Studentski protesti 80-ih iznjedrili generaciju političara

Kada je talas pobune posljednji put zatresao crnogorski Univerzitet, podgorički fakulteti iznjedrili su generacije budućih političara koji i danas predstavljaju ključne figure u državi.

Prije više od dvije decenije studentski protesti, koji su se kasnije utopili u AB revoluciju, na javnu scenu su izbacili svršene studente Mila i Aca Đukanovića, ali i mlade profesore i asistente Momira Bulatovića, Milicu Pejanović-Đurišić, Ljubišu Stankovića i Srđu Darmanovića.

Pravo iz amfiteatara vođe pobunjenih studenata ušle su u politiku, a zahvaljujući tome većina se i danas nalazi u strukturama vlasti.

Nakon tog studentskog bunta, crnogorski Univerzitet nikad se više nije budio i ostajao je nijem dok je zemlja gurana u ratove, a društvo grcalo u siromaštvu.

Đukanović vodio prvu studentsku pobunu

Umjesto novih buntovnika, fakulteti od tada stvaraju partijski podmladak i buduće kadrove u državnim institucijama, a politika vladajuće koalicije je dominantna u univerzitetskim strukturama.

Poznavaoci prilika na Univerzitetu s kraja 80-ih tvrde da su upravo braća Đukanović glavni krivci za približavanje studenata političkoj garnituri koja je i danas na vlasti.

Aco Đukanović je, kao neprikosnoveni studentski vođa, kanalisao nezadovoljstvo kolega zbog stanja u zemlji i uključio ih u demonstracije koje će izazvati smjenu vlasti u Crnoj Gori.

Kao predstavnik Univerzitetske konferencije, mlađi Đukanović je učestvovao u pregovorima sa komunističkim rukovodstvom i tako pripremio teren za politički uzlet starijeg brata.

Acovi najbliži saradnici iz studentskih dana tvrde da je bio omiljen među kolegama, odličan organizator, ali da ga je od politike uvijek više interesovao biznis.

Acovi najbliži saradnici iz studentskih dana tvrde da je bio omiljen među kolegama, odličan organizator, ali da ga je od politike uvijek više interesovao biznis.

“Aco je bio studentski lider i pravi profesionalac, dok Milo nikada nije bio pretjerano zagrijan za studentska udruženja i težio je napredovanju u Savezu komunista. Aco je bio popularniji u društvu, bio je vođa i znao je da stane iza kolega kada je trebalo da se bori za njihova prava. Zbog toga smo mu i vjerovali kada nas je poveo da mijenjamo vlast”, prisjeća se jedan od Đukanovićevih bliskih saradnika iz tog vremena.

Iako je na Pravnom fakultetu bio poznat kao organizator književnih večeri, studentskih zabava i čuvenog “Rok maratona”, koji je u Podgorici okupljao najveće bendove SFRJ, Acovi prijatelji tvrde da je Đukanović pokretač prvog studentskog protesta na Univerzitetu “Veljko Vlahović”, mnogo prije AB revolucije.

Kada su profesori od budućih pravnika tražili da redovno dolaze na predavanja i polažu dva kolokvijuma, Đukanović je pobunio studente.

“Napravili smo kampanju među studentima i počeli da bojkotujemo nastavu. Stajali smo u hodnicima i odbijali da prisustvujemo predavanjima, što je šokiralo profesore. Kada im je bilo jasno da nećemo odustati, povukli su odluku o obaveznim dolascima i polaganjima kolokvijuma, a prva studentska pobuna u istoriji Crne Gore je uspjela“, tvrdi Đukanovićev kolega iz Univerzitetske konferencije.

Medojević (desno) na tribinama Foruma

“Studentski forum” priprema za izbore

Crnogorski studenti ipak nijesu zaslužni samo za smjenu komunističkog režima, budući da je na Univerzitetu u Podgorici crnogorsko društvo prvi put osjetilo blagodeti parlamentarne demokratije. Dok se 1990. godine zemlja pripremala za prve parlamentarne izbore, grupa nezadovoljnih studenata tehničkih fakulteta formirala je “Studentski forum” na kojem su se prvi put nakon dužeg vremena slobodno razmjenjivali politički stavovi.

Dok se u zemlji gledala samo državna televizija i čitala “Pobjeda”, studentska organizacija, na čijem je čelu bio Nebojša Medojević, svake nedjelje organizovala je političke tribine na kojima se raspravljalo o budućnosti države.

Osim Medojevića u Forumu su bili i sadašnji član Senata DRI Branislav Radulović, Aleksandar Vučković koji je sada sportski uticajni novinar i Zoran Đurić fotoreporter “Vijesti”.

Na tribinama Foruma, koji je funkcionisao kao dio Saveza studenata, raspravljalo se o demokratizaciji i sve jačim prijetnjama nacionalizma i najavama ratova u SFRJ.

Zakleti Srbi i probuđeni Crnogorci

Na tribinama su, između ostalih, govorili Slavko Perović, Milica Pejanović-Đurišić, vođe beogradske studentske pobune koje je vodio Branislav Lečić… Medojević se sjeća da su tribine bile izuzetno posjećene, dok su polemike često bile na granici incidenta.

“To su bila opasna vremena, kada se radilo o ljudskim životima, a ne konfliktu interesa ili usvajanju zakona kao danas”.

“Ljudi su u atmosferi medijskog jednoumlja željeli da čuju šta drugi misle. Narod se probudio, politički sistem nije postojao i to je bilo jedino mjesto gdje ste mogli javno da iznesete svoje stavove. Na jednom mjestu ste imali zaklete Srbe i probuđene Crnogorce koji su iznosili svoje stavove, bez nasilja i prijetnji. Ljudi su željeli demokratiju”, priča Medojević.

Osim tribina, studenti su se i društveno angažovali, pa su zahvaljujući jednoj od mirovnih akcija Foruma i prikupljenih potpisa studenata crnogorski rezervisti vraćeni sa ratišta u Hrvatskoj. Studente je, prema Medojevićevim riječima, primilo tadašnje Predsjedništvo i prihvatilo njihove zahtjeve. “To su bila opasna vremena, kada se radilo o ljudskim životima, a ne konfliktu interesa ili usvajanju zakona kao danas”.

Medojević priznaje da se studentska energija istopila nakon prvih parlamentarnih izbora, kada se većina njegovih kolega priključila strankama. Iskustva iz studentskih dana, tvrdi Medojević, većini njegovih kolega kasnije je značilo u politici. “Studenti su tada htjeli da se bave politikom i nijesu nas interesovali studentski problemi. Takva su bila vremena”, sjeća se Medojević.

Lukšić sa fakulteta ušao u podmladak DPS-a

Ako je suditi u dešavanjima na fakultetima u prethodne dvije decenije, “forumaši” su bili posljednja buntovnička generacija na crnogorskom Univerzitetu. Dok se približavala završna godina, većini studenata vremenom se smanjivao revolucionarni zanos, a jačala želja za radom u državnoj službi.

Da su nakon 1991. godine članovi studentskih udruženja završavali u vladajućim partijama, potvrđuje i aktuelni premijer Igor Lukšić koji je krajem 90-ih sa Ekonomskog fakulteta prešao na mjesto savjetnika u Ministarstvu inostranih poslova. Iako je gotovo istovremeno postao član DPS-a, Lukšić tvrdi da je u državnu službu ušao spontano.

“Uvijek sam imao interesovanja za međunarodne odnose, a pratio sam i domaća politička dešavanja. Ipak, nisam očekivao tako intenzivan politički angažman. Kao svi mladi ljudi, želio sam da mijenjam svijet oko sebe, želio sam da dam svojevrstan doprinos budućnosti svoje zemlje i eto, put me je odveo do ovoga što sam danas”, kazao je Lukšić “Vijestima”.

Najmlađi evropski premijer smatra da studenti moraju biti aktivni i nuditi društvu inicijative, ali da ne treba da budu politizovani: “Po mom mišljenju, za svako društvo je dobro kada je studentska populacija aktivna i inicijativna. Nadam se da je nedavni protest naših studenata istinski nepolitizovan i kao takvog ga visoko uvažavam”.

( Samir Kajošević )