Ukus slobode

Da, bio je to možda po prvi put istinski osjećaj kolektivnog oslobađanja pozitivne energije. Slobodarske euforije koja traži i zahtijeva promjene, preuzima inicijativu.

Do tada, uglavnom na sportskim manifestacijama, dešavalo se da određeni uspjesi, najčešće neočekivani i nerealni, proizvedu oduševljenje i divljenje mase koji nije homogena kao ova studentska. Masa u kojoj imate istinske patriote, ali ako hoćemo precizno i narcisoidne fanatike, šoviniste, prezentistički nastrojene partijske činovnike i njihove supruge… nije i ne može biti tako prirodna kao studentska. Nema bazu, pa joj je potencijal nedovoljan. Ograničenog je roka trajanja, kao i većina rezultata minulog rada.

U teoriji je dobro poznato da sistemske koordinate mogu uspješno kreirati takozvani život – privid stvarnog, izazivati njegove krize, pa te iste uspješno savladavati u korist legitimiteta postojećeg stanja, oponašajući ono što zapravo i ne postoji. Ali, takođe, koliko god bili majstori svog zanata, uspješni u institucionalizovanju privida, laži i obmane, uspješno predviđajući svaki naredni korak i shodno njemu očekivano ponašanje nikada nemojte zaboraviti, gospodo draga, da uvijek ostaje nešto što prevazilazi očekivano. Nešto što može da vuče naprijed, iznenada i vama neočekivano. Nešto što nadvladava laž, i može da je sruši kao kulu od karata. Nešto što ste, opet neočekivano, svojim nečinjenjem, proizvodili svih ovih dvadesetak godina. Dolazi nenajavljeno, kao novi život. Nova žila kucavica koja može vrlo brzo zaraziti i najtrulija tkiva društva kapilarno ulazeći u njegov krvotok. Da, to je prvi korak ka opštoj građanskoj solidarnosti protiv vaše nekontrolisane bahatosti! Puls života, udar mladosti.

Da sam u pravu potvrđuju svi zvanični pokušaji relativizacije najvećeg studentskog protesta u našoj istoriji. Od Vlade pa do Skupštine. Pokušaj studentskog bunta želi se predstaviti kao značajan za društvo, što on i jeste, ali i vješto lišiti šireg socijalnog sadržaja sitnim benefitima. Ovog puta čvrsto vjerujem da topla voda, jeftinija prevozna karta, krevet više u studenskim domovima, i dodatni ispitni rokovi nijesu dovoljni. Jer, kao što to premijer reče – Sa socijalizmom je gotovo, i mudro zaključi – Problem mladih je u nedostatku preduzetničkog duha! Dobar student, sposobnog profesora, ali nesposoban da ga prevaziđe. Nesposoban za ono što ste vi, poštovani studenti, upravo uradili.

Da rezimiram – Došlo je napokon i do toga, STUDENTI SE PITAJU. To je nepobitna činjenica. Prvi, i najznačajniji korak je napravljen. Imate snagu magneta koja uliva strah, od koje klecaju ionako slabašne noge poroznog sistema oboljelog do same srži. Ako je dvadesetak godina bilo potrebno za takav čin vjerujem da će se na njegov nastavak čekati mnogo manje. To je prije svega, jedini i najpreči zadatak svih koji shvataju važnost ovog događaja. Usudiću se da kažem i daleko važniji od EU integracija. Jer im, po logici stvari, prethodi.

Nagomilani bunt ima svakako širi socijalni kontekst i nemoguće ga je parcijalizovati samo na određenu populaciju i njena prava. To je ono što je neupitno i daje se u zadatak svim studentima, i ne samo studentima. Međutim, lavina kritika koja se sručila prethodnih dana od, nazovimo ih opzicionim liderima, zavređuje da se pomene, ali ne treba da čudi. Ni najmanje. Ne radi se ovdje ni o povrijeđenoj sujeti kao ni o jeftinom političkom profitu. Čuva se, dragi moji, stečeno, naučeno, dvjestogodišnje, začaureno i fiksirano. Čuva se ono bez čega, na žalost slobodnih i poštenih građana Crne Gore, ni oni, kao i njihove kolege na vlasti, ne bi umjeli vladati. Pobjeći od onog što dolazi, i priželjkivati da se ne desi.

Ne smatram tako važnim i spornim činjenicu da je u ovom trenutku revolucionarnog oslobađanja ukupne svijesti društva od presudne važnosti SDP članstvo predsjednika Studentskog parlamenta kojim se želi relativizovati značaj protesta. Poenta priče jeste u tome, kao što reče neko od predstavnika FPN–a, da je protest u svojoj osnovnoj ideji decentralistički, sa više horizontalno raspoređenih baza, iste moći i uticaja, koje djeluju sinhronizovano. Ali, smatram bitnim da se takve greške više ne ponavljaju kao uslov za dalje – predsjednik Studentskog parlamenta ne smije više nikada biti član ni jedne partije niti bilo kog političkog udruženja. Ovaj put je pod prismotrom onih koji se ne boje, i dobar je sve dok je na pravoj strani. Spreman sam da mu dobro poznatu crnogorsku kalkulaciju u igri stolicama oprostim, samo da ostane dosljedan kolegama, naravno ne partijskim!

Samo hrabro, sve do pobjede!

( Ivan Radojičić )