Zaostatak

Kao da je htio ilustrovati duh prošlonedjeljnog teksta koji ste čitali na ovom mjestu, oglasio se novopostavljeni član Žirija za najveću nacionalnu nagradu - i saopštio da se „izdajnici ne nadaju nagradi“. Koliko sam shvatio već samo njegovo prisustvo, tamo, na sjednicama Žirija biće brana izdajnicima. Bedem. Linija Mažino, koja neće pasti.

(Čak i iz patriotske vizure, ova izjava je stupidna - kad se nagrađuju, izdajnici više nisu izdajnici. Ali to je druga priča.)

Ovako, to zvuči neozbiljno - oznaka “izdajnik”, zapravo, kao što smo vidjeli u razmatranju od prošle subote, najčešće ne znači ništa, a ako prepustite ličnoj procjeni, tek tu nastaje haos, jer, svako za nekoga može biti izdajnik.

Kako će onda vrijedni nacionalni radnici zaštititi najveću nagradu od izdajnika i neprijatelja? Svih boja, kako se to govorilo u socijalizmu.

Da li ova izjava najavljuje možda formiranje Agencije za izdajnike - jedne ozbiljne institucije, koja bi sa strašću prema sopstvenoj nezavisnosti, radila svoj posao kako treba, baš poput ovih mnogopominjanih (nezavisnih) agencija.

Pa kad, recimo, neki političar kaže da je neko izdajnik, nema kuknjave po novinama i čuđenja. Odmah se obraćate Agenciji, koja, u nekom razumnim roku saopšti da li ste vi izdajnik. Ako jeste izdajnik idete u zatvor, a ako pak, niste, onaj koji vas je lažno optužio treba tri puta iza zgrade da vikne Ja sam magarac...

Drugi mogući pravac djelovanja bio bi da Žiri odmah nakon sakupljanja prijedloga, saopšti ko su, među predloženima izdajnici. Da se odmah zna. Da se ne nadaju. Nagrada će ostati čista i neuprljana...

Iskustvo učestvovanja u crnogorskoj stvarnosti nije lako, čak i ozbiljni umjetnici ne moraju se snaći u tim lavirintima pizme i podlaštva, ali, ne treba banalnosti olakšavati, ne treba joj ići na ruku, kad već sve drugo radi baš to. Ozbiljni umjetnici treba da budu ozbiljni i kad se prihvate neumjetničkog posla. Jer, pronalaženje izdajnika to jeste, za razliku od procjenjivanja nečijeg djela i čina... Dakle - neko se u Žiriju nalazi da bi vrednovao, a ne da odrađuje najniže i najprljavije poslove za Moć. Vjerujem da umjetnik, ni u kom slučaju ne smije biti cenzor.

U suštini, bilo bi ljekovito i krajnje potrebno današnjoj CG da ova vrsta borbene retorike ustupi mjesto drugačijim diskursima. Pravim vrednovanjima i procjenama, umjesto ovog zaista već napornog ulagivanja političkoj Moći. Ne vjerujem da je smisao kulture, pa i nacionalne u lovu na izdajnike, koliko god to ponekad bilo unosno. A to je unosno samo u paskim vremenima i zemljama.

Ipak, i pored ove znakovite izjave, utisak nedjelje za mene je jedna statua koja je proputovala pola svijeta.

Kao misao, marksizam je prevalio put od Njemačke do Kine. Ovih dana Marks je prešao obrnuti put - od Kine do rodnog Trira. Kao skulptura visoka pet metara.

Povijest o spomenicima uvijek je povijest o vremenu koje ih postavlja ili ruši. Kakav bi esej o modernitetu mogao biti ispisan kao dnevnik tog putovanja. Marks se vraća u Evropu putanjom Džingis kana. Postmoderne perverzije.

I danas, dva vijeka od rođenja najslavnijeg sugrađanina, kako vidimo, neki ga stanovnici Trira nazivaju - izdajnikom. Jedan od najuticajnjih filozofa, mislilac čije je djelo djelovalo na stvarnost više nego što to obično pripadne filozofima, jedan od duhova čija se civilizacijska dijagnoza pokazala najpreciznijom... Savršen kroki za izdajnika, zar ne?

Pročitao sam da se zaostatak Crne Gore za evropskim dohotkom povećao sa 51 posto 1989. godine na 32 posto prošle, 2017. godine. Ne mogu da se otmem utisku da i taj podatak stoju u nekoj tajnoj vezi i sa izdajnicima i sa Marksom...

Čini mi se da se taj zaostatak još više nego po procentima vidi po surovom padu kvaliteta i nivoa javnog govora.

Srećan lov na izdajnike, gospodo!

( Balša Brković )