Deratiđukanovizacija

“Riječ je o nedoraslim političkim osobama, političkim miševima kojima je potrebna prije svega – deratizacija.” Milo Đukanović, lider DPS-a

Čuli smo – čeka nas istrebljenje. Oni koji drugačije misle, i to govore javno, direktno i oštro samo su – miševi, koje treba likvidirati, uništiti i neutralisati. Koje treba - ubiti!

Neopisivo važna izjava. Još jednom, na najeksplicitniji način imamo direktan uvid, iz njegovih usta, iz usta vječitog premijera i vječitog prvaka crnogorske političko-kriminogene hidre, u to - koliko su se on i njegovi promijenili od kada su krenuli sa uzurpacijom. Od kada su onih devedesetih “deratizovali miševe” Hrvate iz Dubrovnika, “deratizovali miševe” Muslimane deportujući ih u smrt, “deratizovali miševe” Bukovičane, “deratizovali miševe” Rome koje je, njih stotinjak, 1999. godine, tokom ilegalnih prebacivanja u Italiju improvizovanim brodovima, progutao Jadran, “deratizovali miša” tjelohranitelja, Srđana Vojičića, “deratizovali miša” inspektora, Slavoljuba Šćekića, “deratizovali miša” novinara, Duška Jovanovića.

Ni trunka promjene. Naprotiv. Duh deratizacije, logika deratizovanja i njena matrica, i dalje su preovladavajući način, metod i stil DPS-a. Ideja vodilja, stanje uma i, očigledno, sam je to posvjedočio - atmosfera svijesti, Mila Đukanovića. Ona i onakva retorika dokaz je paranoičnog agregatnog stanja uma, opsadne uobrazilje, opasnog i malignog deformiteta svih vlastodržaca, svakog Berluskonija, Lukašenka, Đukanovića – deformiteta koji se zove – politička šizofrenija.

Nije ni čudo – imaju sve. Imaju sva zemaljska blaga, posjeduju sve državne resurse, kontrolišu sva dešavanja, gospodare svim životima – kako da ne pomisle da niko osim njih, osim svih tih i takvih đukanovića u njihovim privatnim državama, nema pravo da se drzne, da pomisli drugačije, uradi suprotno i usudi se da – kritikuje. Kako da ne pokidaju veze sa stvarnošću? Kako da se ne razvedu od normalnosti? Kako da ne raskrste sa prirodnošću? Kako de ne umisle da su vođe ljudskih duša, heroji sopstvenih nacija, ekskluzivni zastupnici slobode, pravde i istine? Kako da se ne zagube u ambisima tolike moći, laži i novca?

Treba, ipak, primijetiti – demokratizovali su deratizaciju. Rafinirali. Ogrnuli je velom evropske retorike, antiratnom naknadnom pameću i regionalnom saradnjom. Pričom o novim civilizacijskim vrijednostima, ekonomskojm prosperitetu i boljem standardu. Devedesetih su deratizovali zastarjelim metodama i na veliko. Mišolovkama i lijepkom. Sada, kao pravi izdanci novih trendova globalne dominacije, novog vrlog svijeta, nove demokratske neslobode, deratizuju prefidno – strahom, lažima i tek pokojim ubistvom.

Ipak, ponekad, kao ovoga puta, popuste stege, olabave ventili i u etar pođe nepatvorena srž opasnog sistema, miris kriminalnog miljea, boja koja nas na najbolji mogući način opomene na to u kakvoj državi živimo, ko nam kreira stvarnost, koga slušamo i kome se saginjemo dvije decenije. Ako pored onakvih izjava prolazimo, ako ih zaobilazimo, ako ih zanemarujemo – ne zaslužujemo da postojimo kao narod. Ne zaslužujemo da nas bude. Da nas ima. Jer, ona i onakva prijetnja, onaj i onakav način komunikacije, ono i onakvo oslovljavanje onih koji kritikom žele stvoriti bolju Crnu Goru, jeste prijetnja svima nama. Prijetnja normalnosti. Prijetnja zdravom razumu. Prijetnja budućnosti. Prijetnja svim našim težnjama da stvorimo pravo društvo. Prijetnja Crnoj Gori.

Nije svjestan toga, ali, Đukanović nas je tom prijetnjom, još jednom, stavio pred našu najveću dilemu, podsjetio na našu najveću raskrsnicu na kojoj, evo, dvadeset godina čamimo, postavio nam, ponovo, naše najveće pitanje, ogromno kao naša budućnost i teško kao naša brda – hoćemo li i dalje da budemo miševi ili ćemo, napokon, postati ljudi? Da li ćemo i dalje poslušno slušati o tome kako je onaj najbolji dio nas - oni koji kritikuju, koji se izlažu riziku, koji se ne mire, koji upozoravaju, koji ne ćute – kako je taj dio našeg bića, zapravo, glodarski i pacovski. Kako su oni koji ne misle kao šef, a takvih je velika većina Crne Gore – miševi! To je pitanje na koje moramo što prije, što prije, što prije, namjerno ponavljam, što prije odgovoriti sebi. Jer, dolaze opasna vremena. Vremena raspleta. Vremena kada će ulozi u raspodjeli moći i privilegija među gospodarima naše stvarnosti biti veliki onoliko koliko je velika i njihova moć.

Interesantno – one koji kritikuju ono što se kritikovati mora, Đukanović naziva miševima. Ne uviđa da je upravo suprotno. Miševi se kriju po prljavim, nepristupačnim i zabačenim ćoškovima. Kanalizacionim kanalima i zagađenim površinama. Kloakama stvarnosti. Tajno se šunjaju i množe, napadaju i hrane. Zar upravo to nije opis onih koji iz podzemlja naše zbilje drže konce ove države. Zar to nije najbolja definicija organizovanog kriminala čije je izvorište u ovdašnjoj vlasti? Zar to nije pacovski posao? Nije li, upravo to, prostor za dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju?

Na kraju, nešto veoma važno. Đukanović je u svom nastupu pomenuo i gadafizaciju. Previdio je najozbiljniju stvar. Stvar koja može i treba da posluži kao nauk svima onima koji se drznu da omalovažavaju svoj narod, da pljuju po njegovim predstavnicima i da prijete – Moamer Gadafi je na početku rata, na početku svoje tragedije, na početku svog pada, svoje protivnike nazvao, sjetićete se - miševima.

( Marko Milačić )