Lazo ide u Dom: Nisam ni znao koliko dobrih ljudi ima

Mihajilo Lazarević, šezdesetosmogodišnji nadničar rodom iz Pljevalja koji od 1964. godine radi i živi u Nikšiću i o kome je posljednja četiri mjeseca brinuo Slaviša Đurković, vlasnik FK "Polet starsa", od danas je pronašao dom.

Centar za socijalni rad čuo je za Lazarevića i obezbijedio za njega smještaj u Domu za stare u Bijelom Polju.

"Vijesti" su nedavno objavile reportažu o ovom skromnom Pljevljaku koji je uglavnom radio za stan i hranu i koji je, nakon što se razbolio, ostao bez svega, ali ne i bez prijatelja.

Lazarević, koga svi zovu Lazo, nakon izlaska iz bolnice nije znao kuda će. Zato se pobrinuo Đurković, član omladinske reprezentacije Jugoslavije u fudbalu koja je 1987. godine postala prvak svijeta u Čileu.

On na Kapinom Polju, u blizini aerodroma, ima stadion na kome dječaci sa kojima radi treniraju. Tu je i baraka gdje se nalaze svlačionice, tuš kabine, kancelarije ali i dom, koji je Đurković Lazu ponudio.

"Nije prošlo ni mjesec od priloga i teksta u "Vijestima" o Lazu, a država je već reagovala. Znao sam da će reagovati, vjerovao sam u to. Socijalni rad i Marija Nikčević potrudili su se da Lazu obezbijede normalne uslove za život, da proživi ove dane poslije teškog života kakvog je imao. Moram naglasiti da u Nikšiću ima toliko dobrih ljudi, toliko onih koji u sebi imaju ono ljudsko da sam iznenađen. Javio se veliki broj privatnika koji su željeli da pomognu Lazu, ljudi koji su htjeli da mu život učine koliko toliko pristojnijim. Posebno bih istakao Natašu Nikolić koja je u privatnoj režiji sa svojim prijateljima mnogo pomogla oko Laza. Siguran sam da ništa od ovoga ne bi bilo da televizija i novine nisu upoznali javnost sa Lazovom sudbinom“, kazao je Slaviša dok je pakovao Lazove stvari.

Đurković pomaže Lazu da se spakuje (foto: Ivan Petrušić)

Ovaj skromni čovjek ne voli da se pominje njegova humanost. Smatra da to što je uradio nije mnogo, da je to bila njegova dužnost i smeta mu što mu se pridaje tolika medijska pažnja.

"Najmanje sam učinio što se moglo uraditi. Svi ostali su uradili mnogo više od mene. Navikao sam na njega, da se družimo, pijemo kafu, čitamo novine. Nedostajaće mi. Lazo je zaista divna osoba“, odmahnuo je rukom Slaviša i otišao da se pozdravi sa čovjekom čiju je tešku sudbinu svojom humanošću promijenio.

Obojica su jedva zadržali suze.

"Drago mi je što idem u Dom ali mi je žao i što odlazim iz Nikšića. Ja sam Pljevlja skoro zaboravio. Ovdje sam od 1964. godine. Sada idem ponovo u grad gdje sam služio vojsku. Uvijek sam govorio da će biti bolje i nadao sam se tome. Biće mi dobro tamo, kao i ostalima. Samo da imaju još neku radionicu da radim jer volim da radim. Ne mogu bez posla“, kaže Lazo koji je radio kao tesar, armirač, zidar.

Ne zaboravlja on ljude koji su mu pomogli i ono što može da uradi za njih je, kako reče, da im se javno zahvali.

"Ovo što je Slaviša uradio ne bi niko. Žao mi je što mu se nikada neću moći odužiti. A Nataša kada je čula za mene odmah je došla da pomogne. Otvorila je račun u jednoj prodavnici tako da sam mogao da uzimam hranu, konzerve, kuvana jela, cigare. Nikad joj se ne mogu odužiti. Ni da mi je rođena sestra. Veliku zahvalnost dugujem njoj i Slaviši i neka im Bog za ovo vrati“, riječi su čovjeka koji će, kako reče, po prvi put nakon ko zna koliko godina imati nešto što će moći nazvati domom.

Nataša, o kojoj su pričali i Slaviša i Lazo, ljutila se što je pominju jer kako reče bilo je tu mnogo ljudi koji su pomogli i nije uradila ništa više od ostalih. Ona, Svetlana Gardašević i Boško Martinović došli su da se pozdrave sa Lazom.

"Bili su oni i prethodne večeri ovdje. Donijeli su mi odjeće, obuće, cigara, svega. Nisam ni znao koliko dobrih ljudi ima“, kaže Lazo.

Jedan se skoro u Domu i oženio

Marija Nikčević iz Centra za socijalni rad kazala je da će Lazo pored hrane, smještaja i besplatne medicinske njege, imati i džeparac.

Dom je nov, sigurna sam da će Lazo biti zadovoljan: Marija Nikčević (foto: Ivan Petrušić)

"Dom je novi, uslovi su fantastični tako da sam sigurna da će Lazo biti zadovoljan. Tamo će brzo naći društvo a ima i radionica pa će moći da radi. Skoro smo jednog i oženili“, sa osmijehom reče Nikčevićka.

Kažu da kada se tuga podijeli s nekim onda se ona smanjuje, ali da se jedino sreća dijeljem udvostručuje. Ako je tačno da je čovjek srećan ne onoliko koliko ima već onoliko koliko druge čini srećnim onda su Slaviša, Nataša i njima slični najsrećniji ljudi na svijetu.

Galerija

( Svetlana Mandić )