Predrag Ejdus: Na vrijeme sam shvatio da je gluma maraton
Mi smo krvavi izlazili sa snimanja, ali nam je to odgovaralo zbog para koje smo dobijali i trošili u kafani 'Grmeč' u Beogradu”, prisjetio se Ejdus početaka
"Naš posao je da sve te taloge koje nosimo u sebi aktiviramo, da ih umjetnički oblikujemo i dajemo im formu. Imam osjećaj kao da sve vrijeme trčim sa svojim životom, jer sam na vrijeme shvatio da je gluma maraton", rekao je glumac Predrag Ejdus u srijedu u Podgorici.
Monografija o Ejdusu, doajenu glumišta prostora bivše Jugoslavije, predstavljena je u Gradskoj knjižari. Ejdus je 2008. godine dobio nagradu za životno djelo “Dobričin prsten”, koja podrazumijeva i publikovanje knjige o životu i radu laureata.
Čuveni glumac je podgoričkoj publici rekao da iako je odigrao preko 200 pozorišnih uloga ne osjeća zamor jer je odavno shvatio da je glumački posao maraton.
"Privilegija je biti u tom glumačkom 'Panteonu' u kojem su i živi i umrli veliki umjetnici kojima sam se divio kao mlad""Što se tiče nagrade, posebna je privilegija dobiti ovakvo priznanje u punom životnom i stvaralačkom zenitu. Privilegija je biti u tom glumačkom 'Panteonu' u kojem su i živi i umrli veliki umjetnici kojima sam se divio kao mlad, od kojih sam učio ovaj posao, sa kojima sam dosta radio i kojima sam se divio”.
"Do prvog razreda gimnazije o sebi sam razmišljao kao o sportisti, trenirao sam fudbal i malo tenis"Monografiju o Ejdusu je priredio teatrolog dr Zoran T. Jovanović.
Prvo poglavlje monografije je naslovljeno “Predrag Ejdus, sa njim samim” i predstavlja iscrpnu ispovijest umjetnika na oko 100 strana sa analitičkim osvrtima na svoje najuspjelije umjetničke kreacije.
Krvavi izlazili sa snimanja
Ejdus je pričao i o svojim glumačkim počecima, te studijama glume, tokom kojih je bilo zabranjeno studentima da se pojavljuju u predstavama.
“Kada sam studirao , na prvoj i drugoj godini je profesionalno bavljenje glumom bilo zabranjeno. Međutim, ja sam tada počeo sa karijerom kao kaskader na radiju. Legendarni reditelj na radiju u to vrijeme bio je Darko Tatić koji je volio da eksperimenitiše. On nas je tajno zvao da radimo kod njega i to je nama odgovaralo jer je poslije snimanja odmah isplaćivan honorar. Ono što je njemu bilo važno su zvučni efekti".
"On, moj drug Brane Zamov i ja ostajali bi poslije snimanja da radimo te efekte. E sad, Tatić je zamislio da mu treba zvučni efekat, 'pad tupog predmeta sa trećeg sprata', i taj tupi predmet smo bili Zamov i ja. Padali samo niz drvene stepenice, bilo je tu i razbijanje ogledala o glavu. Mi smo krvavi izlazili sa snimanja, ali nam je to odgovaralo zbog para koje smo dobijali i trošili u kafani “Grmeč” u Beogradu”, prisjetio se Ejdus.
Svetlana Bojković na velikom odmoru
Trenutak kada je odlučio da će se baviti glumom vezan je za gimnazijske dane.
Posebno sam volio muziku, čak sam imao i svoj mali sastav. E, onda se desio jedan veliki odmor u 14. beogradskoj gimnaziji...Do prvog razreda gimnazije o sebi sam razmišljao kao o sportisti, trenirao sam fudbal i malo tenis. Nije bilo nagovještaja da ću se baviti glumom. Posebno sam volio muziku, čak sam imao i svoj mali sastav. E, onda se desio jedan veliki odmor u 14. beogradskoj gimnaziji kada je meni prišla, najljepša djevojka te generacije Svetlana Bojković. Tada me vrlo drsko pitala da li sam zainteresovan da učestvujem u jednom resitalu".
"Ja tada nijesam ni znao šta je to resital, i mislio sam da je to njen izgovor da mi se udvara. Prvo što sam je pitao da li se ide u školu. Ona mi je objasnila da svi koje ona izabere mogu po odobrenju direktora da odsustvuju sa časova. I ja sam odmah prihvatio, i rekao joj da obožavam resital (iako nijesam znao šta je to). Svetlana je bila reditelj, pravila izbor učesnika, davala instrukcije. U resitalu su učestvovali Zorica Šumadinac, Goran Sultanović, Svetlana, ja i još dvije koleginice koje se kasnije nijesu profesionalno bavile glumom”, ispričao je Ejdus.
Galerija
( Milica Radović )