Depolitizuj.me: Gdje su bijesni građani?

Tolerisanje svih pojavnih oblika različitosti mora da je jedno od najtraumatičnijih iskustava koje svjesno priređujemo sebi. Društvo koje opsesivno baštini političku korektnost kao vrijednost osuđeno je na slobodnu proliferaciju gluposti svih aroma i oblika. Prije neki dan sam opet došao u nezgodan položaj da tolerišem – odnosno, trpim (jer, etimološki, tolerisati upravo znači trpjeti) – različitost koja mi vrijeđa inteligenciju.

Pored svih nepravdi koje nam je liberalna misao priredila, mislim da je, ako ne najgora, a onda makar najpokvarenija, ona koja vas postavi u poziciju izigravanja zadovoljstva zbog toga što ste zarobljeni u neprijatnom ideološkom polju tamo neke individue. Elem, evo o čemu se radi: pri povratku kući, desio se neki kvar u metrou, tako da nam je rečeno da voz neće saobraćati u narednih pola sata. Kako ne podnosim paničenje tzv. poslovne elite koja kuka i prijeti tužbom jer će zakasniti na važan poslovni sastanak (koji će unesrećiti barem dvije zemlje Trećeg svijeta), izašao sam na svjež vazduh.

...a religija nije ništa drugo do zbirka političkih ideja usmjerenih na regulaciju ponašanja

Pokajao sam se još prije no što sam uspio da ga udahnem. Zaista ne znam da li religiozni frikovi mogu da namirišu a(nti)teizam, ali često mi se dešava da mi isti prilaze nudeći spasenje od gnjeva Božjeg. Opet sam se našao pred osobom koja se ponudila da mi objasni kako je njen imaginarni prijatelj stvorio svijet. Ovoga puta radilo se o Azijatu koji je jedva sricao engleski. “Du… ju… vant… to… nou… abut… Katramatra?”, upita me.

Rekoh mu da ponovi, da nisam dobro shvatio šta pita. I, nakon drugog pokušaja sricanja, ja opet čuh ovo “Katramatra”. Okej, rekoh sebi, imam pola sata za bacanje: naslušao sam se svakakvih fantazija, ali sa Katramatrom se susretao nisam. Pored toga, Katramatra je kul ime, vrlo evokativno, tako da su mi kroz glavu prošli motivi iz Lavkraftovih priča, kultni japanski filmovi o Godzili, kao i sve one pipkoidne spodobe sa kojima se Konan mlatio.

Jesam li kriv ako sam u pravu?

Mladić je otvorio neku brošuru, na kojoj uopšte nije bilo prijetećih slika monstruma iz drugih dimenzija, tako da sam shvatio da sam se debelo zajebao. Here we go again! Počeo je da čita odlomke iz zbirke R-rated bajki koju zovemo Biblijom, a ono što je mrmljajući izgovarao kao Katramatra zapravo je bilo “God the Mother”, tj. Bog Majka. Ukratko, radilo o hrišćanskoj sekti koja sebe naziva Božijom crkvom i zagovara tezu o tome da pored Boga Oca postoji i Bog Majka. Dakle, smaranje na kvadrat.

A ja očekivao uzbudljivu priču tome kako će neka džinovska hobotnica da proždere našu planetu pri kraju 2012. Kad se agonija završila, nastupio je najjeziviji momenat kad sam se zapravo osjetio ponosnim što dotičnom nisam rekao da prestane da kenja. Tek sam kasnije shvatio da sam bio ponosan što sam sebi priuštio dvadesetominutni izliv kanalizacije u mozak.

Bacite pogled na “žvaku” velikih igrača poput UN i EU, pa ćete vidjeti koliko visoko je uzdignuta vrijednost tolerantnosti

U ponečemu se ne slažem sa Ričardom Dokinsom, ali moram priznati da je potpuno u pravu kada kaže da nas religija uči da se zadovoljimo nerazumijevanjem pojava oko nas. I u vremenu vladavine političke korektnosti, priča se ne zaustavlja samo na tome: vrlina tolerancije primorava nas da prihvatimo nečije nerazumijevanje kao neotuđivo pravo koje je otuđeno od svakog vida kritike. Naime, svaka mogućnost rasprave o bilo kojoj religiji je onesposobljena činjenicom da vaši argumenti mogu da povrijede osjećanja druge strane, pa da onaj ko je u pravu ispadne kriv zato što je – u pravu!

Interesantno je kako toga nema, recimo, u političkoj sferi: možete krajnje vulgarno ispoljiti moć nad idejama protivnika a da vas ni u jednom trenutku niko ne diskvalifikuje zbog povrede njegovih osjećanja. Drugim riječima, sasvim je u redu da kritikujete nečiju viziju razvoja društva, dok se krajnje nepristojnim smatra da se grohotom nasmijete nečijem pokušaju da određenje društvene pojave objasni pozivajući se na riječi svog imaginarnog prijatelja. Religiju navodim kao paradigmatičan primjer prinudne supstitucije kritike tolerancijom. Čim se političke ideje pohrane u srcu – a religija nije ništa drugo do zbirka političkih ideja usmjerenih na regulaciju ponašanja – ulaze u opasnu zonu “osjećanja”. I upravo to predstavlja kratak spoj u javnoj sferi: set dogmatičnih svjetonazora uspijeva da se reprodukuje izvan radara kritičke misli. Zapravo, priča o religiji jedan je od najboljih primjera diktature političke korektnosti.

"Demokratija" održava predrasude

Čućete kako je slobodno tržište “sila prirode” i vidjeti mnoge kako sliježu ramenima

Možda i najzanimljiviji mislilac današnjice Džon N. Grej tvrdi da je osuđivanje upisano u tolerantno ophođenje. Predmet naše tolerancije jeste, po difoltu, (pr)osuđen kao loš. Naime, kada tolerišemo određeno ponašanje, vjerovanje ili karakternu crtu, dopuštamo postojanje nečemu što smatramo nepoželjnim, lažnim ili u krajnjem slučaju inferiornim. Radi se o ubjeđenju da bi predmet koji tolerišemo trebalo ostaviti na miru, iako smatramo da se radi o negativnoj pojavi. Kvaka je u tome da tolerantan odnos prema, na primjer, porocima naših prijatelja njih ne čini ništa manje poročnim u našim očima.

Naprotiv, potezanje karte tolerancije samo podrazumijeva pretpostavku o nepoželjnosti, lažnosti ili inferiornosti. Stoga, kada unutar liberalno-demokratskog polja tolerišemo određena vjerovanja, to ne radimo zato što mislimo da ona u sebi možda i sadrže gram istine, već zbog toga što sloboda vjeroispovjesti nužno obuhvata slobodu na vjerovanje u svakakve nebuloze. Drugim riječima, vi i dalje ne prihvatate, a još manje poštujete vrijednosti inherentne jednom vjerskom svjetonazoru, već se postavljate u istu poziciju u kojoj su i oni netoleratni – poziciju dopuštanja, odnosno nedopuštanja postojanja.

Stoga, dominantni oblici “demokratije” nemaju za cilj istrebljenje predrasuda, već njihovo održavanje kroz politiku tolerancije. Takva cinična politika je izvodljiva u onoj mjeri u kojoj tolerišemo brojne različitosti, sve do trenutka dok se neka od tih različitosti ne zalaže za eliminaciju fundamentalnih sloboda. Kao, na primjer, slobode izražavanja u formi kritikovanja koja za posljedicu može imati povredu nečijih vjerskih osjećanja.

Biti kritičan, ne tolerantan

Svakog dana smo bombardovani pričama o identitetu – etničkom, vjerskom, seksualnom, građanskom, nacionalnom

Bacite pogled na “žvaku” velikih igrača poput UN i EU, pa ćete vidjeti koliko visoko je uzdignuta vrijednost tolerantnosti – u suštinsku komponentu ljudskog dostojanstva. Naravno, treba napraviti razliku između tolerantnosti kao lične etike (kada se, na primjer, pravite da je kajla oko vrata vašeg prijatelja kul ili ne reagujete adekvatno na nepodnošljivi kikot svoje prijateljice) i tolerancije kao političkog diskursa koji ima za cilj depolitizaciju društvenih odnosa. A depolitizacija podrazumijeva prevođenje nejednakosti, podređenosti, marginalizacije i društvenih konflikata, koji zahtijevaju političku analizu i politička rješenja, u lični i individualni, odnosno prirodni, vjerski i kulturni problem.

Prema Vendi Braun, upravo praksa tolerancije djeluje na oba vektora depolitizacije – ona personalizuje i naturalizuje/kulturalizuje. Stoga, tolerancija danas ima za cilj da predstavi slučajeve nejednakosti ili nepravdi kao posljedicu ličnih i grupnih predrasuda, a ne ozbiljnih strukturalnih problema savremenog društva.

Takav diskurs svodi konflikt na trvenje inherentno razlikama u identitetu, pa čini vjersku, etničku, odnosno kulturnu razliku autentičnim poljem konflikta, unutar koga se taj procjep može smanjiti samo praksom tolerancije. Na taj se način odstranjuje istorijska perspektiva u posmatranju određenog političkog fenomena, kao i mogućnost identifikovanja polja moći unutar kog je nastao. Kada, na primjer, učimo svoju djecu da tolerišu nacionalne, kulturne ili vjerske različitosti, ne dajemo im niti jedan nagovještaj da su date razlike društveno konstruisane i istorijski uslovljene, i da su kao takve zapravo posljedica odnosa moći i hegemonijskih normi, da su nastale unutar određenih diskursa o naciji, kulturi i vjeri.

I umjesto da se razbjesnimo, od nas se očekuje da tolerišemo – da tripimo

Djeci se ne skreće pažnja na uzrok problema, na činjenicu da se razlike sistematski proizvode, već se uče da je tolerisanje različitosti sve što je potrebno. Time se problem ne rješava, već dodatno produbljuje. Zato je svijet u kome se u prvi plan stavlja vrijednost i praksa tolerancije svijet koji ne želi da govori o suštinskim problemima – eksploatacije, nepravde, nejednakosti, opresije, marginalizacije… To su fabrike u kojima razlike i nastaju. A tolerancija je valuta koju investiramo u održavanje i pospješivanje proizvodnje razlika i podjela.

Zato ne treba biti tolerantan, već kritičan. Valja biti bijesan kada za to ima povoda. Savremeni svijet je podijeljen na dvije grupe – 1% onih koji imaju sve i 99% onih koji nemaju šta da izgube. To je jedina istinska razlika među ljudima. Pitanje ostaje: dokle ćemo više tolerisati da nas taj mali procenat pravi ludima?

“Opijum za mase”

Kada je Marks rekao da je religija “opijum za mase”, nije mislio ono što mu mnogi pripisiju – da religija služi isključivo za obmanjivanje naroda. Naprotiv, kritičari često znaju da previde kontekst. U njegovo vrijeme, opijum je bio izrazito korišćen u medicinske svrhe, kao lijek, tako da je matori govorio o tome da je religija pristupačan način da se proleterijat izbori se nepodnošljivim uslovima života.

Ipak, Marks je ovim ukazao i na eventualni depolitizujući učinak religije da svoj nezavidan položaj shvatite kao prirodno stanje a ne kao posljedicu nepravednog društveno-ekonomskog sistema, pa na osnovu toga izgradite tolerantan odnos prema sopstvenim eksploatatorima. Ni danas se mnogo toga nije promijenilo.

Čućete kako je slobodno tržište “sila prirode” i vidjeti mnoge kako sliježu ramenima, prihvatajući ekonomske nejednakosti kao normalnu, sasvim prirodnu stvar. I umjesto da se razbjesnimo, od nas se očekuje da tolerišemo – da tripimo.

Svakog dana smo bombardovani pričama o identitetu – etničkom, vjerskom, seksualnom, građanskom, nacionalnom – i primorani da tolerišemo razlike koje izgledaju krajnje nebitno u odnosu na ključnu rascjep u društvu: razliku između onih koji imaju i žive, i onih koji nemaju i “sužive”. Sjećate li se sjajnog monologa iz briljantne Lametove Mreže? “Bijesan sam kao pas! I ovo više neću tolerisati!”, kaže Hauard Bil.

( Bojan Baća )