Ante M.

Naravno, sva ta priča je danas uzaludna. Gdje smo mogli biti, svi mi, da je taj čovjek uspio. I kako bi sve drugačije izgledalo. Ono najvažnije - ne bi bilo desetina hiljada ubijenih, niti bi stotine hiljada najboljih, mladih ljudi napustilo ovaj prostor, nekadašnju SFRJ, a današnji “region”.

Naravno da bi sve izgledalo sasvim drugačije. I neuporedivo bolje. Ali, mi nismo bili za to... Bili smo baš za sve ono što nam se desilo – orgiju nečovještva i rijeke krvi. Naš ples sa istorijom, koji uvijek počinje jezivim zavjetom - “ispravićemo sve istorijske greške i nepravde”. Balkansko smeće prepoznaš prvo po tome što smatra da ima pravo da govori u ime Istorije. Samo on, i niko drugi.

A sve što se desilo nije se desilo ničijom drugom voljom ili krivicom, zato me i nerviraju ona samozavaravanja gdje se naknadno krivica projektuje na razne bjelosvjetske adrese. Sve što nam se desilo – bili smo mi. Mi smo tako htjeli. Zato smo voljeli svoje bolesne diktatore, zato smo klicali najgorima. Zato smo uletjeli u Pakao kao u žuđeni Dom.

Bio je to Poraz razboritosti koji je odredio naše živote. Ante Marković je SFRJ doveo do ruba Evrope. Ali, ovaj današnji jednodušni hor koji kuka za Evropom, tada to nije htio. Tada je Evropa bila – “izvor svih zala”.

Uostalom, ko je pobijedio Anta Markovića? Političari koji su se proslavili izjavama tipa “ako ne umemo da radimo, a ono umemo da se bijemo”. Ili objavama da zbog “šahovnice više neće igrati šah”!? (Da li je autor ove izjave ikada prije igrao šah. Može li se šah zamrzjeti zbog bilo čega, a kamoli zbog nečije zastave ili grba? Iskreno – mislim da onaj ko zamrzi šah nije nikada ni shvatio što je to, kakva je to igra.) Uz takve političare išli su i takvi “birači”.

Moj komšija tih godina me je najiskrenije ubjeđivao - “Zar ne vidiš, jadan ne bio, da oće ovi muslimani da nas pokatoliče?” Kako polemisati sa takvim mišljenjem. Postoje retorike s kojima je nemoguće polemisti. Kako mu bilo što objasniti. Danas kada ga sretnem, u starom komšiluku, taj isti mi objašnjava da se sve mora istrpjeti zbog Crne Gore, “neka kradu, neka čine što oće, samo oni mogu sačuvati Crnu Goru”. I tako dalje...

U nekom budućem proučavanju njegove kratke, ali znakovite epohe, posebno poglavlje biće medijsko kreiranje stvarnosti. Marković je vjerovao da će ljudi kada osjete poboljšanje u svojim životima, ignorisati budalaste i politički motivisane optužbe protiv njega. I to bi bilo logično, zar ne? Ali, baš tu je napravio ključnu grešku. Ljudi su radije vjerovali “svojim” političarima i medijima nego sopstvenim očima. Zato je bio moguć miting gladnih u Nikšiću – kad plate bijahu od 1.000 do 1.500 maraka... Na istom onom mjestu gdje je nešto prije toga “progovorila duša crnogorskog naroda” (kako se to tada govorilo), u jednogrlenom pokliču “Hoćemo Ruse”. Zanimljivo, danas Crna Gora ima i gladne (koji su “izgubili” moć mitingovanja) i Ruse... A ne izgleda mi da je nešto bolje stanje nego tada.

Uvjeren sam da ljudi moje generacije osjećaju ogromnu zahvalnost prema ovom čovjeku. Naime, zahvaljujući njemu imali smo jednu potpuno normalnu godinu – možda godinu i po - u našim životima koji su “započeli” stabilizacijom, a nakon toga se nastavili besprimjernim potonućem. Kao da ste dobili jednu reklamnu godinu – eto kako normalno može izgledati ljudsko življenje, a onda – OK, a sada ćete da vidite ko ste vi i ko vas vodi. I što ste izabrali...

Iz današnje vizure Ante Marković se doima kao posljednji Don Kihot jednog davno nestalog svijeta. Tačno je da možda nije imao svog Sanča Pansu, ali je tačno i da su vjetrenjače na koje je on jurišao bile zaista krvožedni divovi sa samog adskog dna. Nije bilo priviđenje kao kod Servantesovog viteza. On je dobro vidio sa čim ima posla, ali se, danas je jasno, mnogima drugima debelo priviđalo...

( Balša Brković )