Invalidna lica mogu više nego što mislimo

Branko Šupić i Sveto Kastratović iz Nikšića su osobe sa invaliditetom. Ove godine, kažu obojica, zahvaljujući projektu koji su realizovali NVO Udruženje za pomoć licima ometenim u psihofizičkom razvoju i Zavod za zapošljavanje Crne Gore - Biro rada Nikšić, sa Centrom za socijalni rad i NVO „Sunce nam je zajedničko“ iz Trebinja, osjetili su se korisnim članovima društva. Radeći u „Sunčanoj radionici“ i izrađujući suvenire, čestitke, ukrasne kese, slike, shvatili su da mogu mnogo više nego što drugi misle.

"Lijepo se osjećam dok radim i jedva čekam da dođem na posao, da pravim čestitke ili suvenire. Ne mogu riječima opisati osjećaj koji mi je pružio ovaj rad i druženje sa ljudima. Upoznao sam i dosta ljudi iz Trebinja i sada imam dosta prijatelja", sa stidljivim osmijehom kazao je Branko.

A koliko su jake veze sa Trebinjcima najbolje govori činjenica da je četvoro njih osjetilo i nešto više od prijateljstva, pa se sada članovi „Sunčane radionice“ hvale da imaju dva „mješovita“ ljubavna para koja veoma dobro funkcionišu.

Suveniri polaznika "Sunčane radionice" (Foto: I. Petrušić)

Sve što je u subotu bilo izloženo u hotelu „Onogošt“ u čast Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom članovi „Sunčane radionice“ napravili su pod dirigentskom palicom profesora likovne umjetnosti Mila Albijanića, koji nije krio ponos i zadovoljstvo što su vrijedni „đaci“ tako dobro savladali sve radne zadatke.

"Sve što mi uradimo naš šef doradi. Ništa ne bismo mogli bez njegove pomoći", kazao je Branko, koji Mila u šali zove „šef“.

I nastavio je da se zahvaljuje ljudima koji su im pomogli da pokažu da i oni znaju i mogu, i koji su imali, kako je kazao, strpljenja za njih i njihov rad. To su Cica, Rajka, Miloš, Vesna, Saška, Buda...

Dobra motivacija za sve

Sveto Kastratović je kazao da je projekat, koji je počeo 1. januara ove godine i završava se 31. decembra, bio dobra motivacija za sve njih.

Invalidno lice ne može pokazati koliko zna i umije ako nema nekoga da mu pokaže kako se to radi, ali i ako nema nekoga ko hoće da vidi kako mi radimo. Svaki poslodavac na ovaj način dobija radnika koji ima znanje

"Nas je motivisao da radimo a poslodavce, nadamo se, da vide da i mi možemo i znamo da radimo. Možda se sada ljudi malo više okrenu na muku invalidnih lica, na našu potrebu za radom. Svaki ovakav projekat znači mnogo. Invalidno lice ne može pokazati koliko zna i umije ako nema nekoga da mu pokaže kako se to radi, ali i ako nema nekoga ko hoće da vidi kako mi radimo. Svaki poslodavac na ovaj način dobija radnika koji ima znanje. I svi mi zajedno možemo dosta - invalidna lica treba da pokažu malo više želje da uče i rade, a poslodavci da nam pruže šansu da to i ostvarimo", kazao je Sveto.

Menadžer projekta Miluša Cica Žugić kazala je da su rezultati prevazišli njihova očekivanja.

"Nijesmo znali kako će se osobe sa invaliditetom uklopiti u sve ovo i možda smo malo i sumnjali u njihovu spremnost da rade. Ali, oni su pokazali da mogu mnogo više nego što to i mi, a ponekada, i oni sami misle. Njihov osmijeh kada dolaze na posao je nešto što je bilo vrijedno truda, jer vidim da smo za njih uspjeli da uradimo možda i više nego što je projektom planirano", kazala je Žugić.

Treba vidjeti ta ozarena lica kada prime prvu platu

U „Sunčanoj radionici“ bilo je radno angažovano pet osoba sa invaliditetom i 15 koji su radili na plasmanu napravljenih suvenira, ali su se i obučavali. To petoro je imalo redovnu platu, dok su se pomenuta NVO i Biro rada potrudili da i oni koji su se obučavali prime po jednu zaradu.

"Treba vidjeti njihova ozarena lica i sreću kada primaju prvu platu. Ta plata im podiže samopouzdanje, vjeru da su korisni, sposobni, da mogu, da ih društvo cijeni. Ne samo što na taj način materijalno doprinose kućnom budžetu, već se i oni osjećaju korisnim i imaju sigurnost u sebe", kazala je Žugić.

Iako se projekat završava za nešto više od 20 dana, Udruženje za pomoć licima ometenim u psihofizičkom razvoju je uspjelo da nabavi sredstva za finansiranje novog projekta koji će biti neka vrsta nastavka prethodnog.

"Obezbijedili smo finansiranje novog projekta koji počinje čim se ovaj završi – od Nove godine. U novi projekat, koji će se zvati ’I mi imamo pravo na rad’ i koji će, kao i prethodni, finansirati Evropska unija uz pomoć UNDP-a, biće uključeno sedam lica, dok će devetoro biti na obuci. Novina u ovom projektu je ta što će za sve biti obezbijeđen prevoz, jer naše Udruženje ima kombi koji je veoma funkcionalan", kazala je Žugić.

Prema njenim riječima, značajnu pomoć im pruža Zavod za zapošljavanje Crne Gore.

"Zavod finansira 75 odsto njihovih plata, a mi ćemo preko projekta obezbijediti onih preostalih 25 odsto. To nam je jako bitno jer će osobe sa invaliditetom koje budu radile u sklopu projekta primati platu, a njima ta plata znači mnogo. Ona je za njih i finansijska potpora i samopouzdanje", naglasila je Žugić.

Teško i za pješake, a kamoli za nekog u kolicima

Helga Miranović, prije devet godina došla je u Crnu Goru kao osoba sa invaliditetom iz Italije, ali kako kaže, za proteklih devet godina stanje osoba sa invaliditetom se nije mnogo poboljšalo. Ona živi sama, a pomaže joj jedna gerentodomaćica koja dolazi tri puta sedmično zahvaljujući Udruženju paraplegičlara, dok joj iz crkve dolazi hrana.

Helga Miranović (Foto: H.Šabotić)

"S obzirom na to kakva su primanja ne može ni pješak da živi, a kamoli osoba u kolicima kao ja. Rampa u zgradi Uprave za kadrove u kojoj se održava javna tribina je tako napravljena da ne može ni pješak da se popne uz nju, a kamoli osoba u kolicima", kazala je Miranović.

Galerija

( Svetlana Mandić, Haris Šabotić )