Đuro Radosavović: Ljudi su gladni dobrih romana

Mladi pisci u Crnoj Gori danas teško dolaze do izdavača koji ne razlikuju proizvodnju knjige i krompira, a nepotizam i u književnom svijetu ima veliku ulogu, kazao je “Vijestima” Đuro Radosavović koji je nedavno objavio svoj prvi roman “Budva, bagra i blud” u izdanju beogradske “Čarobne knjige”.

Radosavović smatra da je interesovanje za književnost površno, a ističe da će pokušati da bude primjer svima kojima neko pokušava da ugasi stvaralačku vatru.

Promocija njegovog romana "Budva, bagra i blud" biće održana večeras u knjižari "Gradskoj knjižari", u Podgorici, u 20 sati.

Vaš prvi roman “Budva, bagra i blud”, objavila je beogradska izdavačka kuća “Čarobna knjiga”. U ranijim intervjuima ste izjavili da ovdašnji izdavači nisu imali sluha. Koji su to izdavači i što su vam rekli?

U intervjuima sam najviše govorio o tome šta je potrebno da bi se izdala knjiga u Crnoj Gori. Rukopis romana nisam nudio našim izdavačkim kućama, upravo iz razloga što je opštepoznato da se bez novca ili čari nepotizma, izdavačima ne može skrenuti pažnja na rukopis pa makar zavređivao i Nobela. Iz razgovora sa jednim od velikana crnogorskog izdavaštva, shvatio sam da ne pravi razliku između proizvodnje knjiga i krompira. Izdavači se ponašaju kao vlasnici njive i zahtijevaju plaćanje sjemena, to jest štampe, potpuno zanemarujući kvalitet djela. Ko god uspije da svojim djelom skrene pažnju izdavača iz inostranstva, naići će na pitanja pojedinih sugrađana koji bi da mogu i Njegošu, kojeg se trudim da pomenem u svakom intervjuu, postavili pitanje zašto je ignorisao štampariju Obod i objavio “Gorski vijenac” u Beču.

Nakon pokušaja u Crnoj Gori, odlučili ste se da probate u Srbiji. Kako je došlo do saradnje sa “Čarobnom knjigom”? Da li ste kontakrirali i neke druge?

Riječ pokušaj koja asocira na neuspjeh, što nikako nije slučaj sa mojim pisanjem, tako da pokušaj nije postojao. Nakon površne zainteresovanosti kruga pisaca za moju kratku priču, shvatio sam da moram tražiti drugi put. Tim činom su mi nesvjesno pomogli najviše jer sam želio što bolju distribuciju. Sudbina umjetnika iz Crne Gore je takva da slava uvijek dolazi spolja, iz inostranstva. Tako je bilo sa mojim kratkim filmom, evo i sa romanom.

Par ljudi kontrolišu ulaz na književnu scenu. Uz njihov mig izdavačima, za izdavanje su potrebne pare, ne novac, već pare

Kontaktirao sam nekoliko izdavačkih kuća iz regiona, predlagao da im pošaljem rukopis i dobijao odgovore da imaju ustaljene pisce, ili da su pretrpani raznim rukopisima. Koristio sam se internetom i sudbina me povezala sa mladim kreativnim ljudima koji vode “Čarobnu knjigu”. Prihvatili su da im pošaljem rukopis, i urednički tim je odgovorio jako brzo da će me uvrstiti u njihov izdavački plan. Oni su takođe zatrpani rukopisima, ali imaju Nikolu Petakovića koji se žrtvuje tražeći dobru priču.

Da li ste išli po principu da vaš prvi roman mora da ima izdavača i zbog toga se niste odlučili na samizdat? Ovo vas pitamo u kontekstu situacije da postoje mladi pisci koji su sami izdali knjigu a nakon toga su se odlično pozicionirali na saveremenoj književnoj sceni. Navodim primjer Dušana Đurovića koji je sa zbirkom poezije “Bukovski, čujem da si prebio Hemingveja“ skrenuo značajnu pažnju na svoje stvaralaštvo?

Par ljudi kontrolišu ulaz na književnu scenu. Uz njihov mig izdavačima, za izdavanje su potrebne pare, ne novac, već pare. Sve funkcioniše po principu, ko ima može i da piše, od potencirano nesvhaćenih pjesnika pa sve do lažnih rodoslova novopečenih dinastija, a razlika je nažalost samo u korici.

Koliko znam i Dušan je tražio izdavače, ali se na kraju odlučio ili možda bio prinuđen na samizdat. Njegova knjiga se može naći samo u jednoj knjižari u Crnoj Gori, mada on i muzikom krči sebi put, dok sam ja izbjegao takvu sudbinu.

Sljedeći roman će biti posvećen najopasnijoj grupaciji u Crnoj Gori, dušmanima!

Da li već imate ideju o sljedećoj knjizi?

Imam u planu da sljedećom knjigom rasplačem sve čitaoce koje sam prvom knjigom nasmijao, i obratno. Posrijedi je precizan opis borbe pojedinca sa mentalitetom i genima. Sljedeći roman će biti posvećen najopasnijoj grupaciji u Crnoj Gori, dušmanima!

Koliko ste zadovoljni, kako je krenulo sa romanom?

Tek će da krene! Ljudi su gladni dobrih romana, jer su zatrpani nekontrolisanim štampanjem ideoloških, plemenskih i istorijskih knjiga. Roman ima svoju sudbinu, niko više na njega ne može da utiče. Sklopljen je tako da ruši sve pred sobom i da osvaja. Sa prijateljima prevodiocima ću ući u projekat prevođenja, pa možda moj roman bude u mogućnosti da se oproba i na drugim poligonima.

Dobio sam odličnu kritiku od stručnih ljudi britkog i neprikosnovenog uma, koji ne umiju da prećute ni dobro ni loše. Publika reaguje takođe dobro, na način koji sam ja očekivao. Ravnodušnost bi bila smrtna presuda mom romanu, a srećom je nigdje nisam osjetio.

Drago mi je da je prva crta koju prepoznaju čitaoci to da je roman duhovit. Uvijek je tako, u teškim vremenima su nastajale najbolje komedije. Takođe se radujem ukoliko budem prokrčio put i budem primjer budućim mladim piscima da ne posustaju i ne dozvole da bilo ko ugasi vatru u njima.

Da li su pisci u nepravednijem položaju od drugih umjetnika?

Najviše je nedodirljivih pisaca koji uživaju u ulozi parazita državnih fondova. Takvi pisci iznjedre jedva po jedno naručeno djelo i uživaju u ograničenoj slavi i fami „pisca“. Dolaskom nove tehnologije i svjetske centalizacije svih umjetnosti, moguće je da će doći na scenu nova generacija koja će samostalno savremenu prozu i poeziju Crne Gore konačno predstaviti svijetu kako dolikuje.

Veliku ulogu igraju i novinari, koji pakosno odabranim pitanjima vrlo često neprofesionalno žmure na nečiji uspjeh i pokušavaju da ga ospore dok prijateljskom linijom favorizuju pojedine pisce. Naravno da ima novinara koji su izuzetak, a ja njima to lično stavim do znanja jer su zaslužili zbog svoje profesionalnosti.

Možda su pisci od ostalih umjetnika više sabotirani, ali se pisana riječ vrlo teško sputava, i pronaći će nekad svoj put bez obrzira na prepreke.

Zastupamo samo tuđe interese

Riječi “bagra” i “blud” iz Vašeg naslova kao da precizno dočaravaju duh jednog vremena. Kakvo je to vrijeme?

To je naše vrijeme, u kojem ignorišemo opšte zakone i živimo po sopstvenim, za koje smo ubijeđeni da su jedini ispravni. Postoji toliko ljudi različitih pogleda na svijet, sa sebi datim neprikosnovenim pravom da diktiraju način života ostalima, a to može stvoriti isključivo nekontrolisani haos. Želio sam da ovjekovječim jednu generaciju i njihov način preživljavanja, jer će to sigurno biti zamaskirano i promaći će autorima istorijskih čitanki.

“Budva, bagra i blud” se može čitati kao djelo koje mapira stvarnost kroz prizmu jednog grada i događaja, a u stvari je generalna priča o našem vremenu, čiji je reprezent upravo prijestonica crnogorskog turizma, ali izgleda i ostalih tranzicionih navika koje su iznjedrile posljednje dvije decenije... Budva je kao zgodna manekenka, kojoj je na silu obučena ružna betonska haljina.

Ostao joj je samo blistav osmijeh, a to je Stari grad. Naša stvarnost je da ne cijenimo ono što imamo, čak ga uništavamo, počev od prirode i kulture, a zaključno sa državom. Oduvijek smo bili spremni da besplatno i srčano zastupamo tuđe ciljeve i interese, pravi primjer za to je objava rata Japanu, kad je Crna Gora potrčala da stane na stranu Rusije.

( Milica Radović )