Ne bojte se ljudi!

Sportom protiv droge! Znanjem protiv gladi! Tolerancijom protiv diskriminacije!... A čime protiv straha? Integracijama! Unutrašnjim i spoljašnjim, državnim i evropskim, nacionalnim i vjerskim... Crna Gora je veoma uplašeno društvo i to se potvrđuje na svakom koraku. Djelom, riječju i neangažmanom. No, treba priznati, vazda je ovako bilo. Polako postajemo dosadni sami sebi, ali stiče se utisak da će to imati za posljedicu napuštanje ovog vrtloga kroz prirodan tok stvari. Priznaćemo, često ni strah nije toliko bezrazložan, ali ne treba pretjerivati. Stid i strah jesu emotivne kategorije, ali su one tu prije svega zbog boljeg kontrolisanja ličnosti i zahtjeva čovjeka koji često nijesu baš nimalo benigni. I jedno i drugo su izrazi ljudske prirode oličene u duhovnom, koja se u nekim društvima guše, a u nekima pothranjuju i cvijetaju, ali su svugdje prisutni, na ovaj ili onaj način.

Građani Crne Gore dijele sudbinu regiona, i kako me nauči jedan iskusni prijatelj, oni najviše pate od dvije vrste straha. Boje se svojih susjeda (u vidu nacionalih ili vjerskih grupa u zemlji ili van nje), i boje se za svoju socijalnu egzistenciju. Bojimo se mi još od mnogo čega, ali ovo su neki političko stečeni i naslijeđeni strahovi, i to ne samo iz predhodnih 20 godina, već iz daleke istorije, a koji ponajviše koče progres cijele regije i predstavljaju klasičnu auto-blokadu našeg djelovanja. Nije nam strano da i danas u 21. stoljeću i dalje pričamo o ugroženosti Crnogoraca od Srba, Albanaca od Crnogoraca, Bošnjaka od Srba, Roma od Crnogoraca itd., u svim mogućim kombinacijama. Stečeni strahovi su često iracionalni, iako ponekad zaista nijesu zanemarljivi i imaju svoje realno uporište u političkom životu. Međutim, kao tipični Balkanci ponekad stvarno pretjerujemo u tome, prepuštajući ogroman prostor političkim vođama da ovaj naš strah iskoriste protiv nas samih i naših realnih interesa. Dok čekamo da nam se promjeni politička kultura i podigne svijest o ukupnoj percepciji politike, kao najbolji lijek za liječenje od ovakvih strahova nameću se integracije, i to one transatlantske! Kako bolje zaokružiti priču od konstatne ugroženosti ovoga regiona osim učlanjenjem svih zemalja u NATO?! Mnogima se neće dopasti ova ideja, ali sumnjam da u skorijoj budućnosti možemo pronaći neko bolje rješenje, osim ako ono nije da nastavimo da strahujemo jedni od drugih. Demilitarizacija i mirnodopstvo, oličeno u kolektivnoj bezbjednosti gdje će svi sjedjeti za jednim stolom, cilj je koji će pomoći da sumnja u komšiju, preraste u povjerenje.

Paralelno sa tim treba prevladavati strah od socijalne egzistencije, koji je, priznaćemo, mnogo realniji. U momentu kada smo psihički potpuno devalvirani kao region, ali i kojeg po prognozama još dugo čeka kriza, nije dovoljno biti samo hrabar, već prevashodno treba biti mudar i pokušati iznalaziti rješenja (za nezaposlenost, ekonomsku stagnaciju, siromaštvo...), na bazi evropskih integracija. Uzmemo li u obzir činjenicu da se i brojne zemlje Evropske unije suočavaju sa velikim ekonomskim dubiozama, ovo i ne izgleda kao siguran izbor, ali definitivno jeste! Proces demokratizacije društva i jačanje institucija sistema, dugoročno predstavlja optimističku sliku za stvaranje funkcionalne države u cjelini. Promjena promašenih ekonomskih modela i zamjena ološ-ekonomije fer-ekonomijom, najveći je garant da se strah od ugrožene egzistencije umanji. Stoga treba biti odlučan i podržati snažno put ka EU, uz manju koncentraciju na njene unutrašnje probleme.

Strah se različito manifestuje od pojedinca do pojedinca, ali ako pođemo od pomenute psihološke pretpostavke da je on u većini slučajeva neosnovan, onda je na svakoj jedinki obaveza da se uvjeri u svoju iracionalnost. Građani ove zemlje treba da prepoznaju modele njihovog prevazilaženja, a oni su kao i u drugim društvima, naprosto nametnuti sami od sebe, samo ih ne treba igonorisati. Što prije treba shvatiti da je eliminacija straha kao osjećaja opasnosti, povezana sa optimizmom, koji je sa pravom, već uveliko počeo da nam nedostaje. Zato se treba izdići iznad „situacije“ i shvatiti da se, ipak, nalazimo u relativnoj dobroj poziciji. Ono što danas izgleda kao problem, već sjutra to više ne mora biti. Juče studenti, danas medicinari, sjutra službenici... Važna je vjera, hrabrost i odlučnost. „Vera u uspeh, uspeha je pola“, kaže pisac.

Stoga počnimo konačno da treniramo svoj optimizam. Prepustimo se integracijama, kako unutrašnjim tako i spoljnjim. Prestanimo da se plašimo svega što nije identično našem konceptu mišljenja i rezonovanja. Širimo optimizam i dobre vibracije, dijelimo ideje i otvorimo dijalog o svim problemima u društvu. Svako od nas ima nešto da predloži, a kasnije ćemo zajedno odabrati najbolja rješenja. Politički strah je uvijek slab saveznik i odlika primitivizma, a mi već snažno gazimo u drugu deceniju 21. stoljeća! Naravno, lakše je sve ovo reći nego uraditi. Međutim, pokušati uobličiti svoju sudbinu je obaveza svakog slobodnog čovjeka, a u Crnoj Gori, siguran sam, takvih je sve više i više iz dana u dan! Na kraju, to što treba da se desi, desiće se sigurno. Stoga, naoružajmo se optimizmom i ne plašimo se više!!!

( Dritan Abazović )