Izgradili smo zemlju iz prašine i blata
"Gledam povremeno neke besposličare, posnope se po 50, dovedu televizije i otvaraju jedan trotoar od nekoliko metara", priča Radović
Momčilo Radović, penzionisani građevinski tehničar iz Podgorice, radio je na gradilištima širom SFRJ u vrijeme poslije Drugog svjetskog rata.
Momčilo se prisjeća da je u tim teškim godinama iz Crne Gore, razorene ratom, siromašne, zaostale, oko 200 đaka otišlo u Zagreb da uči, da postanu tehničari raznih struka i pomognu obnovu svoje zemlje. “Samo” 140 je, priča on, završilo školovanje.
"Otišli smo odavde goli i bosi, neki i ušljivi. Prvi poslijeratni dani u internatu bili su teški, veoma oskudni u svakom smislu. Jedan veliki, vjerovatno “razmaženi” dio nas, vratio se kući, i to ko je imao gdje i kud. Meni je u internatu bilo bolje nego kod kuće. Internatski, poluvojnički život, s velikom disciplinom i oskudnom hranom (što se imalo, dosta postan arpadžik, marmelada iz drvenih kašeta, palenta koja je više bila skrob nego kačamak). Za državne praznike bili smo nagrađeni kolačem, pa smo se praznicima dvostruko radovali. Što se mene tiče, vječno ću biti zahvalan Zagrebu, školi i profesorima od kojih smo imali šta da naučimo", ističe Radović, i dodaje da je “za ogromnu većinu nas, ako ne baš za sve, odlazak u Zagreb bio prva vožnja željeznicom”.
"Vozili smo se furgonima kojima se inače prevozi stoka. Išli smo nasumično, ne znajući što nas očekuje u toj srednjoj tehničkoj školi, koja je bila saveznog karaktera. U njoj su se školovala djeca iz svih republika, izuzev iz Srbije i Slovenije, koje su imale vlastite škole. Čim smo diplomirali, odmah smo raspoređeni planski. Neko je otišao na granicu, neko u Beograd, ostali su raspoređeni po republikama", dodaje Radović.
Onda na zadatke
"Moje sjećanje na te dane u Beogradu, gdje sam raspoređen, je nadragocjenije i višestruko poučno. Svakog jutra, s potrošačkom kartom koja mi je sljedovala, išao sam u pekaru. Tamo sam čekao u redu, da mi pekar odreže nožicama sljedovanje za taj dan. Vraćao sam se radostan, s toplim hljebom pod pazuhom, koji sam morao da rasporedim po obrocima", opisuje svoje prve godine profesionalnog rada Radović.
"Po nepristupačnim terenima gdje se gradilo takoreći od nule, ni iz čega, bili smo smješteni grupno, po barakama, sa slamaricama..."
Poslije kaljenja u Beogradu, slijedio je povratak u zavičaj, gdje je trebalo zapeti još jače.
"Bez ijednog dana iskustva u građenju i građevinarstvu, raspoređeni smo po Crnoj Gori. Po nepristupačnim terenima gdje se gradilo takoreći od nule, ni iz čega, bili smo smješteni grupno, po barakama, sa slamaricama, menzama koje su takođe bile u barakama. Mnogo puta, vjetar bi ugonio prašinu u naše aluminijske tanjire servirane na stolovima od neoblanjane daske. Bio je veoma taličan onaj koga je zapalo da sjedne u prvu, pa donekle i u drugu smjenu. Znali smo mi da su, u trećoj smjeni, pasulj i makaroni bili prorijeđeni. I žene su radile fizički, a zatim donosile kući u marami malo hljeba i sira, poslije cjelodnevnog rada", priča on.
Radović dodaje da je “pored svih teškoća koje imaju uvijek pioniri na nekom poslu koji počinje od nule, nije bila mala ni partijska disciplina, i obaveza da se čuva narodna imovina”.
"Radnici su u to vrijeme opeku istovarali i utovarali ručno, i na putu prema gradilištu u Staroj varoši u Nikšiću istovarili su radniku kome je pao dimnjak osam opeka. Dao sam mu zbog toga otkaz, i gledajući tim očima, nijesam napravio grešku. Ipak, nakon svega što nam se dogodilo danas stvari vidim drugačije. Bilo bi mi drago da sretnem tog čovjeka i da mu se izvinim", iskren je Radović.
Na probijanju pristupnog puta Plužine-Mratinje, priča Radović, snijeg je zavijao grupu radnika. Odsjekao ih je od svijeta
Na probijanju pristupnog puta Plužine-Mratinje, priča on, snijeg je zavijao grupu radnika. Odsjekao ih je od svijeta. Danima su se hranili priganicama, od zatečene vreće brašna i malo ulja.
Radilo se ručno
"Radilo se ručno. Beton i materijal se na visini prenosio kolicima, preko strme ravni, rampe, gdje je radnik tjerao kolica, a drugi vukao konopcem i pripomagao. U to su vrijeme radile i žene, na gradilištima, i to teške i prljave poslove. Kada su kolica i vagoneti zamijenili japanerima, to se smatralo velikim “unapređivanjem proizvodnje”. U čast tog napretka, radnici su za svoje dvije koleginice ispjevali pjesmu: “Ružica-drvena kolica, Perka-japanerka”", ističe Radović.
On dodaje da su radnici, za službeni put, dobijali nalog “bez ikakvih dnevnica” i ostalih “pristojbi”.
"Taj nalog je služio kao dokument, da bi te primio prvi kamiondžija, na vrh utovara. Uz taj čuveni “nalog”, dobijali smo “abonentske bonove”. Ako ste, slučajno, zakasnili u radničko-službenički restoran, nijeste mogli da ga koristite. To jest, ostali biste bez ručka ili večere. Naime, kazan bi, u takvim okolnostima, bio temeljito već prigreben. U to se vrijeme nije moglo nigdje drugo jesti, osim u radničko-službeničkom restoranu",opisuje tadašnje prilike Radović.
"Kakvi su samo građevinski poduhvati izvođeni u Crnoj Gori: Most na Đurđevića Tari izgrađen je 1939. godine, željeznička pruga Nikšić-Titograd 1948, pruga Beograd - Bar 1976, Jadranska magistrala, most na Maloj Rijeci, lučna brana od betona na Pivi, zemljane brane Krupac i Vrtac, hidrocentrala Glava Zete, hidrocentrala Slap na Zeti, hidrocentrala Perućica. Crna Gora je odlučila da se penje uvis, u monumentalno. Sve je to rađeno relativno skoro, i može da nam služi za ponos", podsjeća Radović.
U vrijeme izgradnje, most na Đurđevića Tari bio je drugi u Evropi, po konstrukciji i primijenjenoj drvenoj skeli. Brana Mratinje, recimo (visoka 220 m), druga je lučna brana u Evropi.
"Kakvi su samo građevinski poduhvati izvođeni u Crnoj Gori: Most na Đurđevića Tari izgrađen je 1939. godine, željeznička pruga Nikšić-Titograd 1948, pruga Beograd - Bar 1976, Jadranska magistrala, most na Maloj Rijeci, lučna brana od betona na Pivi..."
Sam Radović radio je, kako ističe, na izgradnji hidrocentrala, na objektima na Glavi i Slapu Zete, na brojnim vojnim objektima u Nikšiću, dogradnji piste na aerodromu u Golubovcima.
"U tim teškim vremenima, u doba svekolike nemaštine i intenzivne izgradnje, izvršenja petogodišnjih i drugih planova, te generacija prvih poslijeratnih graditelja crnogorskih je, istovremeno, izgrađivala i sebe.
Iz nje je ponikla čitava plejada izrazitih stručnjaka, pa navodim kao meni izbliza znan primjer da su neki od nas objavljivali stručne radove u svim jugoslovenskim, renomiranim, stručnim časopisima", ističe Radović, koji je i sam objavljivao u brojnim stručnim časopisima.
A danas?
Radović tvrdi da sa zadovoljstvom prati sve što se gradi u Crnoj Gori danas, te da ponekad i pješice obilazi gradilišta u svom komšiluku. Ipak, nije sve za zadovoljstvo. Ima i građevinaca koji to nijesu.
"Gledam povremeno neke besposličare, posnope se po 50, dovedu televizije i otvaraju jedan trotoar od nekoliko metara. Ima danas dobrih stvari, ali ovo pričam zbog mangupa koji sa televizijskim kamerama, u lister odijelima i sa lakovanim cipelama obilaze gradilišta. Granaju rukama, pokazuju nešto pred TV kamerama. Volio bih da se, kada uveče stignu kući, zapitaju kakav je njihov učinak za taj dan, šta su toga dana doprinijeli zajednici", zaključuje Radović.
Pusti snovi...
( Boris Adžić )