Hoće li se najzad "Vlasi dosjetiti"

Iz izvještaja Svjetske banke, koji se pojavio u novembru ove godine, mediji su prenijeli da Crna Gora za obrazovanje izdvaja uglavnom kao i ostale zemlje u regionu, ali da kvalitet znanja naših učenika i daje zaostaje. Poznato je da u dijelu stručnog obrazovanja za gotovo dvjesta profesija nema mjesta na tržištu rada, a da za isto toliko potrebnih profesija učenici ne pokazuju nikakvo zanimanje. I dok reforme visokog školstva još uvijek nema, pitanje je kako unaprijediti kvalitet obrazovanja u Crnoj Gori, a u isto vrijeme umanjiti fiskalne troškove u ovom sektoru.

Kada se u vrijeme brojnih i sve češćih štrajkova čuju ovakve sugestije, posebno ukoliko imamo na umu da su plate prosvjetnih radnika ispod državnog prosjeka, skoro da osjetite „gnijev pravednika“ prema toj instituciji koja nemilosrdno čeprka po egzistencijalnoj ugroženosti nastavnika.

U Crnoj Gori se više od petine građana školuje, a u godinama naglog rasta Država je uvećala budžet namijenjen sektoru obrazovanja za gotovo pedeset procenata. Krivulja ulaganja je najviša u dijelu osnovnog, potom srednjeg i visokog obrazovanja, ali je „na polovima“ gotovo nepristojno mala. Malo se ulaže u predškolsko obrazovanje, kada se zapravo i postavljaju temelji budućeg učenja i, na drugoj strani, ulaganje u nauku je toliko malo da je kod nas gotovo nemoguće doći do neke inovacije ili patenta kao u srećnijim zemljama. Na PISA testiranju smo i 2009. godine ostali pri dnu ljestvice. Naši učenici u najvećem procentu imaju tek osnovna znanja, a gotovo da ni nema onih sa visokim nivoom postignuća. Inače, PISA-testiranje ukazuje na to koliko su znanja učenika upotrebljiva u izmijenjenim okolnostima, koliko mogu da se koriste i povezuju na drugačiji način pri rješavanju problema.

Sve to i nije čudno kad se vidi da u strukturi troškova, sa preko devedeset procenata, učestvuju - i dalje skromne - zarade zaposlenih, a da su vrlo mala ulaganja u materijalne preduslove, učila, opremu. Crnogorsko školstvo, na žalost, sve više lični na stolara kojem ste dali deblo i sjekiru i naredili mu da napravi skupocjeni komad namještaja. Sasvim je izvjesno da bi mu grubi stolovač još i uspio, ali za stolovačima nema potražnje na tržištu. Pa i kad dobije koju bolju alatku - recimo udžbenik, „solomonskim“ rješenjem se nađe način da se i ta alatka đavoliše i zamijeni identitetskom sjekirom.

Činjenica je da crnogorske škole nemaju dovoljno materijalnih preduslova za kvalitetne ishode učenja, ali su nastavnici ipak ključni činilac. Njih je dosta, i državi se sugeriše da planira smanjenje tog broja - u prvom redu penzionisanjem, budući da je veliki broj nastavnika već u godinama koje to dozvoljavaju. Slična je sugestija sa zatvaranjem malih škola, dakako kad se obezbijede usluge prevoza učenika ka većim školama. Svjetska banka je „nemilostrdna“, pa je u izvještaju jasno naznačeno da i Ministarstvo i ostale centralne institucije troše više nego što je nužno i da se može uštedjeti sa obnovljivom energijom za grijanje.

Potom se u Izvještaju stiže do važne sugestije, pažljivo upakovane u ilustrativni odjeljak o tome kako se problem lošeg kvaliteta znanja povećao u Čileu. Riječ je o licenciranju nastavnika, koje se u Crnoj Gori sprovodi kao stručni ispit nakon godine dana staža. Do ovog trenutka, u Crnoj Gori nije počelo da radi petočlano tijelo koje bi razmotrilo problem licenciranja i poboljšanja kvaliteta nastavnog osoblja. U Čileu, međutim, kaže se u Izvještaju, uvedeno je relicenciranje svake četvrte godine. Procjenjuje se priprema nastavnika, demonstracija metoda aktivnog učenja, učenje kako se uči i, naravno, profesionalna odgovornost. Ocjene su: ne zadovoljava, zadovoljava, dobar i ističe se. Ukoliko nastavnik jedne godine dobije ocjenu „ne zadovoljava“, ima priliku da prođe dodatnu obuku, međutim, ukoliko se ista ocjena ponovi naredne godine, nastavnik dobija otkaz.

Kada ovu diskretnu sugestiju posmatrate iz ugla nastavnika sa malom platom, djeluje vam surovo; kad je gledate iz ugla roditelja ili učenika, ona je sasvim na mjestu. Kad je gledate iz ugla države, ona je jedan od načina da za izdvojeni novac dobijete odgovarajući kvalitet. Na žalost, iako smo već dugo u tranziciji, gotovo sve naše javne službe su zadržale uravnilovku kao metod određivanja ličnih dohodaka. I dalje se sistematski potiskuju kvalitet i profesionalizam, a visoki lični dohoci idu samo uz partijske podobnosti. U sektoru obrazovanja se formalizovalo i obesmislilo dodjeljivanje zvanja, pa su dobri nastavnici postali nevidljivi. Na drugoj strani, od škole se u 21. vijeku zahtijeva da jača svijest o značaju cjeloživotnog učenja, preduzetnički duh, pozitivne stavove i uvjerenja. To našim đacima treba da usade ljudi do čijeg se profesionalizma ne drži, koji s mukom čuvaju entuzijazam, a zbog siromaštva sve teže brane etičke standarde. Od njih se očekuje da „proizvedu“ drugačije ljude i da stvore zalihe ljudskog kapitala koji će pokrenuti zemlju. Pri tom im se od „alata“ daje samo „sjekira“.

Zato se između redova studentskih protesta u Crnoj Gori, sasvim jasno otkriva i ova sumorna slika olako shvaćene reforme obrazovanja.

Zato se iz kod nas iz „debla“ i dalje ne pomaljaju skupocjeni komadi, iako u drvetu, uspavani, čekaju najljepši mogući oblici „namještaja“.

( Božena Jelušić )