Da li bi trebalo zabraniti cigarete

Ljekar Baraka Obame je potvrdio prošlog mjeseca da predsjednik SAD više ne puši. Na insistiranje njegove supruge Mišel, predsjednik je prvo 2006. riješio da prestane da puši, a kao pomoć je koristio terapiju zamjene za nikotin. Ako je Obami, čovjeku sa voljom dovoljno jakom da stigne do funkcije predsjednika SAD, bilo potrebno pet godina da prestane da puši, ne iznenađuje što stotinama miliona pušača to ne polazi za rukom.

Iako je broj pušača znatno opao u SAD, sa oko 40 odsto stanovništva 1970. godine na samo 20 odsto danas, procenat pušača je prestao da opada oko 2004. I dalje u Americi ima 46 miliona odraslih pušača i ta navika ubije oko 443 hiljade Amerikanaca svake godine. Širom svijeta, broj prodatih cigareta – šest biliona godišnje, dovoljno da se dođe do Sunca i nazad – najveći je do sada. Šest miliona ljudi umre od posljedica pušenja svake godine – više nego od side, malarije i u saobraćajnim nezgodama zajedno. Od 1,3 milijarde Kineza, više nego svaki deseti će umrijeti od pušenja.

Ranije ovog mjeseca, američka Uprava za hranu i ljekove (FDA) je saopštila da će potrošiti 600 miliona dolara za pet godina na edukaciju javnosti o opasnostima od upotrebe duvana. Međutim, Robert Proktor, istoričar sa Univerziteta Sanford i autor hit knjige „Zlatni holokaust: Porijeklo katastrofe sa cigaretama i argumenti za ukidanje”, tvrdi da je korištenje edukacije kao jedinog oružja protiv supstance koja stvara veliku zavisnost i koja je često smrtonosna - nedovoljno.

„Politika kontrole duvana se često usredsređuje na edukaciju javnosti umjesto na eliminisanje tog proizvoda“, kaže Proktor. On ukazuje da ne edukujemo roditelje samo da ne daju djeci igračke sa bojama koje sadrže olovo, već zabranjujemo upotrebu takve boje. Slično tome, kada je za talidomid ustanovljeno da izaziva velike anomalije kod beba, nismo samo edukovali žene da izbjegavaju upotrebu tog lijeka u trudnoći.

Proktor poziva FDA da svoja nova ovlašćenja da reguliše sadržaj dima iskoristi da bi uradila dvije stvari. Prvo, kako su cigarete smišljene da stvaraju i održavaju zavisnost, FDA bi trebalo da ograniči količinu nikotina koju sadrže do nivoa na kojem ne stvaraju zavisnost. Pušačima koji to žele bi bilo lakše da prestanu.

Drugo, FDA bi na umu trebalo da ima istoriju. Prvi pušači nisu udisali dim od duvana; to je postalo moguće tek u 19. vijeku, kada je zbog novog načina uzgajanja duvana dim postao manje alkalan. To tragično otkriće je već odgovorno za oko 150 miliona smrtnih slučajeva, i taj broj će se višestruko povećati ukoliko se ne preduzme nešto drastično. FDA bi stoga trebalo da traži da dim od cigareta bude više alkalan, a time i teži za udisanje, pa bi teže dolazio do pluća.

Veći dio Prokotorove knjige, koja će biti objavljena u januaru, zasnovan je na ogromnoj arhivi dokumenata duvanske industrije, objavljenih tokom sudskih parnica. Više od 70 miliona stranica tih dokumenata je sada dostupno na internetu.

Dokumenta pokazuju da je već 1940-ih ta industrija imala dokaze koji pokazuju da pušenje izaziva rak. Godine 1953, međutim, na sastanku čelnika glavnih američkih duvanskih kompanija je donesena zajednička odluka da se negira da su cigarete štetne. Štaviše, kada su objavljeni naučni dokazi da pušenje izaziva rak, ta industrija je pokušala da stvori utisak da je nauka nedorečena, isto kao što oni koji poriču da ljudska aktivnost izaziva klimatske promjene namjerno iskrivljavaju današnju nauku.

Kao što kaže Proktor, cigarete su najsmrtonosniji izum u istoriji civilizacije, a ne pištolji i bombe. Ako želimo da spasimo živote i poboljšamo zdravlje, ništa drugo što je lako ostvariti ne bi bilo efikasno kao međunarodna zabrana prodaje cigareta. (Eliminisanje ekstremnog siromaštva u svijetu je gotovo jedina strategija koja bi mogla spasiti više života, ali bi to bilo puno teže postići.)

Onima koji se slažu da država ima pravo da zabrani rekreativne droge poput marihuane ili ekstazija, lakše bi bilo da prihvate zabranu cigareta. Duvan je puno smrtnonosniji od tih droga.

Neki tvrde da bi, dok god opijati škode samo onima koji izaberu da ih koriste, država trebalo da dozvoli pojedincima da sami odlučuju i ograniči svoju ulogu na to da osigura da korisnici budu obaviješteni o rizicima kojima su izloženi. Međutim, duvan nije takva supstanca, imajući u vidu opasnosti koje predstavlja pasivno pušenje, posebno kada odasli puše u kući sa djecom.

I ako se ostavi po strani šteta koju pušači nanose nepušačima, argument vezan za slobodu izbora je neubjedljiv kod opojnog sredstva koje stvara toliku zavisnost kao što je duvan, i postaje još sumnjiviji kada uzmemo u obzir da većina pušača stekne tu naviku kao tinejdžer i kasnije želi da je odbaci. Smanjenja količine nikotina u dimu od cigarete na nivo koji ne stvara zavisnost ispunjava taj cilj.

Drugi argument za status kvo je da bi rezultat zabrane duvana mogao dovesti do istog fijaska kao tokom Prohibicije u SAD. A to je da bi, poput napora da se zabrani alkohol, zabrana prodaje duvana kanalisala milijarde dolara u organizovani kriminal i podstakla korupciju u agencijama za nametanje zakona, dok bi učinila malo na smanjenju pušenja.

Međutim, to bi moglo biti lažno poređenje.

Ljekar Baraka Obame je potvrdio prošlog mjeseca da predsjednik SAD više ne puši. Na insistiranje njegove supruge Mišel, predsjednik je prvo 2006. riješio da prestane da puši, a kao pomoć je koristio terapiju zamjene za nikotin. Ako je Obami, čovjeku sa voljom dovoljno jakom da stigne do funkcije predsjednika SAD, bilo potrebno pet godina da prestane da puši, ne iznenađuje što stotinama miliona pušača to ne polazi za rukom.

Iako je broj pušača znatno opao u SAD, sa oko 40 odsto stanovništva 1970. godine na samo 20 odsto danas, procenat pušača je prestao da opada oko 2004. I dalje u Americi ima 46 miliona odraslih pušača i ta navika ubije oko 443 hiljade Amerikanaca svake godine. Širom svijeta, broj prodatih cigareta – šest biliona godišnje, dovoljno da se dođe do Sunca i nazad – najveći je do sada. Šest miliona ljudi umre od posljedica pušenja svake godine – više nego od side, malarije i u saobraćajnim nezgodama zajedno. Od 1,3 milijarde Kineza, više nego svaki deseti će umrijeti od pušenja.

Ranije ovog mjeseca, američka Uprava za hranu i ljekove (FDA) je saopštila da će potrošiti 600 miliona dolara za pet godina na edukaciju javnosti o opasnostima od upotrebe duvana. Međutim, Robert Proktor, istoričar sa Univerziteta Sanford i autor hit knjige „Zlatni holokaust: Porijeklo katastrofe sa cigaretama i argumenti za ukidanje”, tvrdi da je korištenje edukacije kao jedinog oružja protiv supstance koja stvara veliku zavisnost i koja je često smrtonosna - nedovoljno.

„Politika kontrole duvana se često usredsređuje na edukaciju javnosti umjesto na eliminisanje tog proizvoda“, kaže Proktor. On ukazuje da ne edukujemo roditelje samo da ne daju djeci igračke sa bojama koje sadrže olovo, već zabranjujemo upotrebu takve boje. Slično tome, kada je za talidomid ustanovljeno da izaziva velike anomalije kod beba, nismo samo edukovali žene da izbjegavaju upotrebu tog lijeka u trudnoći.

Proktor poziva FDA da svoja nova ovlašćenja da reguliše sadržaj dima iskoristi da bi uradila dvije stvari. Prvo, kako su cigarete smišljene da stvaraju i održavaju zavisnost, FDA bi trebalo da ograniči količinu nikotina koju sadrže do nivoa na kojem ne stvaraju zavisnost. Pušačima koji to žele bi bilo lakše da prestanu.

Drugo, FDA bi na umu trebalo da ima istoriju. Prvi pušači nisu udisali dim od duvana; to je postalo moguće tek u 19. vijeku, kada je zbog novog načina uzgajanja duvana dim postao manje alkalan. To tragično otkriće je već odgovorno za oko 150 miliona smrtnih slučajeva, i taj broj će se višestruko povećati ukoliko se ne preduzme nešto drastično. FDA bi stoga trebalo da traži da dim od cigareta bude više alkalan, a time i teži za udisanje, pa bi teže dolazio do pluća.

Veći dio Prokotorove knjige, koja će biti objavljena u januaru, zasnovan je na ogromnoj arhivi dokumenata duvanske industrije, objavljenih tokom sudskih parnica. Više od 70 miliona stranica tih dokumenata je sada dostupno na internetu.

Dokumenta pokazuju da je već 1940-ih ta industrija imala dokaze koji pokazuju da pušenje izaziva rak. Godine 1953, međutim, na sastanku čelnika glavnih američkih duvanskih kompanija je donesena zajednička odluka da se negira da su cigarete štetne. Štaviše, kada su objavljeni naučni dokazi da pušenje izaziva rak, ta industrija je pokušala da stvori utisak da je nauka nedorečena, isto kao što oni koji poriču da ljudska aktivnost izaziva klimatske promjene namjerno iskrivljavaju današnju nauku.

Kao što kaže Proktor, cigarete su najsmrtonosniji izum u istoriji civilizacije, a ne pištolji i bombe. Ako želimo da spasimo živote i poboljšamo zdravlje, ništa drugo što je lako ostvariti ne bi bilo efikasno kao međunarodna zabrana prodaje cigareta. (Eliminisanje ekstremnog siromaštva u svijetu je gotovo jedina strategija koja bi mogla spasiti više života, ali bi to bilo puno teže postići.)

Onima koji se slažu da država ima pravo da zabrani rekreativne droge poput marihuane ili ekstazija, lakše bi bilo da prihvate zabranu cigareta. Duvan je puno smrtnonosniji od tih droga.

Neki tvrde da bi, dok god opijati škode samo onima koji izaberu da ih koriste, država trebalo da dozvoli pojedincima da sami odlučuju i ograniči svoju ulogu na to da osigura da korisnici budu obaviješteni o rizicima kojima su izloženi. Međutim, duvan nije takva supstanca, imajući u vidu opasnosti koje predstavlja pasivno pušenje, posebno kada odasli puše u kući sa djecom.

I ako se ostavi po strani šteta koju pušači nanose nepušačima, argument vezan za slobodu izbora je neubjedljiv kod opojnog sredstva koje stvara toliku zavisnost kao što je duvan, i postaje još sumnjiviji kada uzmemo u obzir da većina pušača stekne tu naviku kao tinejdžer i kasnije želi da je odbaci. Smanjenja količine nikotina u dimu od cigarete na nivo koji ne stvara zavisnost ispunjava taj cilj.

Drugi argument za status kvo je da bi rezultat zabrane duvana mogao dovesti do istog fijaska kao tokom Prohibicije u SAD. A to je da bi, poput napora da se zabrani alkohol, zabrana prodaje duvana kanalisala milijarde dolara u organizovani kriminal i podstakla korupciju u agencijama za nametanje zakona, dok bi učinila malo na smanjenju pušenja.

Međutim, to bi moglo biti lažno poređenje. Na kraju krajeva, mnogi pušači bi zapravo voljeli da dođe do zabrane cigareta jer, poput Obame, žele da ih ostave.

( Peter Singer )