Balkanski sindrom

Stvar je već viđena i savršeno je poznata. Najveća zvijezda reprezentacije Srbije Nemanja Vidić prije dva mjeseca se oprostio od nacionalnog tima, objasnivši povlačenje sve češćim kritikama njegovog odnosa prema nacionalnom grbu, iako je, kako kaže, “za reprezentaciju igrao i povrijeđen”.

Njegov saigrač iz Mančester junajteda i zvijezda druge balkanske države Dimitar Berbatov, već dvije godine ne igra za Bugarsku, jer navijači i mediji odavno osporavaju njegove igre u reprezentaciji i privrženost nacionalnom dresu.

Kapiten najmlađe selekcije u Evropi, Mirko Vučinić, najavio je prije dva dana da će krenuti njihovim stopama i da će se možda pozdraviti sa reprezentativnim dresom, jer su komentari u javnosti i dobacivanja sa tribina na račun njegove igre u dvomeču sa Češkom bili doslovno - brutalni!

Srbija je žalila za 30-godišnjim Vidićem, baš kao i Bugarska za tada 29-godišnjim Berbatovom, ali su obje selekcije nastavile dalje, svjesne da imaju dovoljno fudbalera koji bi makar u nekoj mjeri nadomjestili povlačenje najvećeg asa. A ima li Crna Gora koga da zamijeni Mirka Vučinića, zvijezdu Juventusa, fudbalera koji je trenutno, makar po godinama, u punoj igračkoj snazi?

Pod Goricom je u nedavno završenim kvalifikacijama bilo i aplauza protivničkim himnama, crnogorski i engleski navijači zajedno su pjevali ulicama Podgorice, slično je dočekana mala grupica navijača iz Češke. Nakon bolnog i nesrećnog ispadanja u baražu cijeli stadion je horski pjevao, fudbaleri su ispraćeni aplauzom, a Perperova pjesma “Ne tuguj noćas gore glavu, sad kad smo jedno ja i ti”, doslovno je tjerala suze na oči. Utisak je bio, a i stvarno je tako, da je navijačka svijest Crnogoraca porasla zajedno sa fudbalskim timom, pa je Podgorica bila valjda i jedino mjesto na Balkanu gdje su sa tribina stadiona dopirale samo pozitivne vibracije.

Nažalost, u jednom drugom detalju, fudbalska Crna Gora ostala je prikovana na Balkanu, u njegovom najgušćem talogu. Malo je navijača koji se putem raznih načina, bilo komentarima na internet forumima, razgovorima na ulici, ili pak direktno sa tribina, nisu usudili da nakon utakmice u Pragu “pljunu” na Mirka Vučinića, kapitena reprezentacije i valjda jednog od najboljih crnogorskih fudbalera svih vremena, nakon Dejana Savićevića i Peđe Mijatovića.

Umjesne i neumjesne kritike bile su vezane za Vučiničevu nonšalantnost i nezalaganje u Pragu, ali i za tri prethodne utakmice. Glas mase je govorio da ni protiv Bugarske ni protiv Velsa, ali ni protiv Engleske, kapiten nije bio na onom nivou na kojem je navikao navijače da ga gledaju.

Sve što je Vučinić do tada pružio za nacionalni tim ostavljeno je po strani. Zaboravljeno je da je taj isti Vučinić 15 minuta trčao sa zastavom oko terena nakon što je postigao prvi gol u prvoj pobjedi reprezentacije, da je taj isti Vučinić nakon prvog kvalifikacionog meča želio i da se obračuna sa saigračem zbog toga što je smatrao da se nije dovoljno zalagao u finišu!

Zaboravljeno je da je taj isti Mirko Vučinić potrčao u zagrljaj prvom crnogorskom selektoru Zoranu Filipoviću nakon gola na njegovom (ispostavilo se) oproštajnom meču na crnogorskoj klupi, zaboravljeno da se nakon meča sa Švajcarskom prvo poradovao sa selektorom Zlatkom Kranjčarem, i to poslije gola nakon kojeg je skinuo gaće od radosti! Zaboravljeno je i da je taj isti Mirko Vučinić izjavio da može da se povuče i da mu više ništa ne treba od fudbala ako se kojim slučajem plasira sa Crnom Gorom na Evropsko prvenstvo.

O Vučinićevim igrama i golovima tokom prošlih i u prvom dijelu ovih kvalifikacija, kao i na većini prijateljskih utakmica, već su ispisane bajke i svi dalji opisi su suvišni. Ako to nije dovoljno da mu se nakon četiri slabije partije u reprezentaciji (makar i na u posljednjoj nekoliko puta držao ruke na kukovima) ne dobacuje sa tribina, onda Vučinić i zaista ne treba da igra za reprezentaciju.

Ovako, napadač Juventusa je na stubu srama, omražen i kritikovan u svojoj zemlji, tamo gdje bi trebao da bude najviše čuvan! Umjesto da poštuje svoje legende, čak i da istrpi neke samo njima svojstvene hirove, Crna Gora ih prelako odbacuje....

Čim je došao u Crnu Goru, Zlatko Kranjčar je pročitao Vučinićevu narav. I odlučio - takvom fudbaleru treba dati slobodu, i na terenu i van njega. Svako ograničenje bilo bi kontraproduktivno.

"Sve što radi u životu on radi spontano, ne samo na terenu", objašnjavao je Kranjčar zašto je uz širok osmjeh prihvatio Vučinićevo skidanje šortsa i nepotrebni žuti karton nakon meča sa Švajcarcima.

Kada je došao Branko Brnović, prva izjava bila mu je bila vezana za kapitena:

"Bio je naš najgori igrač na posljednjen dvije utakmice".

Brnović je napravio grešku, jer se autoritet na samom početku trenerske karijere ne pravi na kapitena i najboljeg fudbalera, sve i da je Vučinić protiv Bugarske i Velsa bio deset puta gori od svih drugih fudbalera!

Izjava Mirka Vučinića da zbog “svih dešavanja” ozbiljno razmišlja da i ne dolazi na okupljanja, morala bi da predstavlja i veliko upozorenje za Fudbalski savez, koji sa Savićevićem na čelu pod hitno treba da krene u ozbiljnu sanaciju. U protivnom, crnogorskoj fudbalskoj reprezentaciji prijeti raspad od kojeg ne bi mogla da se oporaviti ni za narednih 20 godina. Sve se, paradoksalno, ali na ovim prostorima ne i neuobičajeno, dešava samo 20 dana nakon završetka fenomenalne kvalifikacione priče.

Očigledno da nijedna lijepa fudbalska strorija sa Balkana ne može a da se ne završi skandalima. Ni Crna Gora nije bila izuzetak. Mogao bi čak da se napiše roman. Prvo je selektor koji krenuo iz petog šešira i osvojio 10 bodova na četiri meča brže-bolje proglašen pijanicom (koliko tek zna od fudbalu ako je pijan bez Vučinića i Jovetića nadmudrio Fabija Kapela na Vembliju, a prije njega i Hicfelda i Tošaka), da bi nakon ovog “alkoholonog” na red stigla i ponuda za narko-test, pa čak i predlog za mjerenje bolesti mozgova.

Najbolji igrač reptezentacije je nakon Praga u javnosti proglašen - izdajicom, nakon čega su čak i fudbaleri (ne zna se da li isti oni koji su se pred Vels požalili Savićeviću na Kranjčara) bez ustezanja komentarisali od koje su odluke predsjednika Saveza krenuli svi problemi.

Savićeviću i Branku Brnoviću autoritet u repretentaciji je toliko uzdrman da se s pravom postavlja pitanje ima li ovoj selekciji spasa? Vučinić “ima vremena do marta da se odluči”, Savićevićev rok za sanaciju je još kraći.

Bez reakcija iz Saveza

Dan nakon što je Mirko Vučinić stavio znak pitanja na svoj daljnji nastup za reprezentaciju, iz Fudbalskog saveza Crne Gore nije bilo nikakih reakcija.

Ili su bili u tolikom šoku pa nisu znali šta da kažu, ili su smatrali da mogući oproštaj kapitena i najboljeg igrača nije toliko bitna stvar, tek predsjednik Saveza Dejan Savićević i selektor Branko Brnović juče nisu dali nikakve izjave.

Savićeviću je broj dostupan redakciji bio isključen, dok Brnović nije odgovarao na telefonske pozive.

( Danilo Mitrović )