Moderni umjetnik juri svoju sjenku

Poznati srpski slikar i pisac Mileta Prodanović, predstavio se nedavno fotografijama iz ciklusa “Iza stakla” podgoričkoj likovnoj publici u Perjaničkom domu na Kruševcu.

Prodanović je završio Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu 1983. godine i na istom fakultetu magistrirao 1985. godine. Specijalizirao je u Londonu, na Royal College of Arts 1989-90. Od 1990. radi kao asistent, docent i potom vanredni profesor na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Izlagao (od 1980. godine) na više samostalnih i grupnih izložbi u Jugoslaviji i u više evropskih gradova (Rim, Tibingen, Tuluz, Karkason,Venecija, Beč, Grac, Prag, Regensburg…).

Godine 1986. izlagao na Bijenalu u Veneciji, u jugoslovenskom paviljonu. Od 1983. objavljuje prozu, esejističke tekstove iz oblasti vizuelnih umjetnosti i publicistiku. U Crnoj Gori izlagao je 1988. u nikšićkoj galeriji “Forum”, a kako kaže “U sam osvit raspada države” izlagao je i na otoku Gospa od Škrpjela, u galeriji koju je osnovao Don Branko Sbutega.

“Radovi na izložbi u Podgorici su jedna bočna skupina onoga što ja radim. Poznavao sam ovaj prostor i mislio sam da fotografije iz ciklusa 'Iza stakla' u njemu najbolje mogu da stoje. Izuzetno mi je važno kako izložba izgleda kao cjelina. Ove godine imao sam izložbu u Beogradu, u galeriji Kulturnog centra, a kasnije i u Nišu. Izložba je bila sastavljena iz tri segmenta, a ovaj predstavljen pred podgoričkom publikom je jedan od njih. Posjetiocima izložbe skrenuo bih pažnju na izuzetan uvodni tekst u katalogu koji potpisuje moj kolega, književnik i prijatelj Sreten Ugričić, u kojem piše o posmatranju umjetničkih djela”.

Vaše fotografije mogu se grupisati u nekoliko podciklusa. Upravo tu različitost naglašavaju drugačija posmatranja umjetnosti?

-Jedan od podciklusa čine prizori ljudi koji posmatraju djela moderne umjetnosti. U konkretnom slučaju, najviše sam se koncentrisao na rad kontroverznog britanskog umjetnika Demijana Hirsta. Taj rad nalazi se u Minhenu i smješten je u jednom prekrasnom muzeju gdje se nalazi i neka vrsta osmatračnice sa koje sam fotografisao zbunjene ljude koji gledaju njegovo djelo. Zbog toga se i ova izložba zove 'Kunstspoting' (Posmatranje umjetnosti).

Druge fotografije na izložbi, snimljene su u prostoru akropoljskog muzeja u Atini gdje takođe postoji snimak po vertikali, budući da su podovi u zdanju od stakla. I druga tema vezana je za muzeje i umjetnost. To su mikrofotografije snimljene u Minhenu, u Staroj pinakoteci, gdje se voda zadržala između dva stakla.

Pošto mislim da posao slikara ili vizelnog umjetnika nije samo da slika i stvara već i da posmatra, promatra, bilo mi je interesantno da zadržim fotografijom te prizore pored kojih prođe toliko ljudi, a malo ko ih primijeti.

Pošto mislim da posao slikara ili vizelnog umjetnika nije samo da slika i stvara već i da posmatra, promatra

Njemci važe za vrlo pedantne ljude i bio sam ubijeđen da ne dozvoljavaju fušeraj tipa da kiša uđe između dva stakla. Svaki put kada bih se vraćao očekivao sam da je to sve popravljeno, ali ne, kiša je i dalje padala između ta dva stakla i stvarala je potpuno nadrealne figure koje sam nalazio za potrebno da dokumentujem.

Prelazite iz jedne umjetnosti u drugu, a Vaš likovni izraz podrazumijeva i različite medije?

-Prije svega, umjetnik mora da bude duhovit, da nađe načina da se našali sa onim što sam radi. Treba da ono što radi podvrgne jednoj ozbiljnoj kritici. Neko je nekada rekao da je paradigmatično mentalno oboljenje moderne – paranoja. Zato što svako moderno djelo mora da bude jezički ispred onoga koje mu prethodi. I zato moderni umjetnik na neki način juri svoju sjenku, juri prethodnog modernog umjetnika. Naprotiv, paradigmatično mentalno oboljenje postmoderne je šizofrenija, tj. raspad ličnosti na male priče.

Kod nas na Balkanu i u staroj dobroj Evropi, smatra se da je rukopis ono što karakteriše jednog umjetnika i da on ne smije da ga mijenja. Uvijek kada o tome razmišljam sjetim se njemačkog savrmenog umjetnika Gerharda Rihtera, koji jednog jutra radi gestualnu apstrakciju, a sjutra fotorealizam, četvrtog dana konceptualnu umjetnost...

Kod nas bi neko ko tako radi morao da snosi posljedice tog svog opredjeljenja. Ja sam to rano shvatio. I kada pišem, i kada obično radim vizuelne radove u ciklusima, svjestan sam rizika ali mi je to prosto zabavno. Umjetnik mora da se osjeća jako dobro i intelektualno i fizički u onom što radi.

Sve je više ravnodušnih Kakvo je “čitanje” umjetnosti danas?

-Primjećujem da dolaze sve ravnodušnije i ravnodušnije generacije. Sa studentima radim početne dvije godine i nevjerovatno je koliko oni dolaze s oskudnim znanjem iz srednje škole. Iznenadi vas kad čujete da niko iz klase nije čuo za Bunjuela ili Montipajtonovce...

Primjećujem da dolaze sve ravnodušnije i ravnodušnije generacije

Pored zadatka da sa njima radim na tradicionalnoj studiji crteža, prosto osjećam potrebu da popunjavam njihovo opšte obrazovanje. Bez opšetg obrazovanja nema umjetnika u XXI vijeku.

Znam da ono što ja napišem ili izlažem nema mega-publiku, ali svaki put me obraduje ono dubinsko čitanje kojeg nema puno, ali me obraduje s vremena na vrijeme.

( Jelena Pavićević Tatar )