Ko je pravi trener za Budućnost - prvi sljedeći; Do kada - kao da je više i važno

Godine, sezone, sada već decenije prolaze, a ništa se ne mijenja u fudbalskom klubu Budućnost, koji zbog, ironično, prošlosti i velikih igrača, koji su nekada nosili plavo-bijeli dres, još ima status najvećeg u Crnoj Gori.

Da je Budućnost zaista i u pravom smislu te riječi najveći crnogorski klub, sigurno bi od 2007. godine do danas imao više od četiri crnogorska trofeja, ne zbog povlaštenog statusa, već zbog snage, veličine, tradicije, znanja, iskustva, potencijala, infrastrukture, kvaliteta...

I sigurno ne bi morao da za 12 godina promijeni 18 trenera! Vladimir Vermezović je od danas 18. trenerska „žrtva“ najvećeg crnogorskog kluba, druga ove sezone, treća za 11 mjeseci.

Njegova smjena je, bez dileme, logičan epilog njegovog kratkog boravka na klupi Budućnosti i učinka od dvije pobjede na 13 prvenstvenih mečeva, te eliminacije iz polufinala Kupa, koji je izborio njegov prethodnik Dragan Kažić, a koji, poput Vermezovića, nije dočekao kraj prvog dijela sezone.

Ipak, veliki klub, u pravom smislu te riječi, bira i mjesto i vrijeme kada će da donese velike i važne odluke. Veliki klub mora da drži i do svog, ali i do dostojanstva ljudi koje bira da ispune ciljeve. Valjda ih bira na osnovu stručne reputacije, detaljne analize, zbog iskustva ili trenerskog potencijala, između više kandidata. I pruži im podršku, vjeruje u njih i njegov izbor, vjeruje tako i u sebe, pomogne im da prevaziđu krizne momente – jednostavno, stane iza svoje odluke.

Vermezović nije ni došao da pomogne ili da bude privremeno rješenje - bar je tako prije samo tri i po mjeseca govorio predsjednik kluba Žarko Burić.

“Istina je da smo mogli da dovedemo i jeftinijeg trenera, ali razmišljamo dugoročno, a Vermezović je, kao dokazan trener i čovjek sa iskustvom, pravo rješenje za Budućnost.”, rekao je Burić sredinom februara.

Početkom maja, Vermezović više nije “pravo rješenje za Budućnost”.

Pa ko je pravo rješenje? Odgovor je - prvi sljedeći trener.

I tako više od deset godina.

Uostalom, ni tri trenera koja su vodila Budućnost do titule nisu na klupi dočekala narednu sezonu – Branko Babić (2008), Miodrag Radulović (2012) i Miodrag Vukotić (2017).

Babić je, iskusno, osjetio da je to maksimum, nakon eliminacije od Tamperea na startu kvalifikacija za LŠ.

Radulović je otišao, jer sa tadašnjim prvim čovjekom kluba Miomirom Mugošom nije mogao da uskladi želje oko jačanja ekipe i finansijske situacije, koja je bila prilično nestabilna i neizvjesna.

Vukotić je prošle godine, nakon što sa njim nije produžena saradnja, kazao da je to urađeno „bez ikakve analize prethodnog perioda”.

“Zbog čega, ni danas mi nije jasno, niti saopšteno. Valjda ću jednog dana dobiti odgovor”, rekao je Vukotić.

Nije ga dobio, a njegov i Radulovićev odlazak potvrđuju da posao na klupi Budućnosti ne garantuju ni trofeji, ni titule, ni dobre igre, golovi...

Da li je to odlika velikog kluba?

Mada, i veličina je prilično „sumnjiva“ kategorija, s obzirom na to da su dva izgubljena finala Kupa SFRJ bila krajnji domet titogradske Budućnosti, a da je podgorička, do osamostaljenja Crne Gore 2006, ispadala iz SRJ lige, te jednom došla do Intertoto kupa. Za to vrijeme, trofeje su osvajali Vardar, Velež, Željo, Borac, Rijeka... u Evropi igrali Dinamo Vinkovci, Radnički Niš...

O reputaciji fudbalera koji su tek odlaskom iz tadašnjeg Titograda gradili velike karijere, nema potrebe pisati i pričati, oni nisu „sporni“, oni su veći od kluba u kome su počinjali i u kome su pravili samo prve korake ka slavi...

Budućnost, ukratko, jeste najveći, jer je klub iz najvećeg grada nekada najmanje komunističke republike i jer je, samim tim, imala koliko-toliko „povlašten“ status u SFRJ okvirima, koji je često, pa i najčešće, bio unaprijed poznat.

( Aleksandar Radović )