DPS i projekat Velike Srbije (1992-1993)

Ondašnji predsjednik Vlade Republike Crne Gore g. Milo Đukanović, druga ličnost (iza mr Momira Bulatovića, tadašnjeg vođe DPS-a i predsjednika Predsjedništva RCG), u nomenklaturi režima u CG, bio je, dugo godina, tvrdokorni ideološko-politički i praktični sljedbenik autokratskog režima Slobodana Miloševića i njegove ratne osvajačke velikosrpske politike. To je Đukanović pokazao i potvrdio i na sjednicama “Saveta za usaglašavanje stavova o državnoj politici SRJ”, (kojima je predsjedavao Dobrića Ćosić, predsjednik “SRJ”), održanim 11. i 18. VIII 1992. u Dobanovcima. Bilo je to uoči zasjedanja Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Londonu (26. i 27. VIII 1992), sazvane sa ciljem da se pokuša zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini, koji je već mjesecima bjesnio sa uzašnim posljedicama, ratnim zločinima i humanitarnom katastrofom.

Milo Đukanović je tada, sa Miloševićem, predsjednikom Republike Srbije, imao podudarne stavove oko relevantnih pitanja državne politike “SRJ”. Đukanović je onda, u vrijeme već uvedenih sankcija međunarodne zajednice versus nepriznate i izolovane “SRJ”, označavao - Evropsku zajednicu, Savjet bezbjednosti UN, SAD i Atlantski (NATO) pakt - kao “neprijatelje SRJ”, koji, po njemu, hoće da je razbiju, unište i postave u Srbiji i Crnoj Gori svoje marionetske režime. Elem, ondašnja Đukanovićeva politika i retorika, javna i tajna, bila je orijentisana protiv politike međunarodne zajednice, prioritetno Evropske zajednice i SAD i njenih saveznika iz NATO-a i imala je evidentnu velikosrpsku konotaciju.

Tadašnjim vlastodršcima u “SRJ”, (Srbiji i Crnoj Gori), sinhrono, strateški i programski cilj bio je uspostavljanje jedne države, sastavljene od Srbije i CG (kao njenog jezgra) i teritorija okupiranih i zauzetih ratnim, agresorskim komadanjem BiH i Hrvatske, (međunarodno priznatih država). To se manifestovalo njihovom podrškom srpskim snagama koje su ratovale u Bosni i u Hrvatskoj.

Kopredsjedavajući Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Sajrus Vens i lord Dejvid Oven su na Ženevskoj konferenciji (2-5. I 1993), tokom prve etape mirovnih pregovora između zarađenih strana u BiH, izradili mirovni plan za okončanje rata u njoj. Taj nacrt plana obuhvatao je dva dokumenta: „Sporazum koji se odnosi na BiH“ i „Sporazum o miru u BiH“. O tim dokumentima se raspravljalo na dvije posebne sjednice „Saveta za usaglašavanje stavova o državnoj politici SRJ“, koje su održane 9. i 21. I 1993. u Beogradu. Tada su vođe bosanskih Srba (Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik) bili su protiv prihvatanja Vens-Ovenovog plana, dok se rukovodstvo „SRJ“ na čelu sa D. Ćosićem i rukovodstvo Srbije na čelu sa S. Miloševićem i Crne Gore predvođeno M. Bulatovićem i M. Đukanovićem opredijelilo da se prihvati ponuđeni mirovni plan.

Političko-ideološke težnje, ka etapnom stvaranju proširene zajedničke države, u kojoj bi se sa “SRJ” integrisale “Republika Srpska” i “Republika Srpska Krajina”, Milo Đukanović izložio i na sjednici “Saveta za usaglašavanje stavova državne politike SRJ” (čiji je bio član), održanoj u Beogradu 9. I 1993, a kojom je predsjedavao predsjednik “SRJ”, akademik SANU, D. Ćosić.

Prema sačuvanom i objavljenom stenogramu sa te sjednice pomenutog “Saveta” (od 9. I 1993), koja je razmatrala pitanje kako rukovodstvo SRJ i Srbije i Crne Gore treba da postupe u odnosu na mirovni plan Vensa i lorda Ovena na predstojećem nastavku zasjedanja Mirovne konferencije u Ženevi (sazvane od strane opunomoćenih međunarodnih pregovarača u cilju postizanja mirovnog sporazuma za okončanje rata u BiH), Đukanović se zalagao za postizanje mirovnog rješenja i prihvatanje Vens-Ovenovoj plana, ali je, indirektno, saopštio da se isti (de facto i de jure) treba iskoristiti kao validna osnova u cilju ostvarenja projekta Velike Srbije. Zapravo, u cilju ostvarenja “strateškog interesa” integrisanja, ujedinjenja u jednu državu, već stvorenu “SRJ” (koju su sastavljale Srbija i CG) teritorija i stanovništva pod kontrolom režima i snaga paradržave “Republike Srpske” (u BiH) i vojno-političkih struktura paradržavne “Republike Srpske Krajine” (u Hrvatskoj). Ali, prioritetno teritorija u sastavu “Republike Srpske”.

To stanovište potvrđuje izlaganje Đukanovića na, pomenutoj, proširenoj sjednici “Saveta za usaglašavanje stavova državne politike SRJ” od 9. I 1993. Prema autentičnom i originalnom stenogramu sa te sjednice Milo Đukanović je rekao: “Ako smo potpuno saglasni oko ciljeva, onda nam je zadatak da razradimo ostale elemente strategije kako do tog cilja doći. Veoma bitno u svemu tome je znati šta je optimalna politička taktika. Neophodno je poći od činjenica. U državotvornom smislu u Bosni i Hercegovini imamo gotovo optimalan rezultat. Kad kažem ‘gotovo optimalan rezultat’, onda valjda nije sporno da smo zadovoljni teritorijama koje tamo držimo; gotovo je optimalan zbog toga što još nismo realizovali onaj krajnji cilj da to postane sastavni dio naše zajedničke države”. Stanovište tadašnjeg Mila Đukanovića u pogledu “krajnjeg cilja” u mnogome je bilo saglasno sa političkim i državno-nacionalnim pretenzijama R. Karadžića, N. Koljevića i M. Krajišnika, a kojim se programski i strateški stremi ujedinjenju u jednu zajedničku državu Srbije i Crne Gore (već stvorene “SRJ”) i priključenja njoj teritorija pod vojno-političkom kontrolom režima R. Karadžića i R. Mladića u “Republici Srpskoj” i teritorija koje su držali pod svojom kontrolom Srbi u tzv. “Republici Srpskoj Krajini”.

Đukanović potom nastoji, iz svog rakursa, da uoči prateće defekte i probleme u realizaciji tog, postavljenog, cilja, u prvom redu osvrćući se na pitanje eventualne vojne intervencije snaga međunarodne zajednice. U tom smislu on konstatuje: “Šta su prateći negativni elementi toga. Imamo rat na tom dijelu Bosne, gdje nam ljudi svaki dan ginu; imamo ozbiljnu, vjerujem objektivnu i realnu prijetnju vojnom intervencijom sa strane na tom prostoru, ali sa fokusiranjem srpskih ciljeva u Bosni i Hercegovini i imamo međunarodnu izolaciju Jugoslavije. Ne zna se šta je od čega gore. Ne bih vam pričao o tome šta znači ginuti svaki dan na tom prostoru i šta znači prijetnja vojnom intervencijom, ali ono što znam šta znači u SRJ, gotovo da sam potpuno siguran, ukoliko imaju i trunku pameti ljudi koji su nas ovako stisli sankcijama, i ne pomišljaju na vojnu intervenciju u SRJ, zato što to - prema mojim saznanjima - uopšte nije neophodno, jer za šest mjeseci postiće iste efekte kao da su i vojno intervenisali.

Mi smo ekonomsko i socijalno na koljenima, a za šest mjeseci ćemo potpuno posrnuti. Znači, morao bi nam biti cilj kako da taj teren vratimo u stanje mira, kako da Jugoslaviju oslobodimo izolacije i kako da stvorimo uslove za neke buduće integracije koje nam predstavljaju strateški cilj”. U nastavku izlaganja Đukanović pojašnjava da se Vens-Ovenovim planom svakako čini “korak nazad da bismo došli do konačnog cilja”, pa, smatrajući da BiH kao država nema nikakvu budućnost i da ne može opstati kao država, dodaje: ”Predlog koji se ovdje čini jeste ustuknuće u odnosu na ono što smo do sada postigli sa formiranim entitetom Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Mi činimo ustuknuće i pristajemo na zajedničku državu u BiH, za koju smo apsolutno sigurni da nema nikakvu perspektivu, jer je takva struktura, takav njen položaj i koja nam omogućava da se u bliskoj budućnosti vratimo osnovnom rešenju-Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini koja će kasnije biti u mogućnosti da se integriše i da dođemo do konačnog cilja”.

Elem, prema Milu Đukanoviću “konačni cilj” je i pripajanje teritorije “Republike Srpske” državi “SRJ”. Ali, kako ocjenjuje M. Đukanović, “naravno, to sa sobom nosi i određene neizvjesnosti, jer mi ovdje nemamo izvjesnog povoljnog rješenja; imamo samo izvjesno nepovoljna rješenja”. Đukanović kaže da razumije izlaganje Nikole Koljevića i “političku inicijativu koja u državotvornom smislu nema sigurno trenutnih kratkoročnih efekata. To bi moglo da ima jednu nepovoljnu izvjesnost - da se dejstvo međunarodne vojne intervencije proširi izvan ovih prostora; pretpostavljam da to svima nama nije cilj, nego je cilj da sačuvamo cijelo biće korak po korak, dok ne dođemo do našeg strateškog cilja. Zbog toga sam sklon da po cijenu određenih ustuknuća, koje je najteže objasniti - slažem se sa gospodom Karadžićem, Koljevićem, Krajišnikom i ostalima - ali sa argumentacijom da to predstavlja prelaz ka konačnom rešenju do kojeg dolazimo i koje za nas predstavlja optimalno rešenje”, zaključuje Đukanović (“STENOGRAFSKE BELEŠKE sa proširene sednice SAVETA ZA USAGLAŠAVANJE STAVOVA O DRŽAVNOJ POLITICI 9. I 1993, SA POČETKOM U 13, 50 SATI, /faksimil originala/, str.92- 94).

Tako je onda govorio Milo Đukanović i aktivno radio u namjeri stvaranja Velike Srbije.

Autor je diplomirani pravnik i istoričar, magistar i doktorand istorijskih nauka i saradnik u nastavi na Odsjeku za istoriji Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore u Nikšiću

( Novak Adžić )