim ramom - ali u strogo dizajnerskoj varijanti, svakako.

Dakle, Barbi je u februaru odlučila da postane arhitektica a u martu je upriličena ceremonija njenog prijema među članove i članice Instituta američkih arhitekata (AIA) - što je pokrenulo neviđenu lavinu komentara - preporučujem one na forumu Archinect.

Interesantno je, takođe, da su čitaoci londonskog Guardiana - za koje sam oduvijek mislio da su krajnje sofisticirani, zahvaljujući vrlo kvalitetnim informacijama o recentnim arhitektonskim trendovima koje im se serviraju gotovo svakog dana - ove godine proglasili čuvenu katedralu u Duramu (Durham) za najbolju arhitekturu u Britaniji 2011. godine, u okviru tradicionalne ankete koja se sprovodi krajem svake godine.

I sve bi bilo u redu - da pomenuta katedrala nije sagrađena krajem XI vijeka - dakle prije nešto malo manje od 1000 godina.

( Borislav Vukićević )