Protest, čovječe!

Crnoj Gori su se dogodili studenti. Dvodecenijsko, ma kakvi - vjekovno ćutanje, ućutalo je pred zgradom Elektrotehničkog fakulteta, iza bronzanih leđa Svetog Petra Cetinjskog, sedamnaestog dana novembra, u podne. Tražili su samo studentska prava, da, ali sve ono je bilo visoko i duboko, iznad i ispod toga. Nije patetika, to je – istorija. Studenti su održali lekciju ne samo svojim profesorima, građanima i intelektualcima, već i precima, koji su zametnuli sjeme ćutanja, mirenja i idolopoklonstva iz čijeg ploda jedemo zadnjih dvadeset godina.

Zaiskrila je, makar na tren, građanska luča, koja nam je toliko falila, a koju smo tek na kašičicu osjetili, davno, početkom devedesetih, sa Slavkom Perovićem i njegovim liberalima za čije ideje tada nijesmo imali duše, sluha i pameti, nijesmo imali, izvinite, ali moram - muda. Od tada – niko i nikada. Iako su mladi akademci i akademke poručili da to nije politika, da, bila je. Preciznije – bio je to duh koji se čekao godinama, o kojem smo sanjali i maštali, koji smo ćuteći prizivali, a koji je protjerao Milo Đukanović i njegovi.

Studenti su prvi put u istoriji Crne Gore osjetili sebe. Prvi put shvatili koliku snagu imaju. Kako se može. Koliko bi mogli. Pitanje, koje nije izgovoreno, nije prevalilo usta, a bilo je svuda – gdje smo bili do sada? Zašto smo ćutali kada se, evo, možda i može? Bilo je u vazduhu – uplašili su se na trenutak svoje moći, šokirani što su napravili. Protest, čovječe! Prkošenje tradiciji, leđa okrenuta ustaljenom konformizmu, šamar mentalitetu, pljuvačka u lice vlasti, i poruka iz usta mnogih, složno – buđenje, buđenje, buđenje!

Istina je, osjetili smo, danima pred protest da postoji neslaganje među njima, i to veliko, da to koči njihovu oštrinu, da to ublažava njihove zahtjeve, da ih to svodi samo na, ipak, nedovoljne - studentske ciljeve. Klanovi i studentske frakcije. Pročitali da je jedan od vođa, Petar Golubović, nedopustivo član bilo koje, a kamoli vladajuće, nepodnošljivo licemjerne i politički prostitutske SDP, Ranka Krivokapića, spoznali da je grupa iz Nikšića na čelu sa Ognjenom Jovovićem, najiskrenija, najdirektnija i najzdravija, ali, to, prije nekoliko dana, nije bilo najvažnije. I to je važno. Gurnuli su sujete i interese iza kamera, makar dok prođe ono što do sada nijesmo vidjeli. Bunt! Bunt kao primjer. Bunt kao mogućnost. Bunt kao začetak eventualne zaraze.

Čulo se, glasno i moćno – “idemo, idemo, idemo“ i nije moglo da me ne sjeti na ono “svi, svi, svi” iz usta beogradske omladine, studenata, građana, Zorana Đinđića, Vuka Draškovića i ostalih, onog devetog marta. I krenuli su – ulicama prema Skupštini. To je bila prava parada ponosa! Bubnjevi na pročelju, i parole o slobodi – “mi studiramo, oni profitiraju”, “otpor je naša dužnost”, “računajte na nas”, “bolonjska degeneracija”, “sloboda se ne dobija, za slobodu se bori”, “mi se budimo, a vi”, “dobro jutro Crna Goro.”

Pištaljke, vuvuzele i urlanje namamili su birokrate i službenike na prozore kancelarija, na balkone firmi, konobare - na platoe ispred lokala. Izmiljeli su kao vrapci kroz granje, kao miševi kroz rupe, kao zatvorenici kroz rešetke, da vide ono što se ovdje ne gleda - protest bez političara, mirna pobuna bez partijskih obilježja, prosto – studente koji se ne mire. Kako su bili sitni i nedostojni oni, a naročito mladi, koji su, dok smo prolazili pored njih, u lokalima ispijali kafe i gledali u povorku koja je ispisivala istoriju. Ne, nije patetika, to je tako, mada teško da ćete mi povjerovati ako nijeste bili tamo. A trebalo je.

Bilo je to kolektivno dizanje dlaka na kožama, grupno ježenje i ponos koji se mogao dotaći prstima, staviti na dlan, opipati, pa reći – postojimo. Nijesmo mrtvi. Jer, pokazalo se - koliko god su pokušavali da nas ućutkaju, da nam ukradu pamćenje, da nas opljačkaju, da nas ponize i da nas slažu - đukanovići, marovići, markovići, lukšići i njihovi, koliko god - ipak je ostalo nešto, ipak nije iščezla iskra, ipak nas nijesu do kraja satrli. Načuli smo – živi smo. Nije patetika, to se zove – nada. To se zove – šansa. Ne treba se zalijetati, to je, ipak, samo – prvi korak.

Povorka je prošetala pored Prve banke, najpoznatijeg crnogorskog brata, Aca Đukanovića, koji je, sjetite se, one 1989. bio takođe jedan od studenata koji su srušili staru, i, pokazaće se kasnije, dobru vlast, i ustoličili ovu – ratnu, pljačkašku i kriminalnu, njegovog brata, njegovih kumova, njihovih tajkuna – naših vlastodržaca. Zaustavili su se studenti na trgu Vektre, velelepne zgrade koju je izgradio kum narečene braće, a u kojoj su sada ministarstva, agencije, direkcije, privatni stanovi “zaslužnih” i poslušnih vojnika režima. Prošli su pored kafića Grand i Maša, simbola tajnih pregovora, sumnjivih kombinacija i opasnih transakcija. Pored trotoara na kojem su gradonačelnik-razbojnik i njegov sin izvadili pištolj na novinara i fotoreportera. Naravno, nijesu imali studenti na umu sve to, ali zar je bitno, kada je tako?

Što su više koračali, parole su bile oštrije. U hodu su, bukvalno, skidali naslage straha koji je padao pod noge onih nadolazećih. Prije nego su zauzeli ulicu pred parlamentom, na pola sata blokirali su most Blaža Jovanovića, ratnog heroja i poratnog državnika. A onda svi zajedno sjeli na njega. Ništa slično se nikada ovdje nije dogodilo. Kao u magnovenju, kao u magli dubokog sna gledali smo jedni u druge, pitajući se bez riječi – da li se ovo nama dešava? Zar mi ovo možemo? Sanjamo li? Pravi pravcati mentalitetski šok, pomiješan sa strahom da će ovaj protest biti samo izuzetak, kratkotrajni bljesak i nadom da će se ipak brzo ponoviti i biti još oštriji.

“Lopovi, lopovi, lopovi” i “ostavke, ostavke, ostavke” čulo se ispred Skupštine, gdje su barijere straha već popustile, a studenti prestali da gledaju oko sebe, sada, ipak, postavši svjesni svoje brojnosti i značaja. Penzioneri su aplaudirali unucima ili vršnjacima svojih unuka dok su ovi pristizali. Nekoliko radnika, nekada privrednog giganta SFRJ, Radoja Dakića, koji su prvi digli glas 1989. bili su sa studentima koji su osim smrtno ozbiljnih studentskih i drugih zahtjeva, vikali, tamo pred Skupštinom i “Ošišaj se Ranko”.

Tu, pred predstavništvom naroda i sa megafonima u rukama riječ su uzele vođe studenata, među kojim je najviše pažnje privukao student četvrte godine filozofije, Ognjen Jovović. Kazao je, svima, da je dvije noći ranije dobio prijeteću poruku, koja neće zaplašiti ni studente, ni njega i pozvao nadležne – predsjednika države, Filipa Vujanovića, parlamenta, Ranka Krivokapića, vlade, Igora Lukšića, minstra unutrašnjih poslova, kao i prvog čovjeka Uprave policije, da zaštite i studente i njega od takvih napada. Poručio je – ne bojimo se.

Poruka koju je dobio glasi “Nesoju, sram te bilo! Ovo nije studentski protest, ovo je politizacija. Špijune srpski... Čeka te gepek...”

Ako njega i njemu slične – mlade, hrabre i pametne čeka gepek, šta li onda tek čeka Crnu Goru sa ovim i ovakvim – korumpiranim, bezvoljnim i bezidejnim vođama, sa ovim i ovakvim uspavanim, potkupljenim i zamrlim narodom?

( Marko Milačić )