Upoznajte nikšićku balerinu Anu Patrić: Ples je pjesma u kojoj je pokret riječ

Sjećam se svog prvog susreta sa scenom - te neraskidive veze između dasaka, pokreta i muzike. I dalje čuvam svoje prve, minijaturne baletanke, bijele sa satenskim vezicama. Čuvam ih kao energetsko polje moje motivacije i nastojanja da i dalje radim na sebi, kako u svijetu baleta, tako i u svakodnevnom životu”, kaže dvadesttrogodišnja Nikšićanka Ana Patrić, djevojka koja je od malena shvatila da je “ples pjesma u kojoj je svaki pokret riječ”.

Imala je šest godina kada je, kako kaže, “uplovila u svijet baletske umjetnosti”. Tada nije znala ni šta je balet, ni koliko dugo će hodati na vrhovima prstiju, ni da li zna da pliva u svijetu u kome se komunicira tijelom, a ne riječima. Časove baleta pohađala je u JU “Zahumlje”, uz profesorice Viktoriju Strugar i Tamaru Vujošević Mandić. Kasnije je završila Školu za muziku i balet “Vasa Pavić” u Podgorici i nastavila rad u “Zahumlju” kao asistentkinja profesorice Strugar, kod koje je uporedo igrala u baletskoj trupi “Allegro”.

“Vremenom se razvila velika strast prema pokretu, povezivanju koraka koje sam naučila sa onom istinskom crtom umjetničkog nagona kojeg sam nosila u krvi. Taj osjećaj se ne može opisati riječima.

Upravo zbog tog osjećaja ja sam nastavila da se bavim baletom i 18 godina kasnije”.

“Ples je komunikacija bez riječi - lagani dodir ramenima, korak naprijed, raspodjela težine, uzajamno razumijevanje muzike i kretanje u njenom ritmu”, zapisao je Džasper Vin. Ali, ples je i više od toga. On je i odrastanje, sazrijevanje karaktera.

“Kao i svaka profesija, balet ima svoje teške trenutke, zanimljivo je to što nakon svake prepreke, lošeg komentara i kritike, nisam odustala od svog sna, jednostavno svi ti teški trenuci su mi bili vjetar u leđa za dalje napredovanje u poslu i životu. Naučili su me da je žena kao pojedinac jača od svake prepreke, kada ima jak glas i čvrst karakter, kada se bori za ono što istinski želi i polaže sve svoje nade u to.

Što se tiče lijepih trenutaka, izdvojila bih čitav taj put, i dobre i loše trenutke, kao jedno veliko putovanje ispunjeno utiscima od kojih zastaje dah”, kaže Ana koja je odlučila da se oproba i u svijetu novinarstva, pa je upisala žurnalistiku.

Priznaje da joj je najdraži balet onaj koji je prvi odigrala, “Labudovo jezero”, a da je najponosnija kada završi nastup i aplauz publike bude jedina muzika koju čuje.

“Kao najdraži nastup do sada izdvojila bih gostovanje u filmu našeg reditelja Zorana Markovića ‘Slučajevi pravde 2’, gdje izvodim baletsku tačku sa mojom neizmjernom podrškom, multimedijalnim umjetnikom Ognjenom Damjanovićem”.

Divi se Robertu Bolu, baletanu iz Italije, a najbolji savjet joj je dao Aleksandar Josipović, umjetnik, koreograf, predavač i šampion u sportskom plesu.

“Kazao mi je da, bez obzira na uslove u kojima se nalazim, nikada ne odustajem od svojih snova. Taj savjet mi je služio kao odskočna daska i oslonac u svim onim trenucima kada bi najradije digla ruke. I evo, sada balerine u Nikšiću imaju kvalitetne uslove za rad i razvoj, moja baletska trupa napreduje velikom brzinom, pišemo istoriju kao prva afirmisana baletska trupa u gradu, i stvaramo imperiju za generacije koje dolaze. Najveći uspjeh jeste trenutak kada vaši snovi postaju opipljivi, i mali za sve ono što slijedi. To je prava formula napredovanja”.

Voli misteriozne, nokturne tačke

Ana priznaje da voli “misteriozne, nokturne baletske tačke”, a priča o Odeti, kraljici labudova je toliko osvojila da je svoju baletsku trupu, koja dvije godine radi u sklopu umjetničkog studija “Luna”, nazvala “Odette”.

“Baletska trupa ‘Odette’ je otvorena iz želje da obezbjedim prostor za vježbanje sebi i djevojkama koje su u to vrijeme imale veliku želju, ali ne i mogućnost, da plešu balet, zatim da bi se razvila ta umjetnost u Nikšiću i da bi se djevojčicama ukazala prilika da se bavi nekom fizičkom aktivnošću koja nije gruba, već kod njih razvija prefinjenost u glasu, gracioznost u držanju tijela i pokretu, i lijepe manire u ponašanju”.

Za dvije godine, koliko postoje, već su postigli zapažen uspjeh u zemlji i inostranstvu.

“Bez obzira na to što balet u Nikšiću nije popularan, komentari društva i sugrađana su i više nego pozitivni - konačno oaza za naše djevojčice. Posljednje dvije godine balet kao umjetnost postaje popularan i širi se van granica Nikšića što dokazuje broj članova iz susjednih gradova koji kod nas pohađaju časove”.

Balet kao spasenje

“Za mene, balet je spasenje. Spas od Boga podaren kako bi uravnotežio u meni svako osjećanje - nagon, umjetnost, želju, nadu i strah. Ta umjetnost u meni dokazuje koliko je tijelo moćno, a u isto vrijeme i savladivo i samo okvir za čitav svijet koji se nalazi unutar nas. Kao nešto što koristimo kao postojanje na ovom svijetu, a ono unutrašnje što pokažemo, ukoliko je dovoljno jako, zauvijek ostaje nakon nas kao nešto dostižno i kao motivacija za naredne generacije”, kaže djevojka koja je umjetničke gene naslijedila od oca i brata, akademskih slikara.

Naša veličina je čovjek u nama

“Balet su snovi pjesnika, koje je neko shvatio ozbiljno”, zapisao je francuski pjesnik i romanopisac, Teofil Gautier. A šta sanja djevojka koja je ozbiljno shvatila snove poeta?

“Sanjam i vjerujem da će jednog dana moje malo carstvo postati veliko, da ćemo ovom svijetu pružiti nešto grandiozno, da ćemo služiti kao primjer uspjeha i dokaz da nemoguće postaje moguće, da mladost može postići sve, i da san postaje java ukoliko se pruži dovoljno energije za ostvarenje bilo kog cilja. Mladima bih poručila da teže ostvarenju sebe kao osobe, jer će sa godinama shvatiti kako uspjesi ne govore o nama, već da je naša veličina čovjek u nama - koliko smo kao pojedinci spremni da sredinu oplemenimo lijepim veličinama, osobinama i energijom”.

( Svetlana Mandić )