Na vezi

Majka je pritisnula okidač suštine. Kroz detalj otvorila opasni sistem, koji se ovoga puta, u aferi o listinzima, razgolitio kao rijetko kada. Samo četri riječi, male, sitne, jedva čujne, ali koje govore više od bilo čega, više od svega što sam ja tiradama pokušavao da objasnim, što sam desetinama minuta komentarisao, satima pokušavao da napišem. Kazala je, dok smo pričali o uzbuni oko telefonskih poziva, izustila – i to u nedjelju. Tu je sve. Tu je klica suštine. Tu je slika naše nesreće.

Nikada nije bilo jasnije, nikada nam nijesu ovako slikovito demonstrirali, nikada na ovako čist način pokazali, ovako matematički precizno poručili, ovako nesvjesno viknuli - ovo su institucije za nas i naše! Ovo su institucije koje funkcionišu samo kada nama treba. Kada se tiče nas! Ovo su intitucije režima i za režim. Ovo su institucije koje za nas rade - i nedjeljom!

Sve se diglo u neradne, nedjeljne sate. Čitav sistem stao je na noge, sve poluge moći aktivirane su, sva logistika upregnuta u jedan jedini cilj, sa jednim jedinim zadatkom – zaštite sistema. Uprava policije, Agencija za nacionalnu bezbjednost, Tužilaštvo, Vlada, Ministarstvo vanjskih poslova, agencije, službe, ministri, činovnici…

Ne preuveličavam - teško da bi bili ažurniji da je riječ o vanrednoj elementarnoj nepogodi. Teško da bi izgledali ozbiljnije i oštrije da se radi o ratnoj opasnosti. Prvi ministar, Igor Lukšić i ministar vanjski, Milan Roćen, sazvali su konferenciju za štampu. Poručili da se mora, hitno, najhitnije, neodložno i prioritetno sprovesti istraga. Da se moraju što prije pronaći krivci.

Da se mora odlučno, najodlučnije reagovati, ili će, “ukoliko istaga ne bude davala konkretne rezultate” odgovarati čelnici sistema. Najkraće - nedjeljni, politički reality show. Tužilaštvo uživo. Prijeki demokratski sud i suđenje. Pravda u hodu. Nacionalna potraga za falsifikatorima. Država na nogama. Sistem u potpunoj i nikada zabilježenoj pripravnosti.

Kako je tužna država ova – za njih, kada se oni osjete ugroženim, institucije rade kao dragstor, a za nas, ogromnu većinu građana zemlje ove, te iste institucije, taj isti Igor Lukšić, taj isti Milan Roćen, ta ista Ranka Čarapić, taj isti Veselin Veljović, ti isti ljudi, za većinu ne rade ni radnim danima.

Gdje je bio čitav ovaj i ovakav nedjeljni državni sistem kada je u zatvoru (samo)zadavljen Milovan Terzić? Gdje je Igoru Lukšiću bio onaj ovonedjeljni izraz lica i ona prioritetnost, hitnost i neodložnost kada su policajci sa sjevera morali zbog prijetnji da napuste državu? Gdje je premijeru bila ona ovonedjeljna odlučnost i ona neopisiva žurba, kada su zapaljena vozila “Vijesti”?

Gdje se Milanu Roćenu zagubila ovonedjeljna ažurnost kada su se dešavala ljetošnja ubistva po primorju? Gdje je nestao ovaj i ovakav sistem, ove i ovakve institucije kada je ubijen Srđan Vojičić? Da li se tada radilo nedjeljom? Da li se tada uopšte radilo? Gdje je pobjegla ovonedjeljna efikasnost institucija kada je, takođe, nedavno, izašla knjiga, Vladimira Jovanovića o državnim tajnama sa početka devedesetih? Gdje je, da provjeri listinge i dokumente iz te knjige, tada bila ova ažurna i profesionalna Đurđina Nina Ivanović?

Gdje je tada bio ovako otresiti i drčni premijer naš? Gdje je bio ovaj sistem, Đukanovićev, gdje je isparila ova i ovakva djelotvornost kada je ubijen Duško Jovanović? Gdje je ponire ovaj turbo-profesionalizam Ranke Čarapić i njenih službi kada se govori o deportacijama, Bukovici, Morinju, Kaluđerskom lazu, mrtvim Romima i aferi Miss Pat? Gdje su u tim i takvim našim slučajevima ovonedjeljne njihove institucije? Gdje je istina za druge?

Jasno je do kosti. Sada smo, na dlanu, vidjeli – institucije ove privatne države rade kao sat, ali u zaštitu njihove moći, privilegija i novca. Institucije su samo korporacije koje peglaju njihova nepočinstva, čiste njihove biografije, stvaraju njihove afere, konstruišu stvarnost po njihovoj mjeri. Službe i agencije samo su, ogoljeno je to sada više nego ikada, njihove igračke, a ljudi na njihovom čelu samo marionete koje će, u trenu, potvrditi ili opovrgnuti ono što oni žele, kada žele i kako žele.

Intresantna i neopisivo važna stvar – institucije su utvrdile da Lukšić i Roćen nijesu razgovarali sa narkobosom Darkom Šarićem. U redu. Hajde da im hipotetički povjerujem na riječ. Međutim, da li je to suštinski bitno?

Da li je važno jesu li narečeni glavaši direktno razgovarali, da li su ćaskali i telefonski komunicirali sa odbjeglim Pljevljakom, kada su i Lukšić i Roćen dio DPS hobotnice, Mila Đukanovića, hobotnice koja je – tolerisala, prihvatala i tako stvorila Darka Šarića! Da li je značajno da li gospoda iz Vlade okreću Šarićev broj telefona, ako svojim činjenjima i nečinjenjima proizvode šarića i šariće.

Zar je važno da li Lukšić i Roćen telefonski komuniciraju sa, recimo, jednim drugim od međunarodne pravde odbjeglim, Stankom Subotićem Canetom, kada je njihov partijski i svekoliki šef, po sopstvenom priznanju sa njim, ni manje ni više nego - prijatelj.

Konačno i još preciznije, pitanje koje u sebi nosi odgovor na čitavu aferu o listinzima, tj. na onaj njen dio koji se tiče sistema uopšte, a ne pojedinačnih odnosa u njemu koji se u ovom slučaju ogledaju kroz medijsko pitanje - ko i zašto sabotira premijera, dakle pitanje koje je važnije, i tiče se, kao što rekoh, čitavog, njihovog, privatnog sistema koji liči na hobotnicu, glasi - da li je bitnije da li premijer i drugi zvaničnici direktno, telefonski komuniciraju sa mafijom, ili je važnije to da li oni, indirektno ili direktno rade u njenu korist?

Lukšić, Roćen, pa čak, možda, ni Đukanović, ne kontaktiraju sa mafijom (zar je i bitno kada imaju ljude za to) ali su mafiju odobrili, prihvatili, iskoristili, oporezovali, dopustili da nam uništava državu. Mafiju stvorili i time mafija postali.

Sa listingom, ili bez njega, mejlovima ili bez njih, pismima ili bez pisama, usmeno ili ne, svejedno, Đukanović i njegovi lukšići i roćeni, markovići i veljovići, marovići i vujanovići na direktnoj su vezi sa šarićima i kalićima, keljmendijevima i subotićima.

Tužno je, što je i ovaj, čitav narod, na toj istoj, njihovoj vezi. Slušamo ih, uživo, dvije decenije, šta pričaju, o čemu se dogovaraju, čime se služe. Najtužnije u čitavoj priči - ne znamo, ne možemo, i ne smijemo da im spustimo slušalicu.

I prekinemo – vezu zla.

( Marko Milačić )