Ksenija i Dimitar plešu zajedno tek četiri mjeseca, a već su uspješni

Sedamnaestogodišnja Ksenija Lakušić i njen vršnjak Dimitar Stefanin kao članovi Plesnog saveza Crne Gore, učestvovali su na brojnim međunarodnim takmičenjima i postizali zapažene uspjehe.

Prošlog vikenda predstavljali su Crnu Goru na takmičenju sportskog plesa u Mariboru gdje su, kako navode, u konkurenciji omladinaca osvojili deseto mjesto, a u kategoriji “rising star”(zvijezda u usponu) došli su do šeste pozicije.

“Svjetsko prvenstvo u Mariboru je za nas bilo veoma važno, a u petak odlazimo na još jedan svjetski šampionat u Letoniji”, objašnjava Ksenija.

Sa partnerom Dimitrom, pleše tek četiri mjeseca, ali su već osvojili nekoliko nagrada.

“Krajem oktobra smo bili u Belgiji na takmičenju u standardnim plesovima, zatim smo na šampionatu u Barseloni osvojili treće mjesto. Poslije toga smo u Bolonji osvojili drugo mjesto u latinoameričkim plesovima i treće u standardnim. To su sve internacionalna takmičenja na kojima je u našoj kategoriji bilo više od 40, odnosno 50 parova”, kaže Ksenija za Vijesti.

Sportski ples, objašnjava ovaj par, između ostalog obuhvata sabmu, rumbu, ča-ča-ča, tango, bečki i engleski valcer.

“Već pet godina se bavim plesom profesionalno. Sa sedam godina sam počeo, ali mi je to tada bio samo hobi. Kada sam počeo da idem na takmičenja i osvajam nagrade, zaključio sam da mogu da pređem u profesionalce”, kaže Dimitar koji dolazi iz Bugarske, ali je u dogovoru sa Ksenijom odlučio da predstavlja Crnu Goru. Tako je i on postao član Plesnog saveza Crne Gore.

Na pitanje kako su postali partneri, odgovara:

“Kseniju sam našao preko mojih instruktora plesa iz Italije. Rekli su mi da djevojka iz Crne Gore traži partnera. Kontaktirao sam je, ona je došla u Bugarsku da pokušamo i uspjelo je. Sada igramo zajedno”.

Kao svoje najveće dostignuće Dimitar izdvaja polufinale na svjetskom takmičenju, do kojeg je stigao sa bivšom partnerkom prije tri godine, a kada su u pitanju njihova zajednička, Ksenija kaže:

“Najdraže mi je treće mjesto u Barseloni, jer je to bilo veliko takmičenje i nismo se nadali tom rezultatu”.

Pobjeda zavisi od mnogo stvari, sudija, od mjesta gdje se igra... Trudimo se da damo sve od sebe, ali ne možemo znati kakav će biti rezultat

Ksenija je dodala da je zahvaljujući plesu upoznala nove prijatelje: “Družimo se sa parovima iz Hrvatske, Kanade, Rumunije, Italije... Sa njima provodimo vrijeme na takmičenjima, a i u Italiji, gdje živimo upoznali smo mnogo ljudi. Preko Facebooka i Skypea se redovno čujemo sa parom iz Srbije”.

Dimitar prije takmičenja uglavnom ne analizira konkurenciju.

“To nije bitno, jer pobjeda zavisi od mnogo stvari, sudija, od mjesta gdje se igra... Trudimo se da damo sve od sebe, ali ne možemo znati kakav će biti rezultat. Mnogo je parova koji igraju zajedno po nekoliko godina, a mi svega četiri mjeseca”, objašnjava on.

Ksenija dodaje da je konkurencija na takmičenjima jaka, ali da je njima najvažnije da daju sve od sebe.

“Bitno je da odigramo najbolje što možemo, a rezultati će doći sami od sebe”, zaključila je ona.

Haljine po standardu

Profesionalno bavljenje sportskim plesom, pored uloženog vremena i truda zahtijeva i adekvatne kostime koji se ne mogu naći u Crnoj Gori. Ksenija svoje nabavlja u Srbiji i Italiji:

“Haljine moraju ispuniti standarde, tako da ih ne može bilo ko sašiti. Mora se ispoštovati dužina, koja je za svaki ples drugačija, bodi ne smije biti u boji kože, moraju biti ukrašeni cirkonima i drugim detaljima. Nekada uspijem da u Srbiji nađem haljine, ali ih pretežno kupujem u Italiji kod ljudi koji ih šiju namjenski.

Nije lako

Tinejdžeri koji treniraju u Italiji kažu da je ples veoma zahtjevan i da oduzima puno vremena.

“Ja sam iz Podgorice, ali sam stalno u Italiji. Bavim se plesom već deset godina i zbog toga sam žrtvovala mnogo toga. Morala sam da se odreknem svoje porodice, prijatelja, izlazaka i škole, koju pohađam vanredno. Treniramo svaki dan skoro četiri sata, a kada se takmičenja približe, to se udvostruči, pa treninge imamo ujutru i uveče”, govori Ksenija, koja je na turističkom smjeru u Trgovinskoj srednjoj školi.

Ja sam iz Podgorice, ali sam stalno u Italiji. Bavim se plesom već deset godina i zbog toga sam žrtvovala mnogo toga. Morala sam da se odreknem svoje porodice, prijatelja, izlazaka i škole, koju pohađam vanredno

Dimitar je takođe vanredni učenik: “Idem u njemačku školu u Ruminiji. Veoma je teško, jer sve predmete slušam na njemačkom jeziku, ali se trudim da sve postignem. Od septembra nisam bio kod kuće, a moći ću da idem tek za božićne praznike”.

Njihova takmičenja se pretežno održavaju vikendom, kako bi oni koji idu u školu ili rade mogli da učestvuju.

“Kada kažemo da se takmičimo u sportskom plesu svi misle da je to nešto lako i neozbiljno. Ne znaju dok ne vide, koliko je to teško, ali ujedno i lijepo. Naš ples traje dva minuta, ali je energija koju potrošimo jednaka pretrčavanju 800 metara, a mi znamo da odigramo i deset plesova zaredom. Treba dosta truda i rada, a niko to ne vidi”, ispričala je Ksenija.

Galerija

( Mirela Zogović )