Delibašić: Mladi umjetnici imaju muku da privole ljude da dođu na izložbu

David Delibašić, akademski slikar iz Nikšića, predstavio se nedavno u podgoričkoj galeriji “Art”. Njegovu petu samostalnu izložbu, prvu u Podgorici, obilježili su monumentalni crteži (kreon i ugalj na papiru) i slike (ulja na platnu). “Mogu da kažem da sam zadovoljan kako je prošlo otvaranje, jer je postavka finalizirana tek desetak minuta prije samog otvaranja. Imao sam nekih manjih poteskoća i stalnu trku sa vemenom, ali ipak na kraju sve je fino prošlo. Međutim, želio bih skrenuti pažnju na ono što dolazi poslije samog otvaranja. Smatram da bi se narod trebalo 'vaspitati' i navikavati sebe da češće posjećuje galerijske prostore i kulturne događaje. Svi mi mladi umjetnici vodimo muku da bismo privoljeli ljude da pogledaju ono što radimo, jer umjetnost je ipak način i želja za komunikacijom, dijalogom ali i sukobom. U tom smislu, svi oni koji odu na izložbu ne postaju pasivni receptori neke esteske dimenzije, već aktivni činioci u toj interakciji.”

Iako ste mlad slikar, Vaša likovna priča počela je davno. Profesionalni put odveo Vas je na Akademiju lijepih umjetnosti (La Sapienza – Universita di Roma) u Rimu, gdje ste trenutno na postdiplomskim studijama? “Uvijek ponavljam da je čitav Rim za mene bio jedna škola, a ne samo jedna institucija u njemu. Ono što je ostavilo veliki utisak na mene je činjenica da Rim zaista treba otkriti. On funkcioniše kao jedna od najljepših destinacija na svijetu, jedan od najatraktivnijih turističkih centara u Evropi, ali ako bismo tragali za pravim jezgrom Rima onda treba da se otarasimo takvih prizvuka i potrebno nam je duže vrijeme i stalna predanost gradu da bismo osjetili srž koju posjeduje. A ta srž je, veoma često, posredovana umjetnošću. U skoro svakodnevnom druženju sa vrhunskim umjetničkim dijelima, osjetio sam onu iskrenu refleksiju i sugestiju koja probija našu koncepciju vremena i odvlači u svijet čistih i istinskih osjećanja. U kontinuiranom preispitivanju onoga što svijet prihvata kao determinističko, možemo pronaći puteve koji će samo obogatiti naš duh i zasigurno se reflektovati na naše djelovanje, odnosno, u mom slučaju transponovati na papiru ili platnu.

A što se tiče same Akademije, ona je bila raskrsnica raznih svjetova i profila, sa kojima sam, rekao bih, živio i dijelio one beskrajne razgovore o prirodi onoga čime se bavimo. Sada sam pred magistarskim ispitom i osjećam da treba da kompletiram jedno iskustvo ispunjeno jakim impulsima.” Za izložbu u Podgorici izabrali ste crteže i slike većih formata sa raznovrsnim tematskim repertoarom. Kako biste opisali Vašu likovnu priču, Vašu likovnu poetiku? “Ono što karakteriše ovu izložbu, a i jedno od mojih centralnih preokupacija, jeste samo nastajanje i proces kreacije umjetničkog dijela. U prvi mah se može uočiti određena suprotnost u stilskom izražavanju i neravnoteža u tom formalnom aspektu. Ali baš je to ono na šta ja stavljam akcenat. Izražajni jezik nekog umjetnika u suštini je podudaran ideologiji koju on zastupa. Zbog toga i slikarstvo kojim se umjetnici bave jeste jedna 'označavajuća praksa', a samim tim slika nije samo estetski predmet ili predmet potrošnje nego je predmet spoznaje. Kao takva slika se ne determiniše jednim stilom ili jednim jezikom već u onoj sučeljavajućoj dimenziji koja povezuje ali i razlikuje date kontradiktornosti. Da citiram Denegrija: 'Može se reći da u odnosu na ideološki 'instrument' kakav je slika, slikarstvo djeluje kao metod čitanja, otkrivački, kao teorijska aktivnost'. Upravo iz ovih razloga lišavam sebe bilo kakvih limita i težim slobodi u izražavanju.”

Koliko Vam prija to što likovna kritika Vaš rad dovodi u vezu sa likovnom poetikom Dimitrija Popovića? “Za jednog mladog umjetnika može biti laskavo da ga porede sa velikim umjetnicima, ali može biti i smetnja, jer u tom slučaju mnogi ga, onako površno, već promišljaju kroz jedan poznati i profilisani svijet. Ja sam upoznao Dimitrijev rad sa nekih 15,16 godina i odmah se vezao, jer smo sličnih senzibiliteta. U njegovim radovima sam osjetio onu nesputanu energiju kroz klasičan, leonardovski jezik, i to me je oduševilo, ta sasvim partikularna priča kroz klasičan crtački izraz. Sada je, naravno, očigledno da postoje određene paralele, ali uvijek postoji prostor koji treba ispuniti sopstvenom poetikom.” Vaše slikarstvo ne trpi? “Ne trpi bilo koju spoljašnju manipulaciju, idividualnu, institucionalnu ili političku. Smatram da se samo tako dolazi do pravih vrijednosti.” Možete li nam približiti neki od većih likovnih događaja koji ste nedavno posjetili, a koji Vas je oduševio? “U maju ove godine posjetio sam izložbu fotografija Sindi Šerman i to je jedan od posebnih događaja koji bih izdvojio. Preporučio bih svima da pogledaju ako ne uživo onda na internetu radove ove umjetnice. Nešto nezaobilazno u refleksijama o savremenom duhu. Ali bih i pomenuo seriju filmova čija tematika je bila stvarnost i fikcija, a organizovano od strane jedne galerije u Rimu. Od mnogobrojnih fantastičnih projekcija izdvojio bih film Džona Karpentera “In the mouth of madness”. Takođe toplo preporučujem – gledajte filmove! Borba sa olovkom Istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković zapisala je da je “suvereno vladanje crtačkom vještinom“ Vaša primarna karakteristika. Koliko Vas “okupira“ crtež, koliko ste mu posvećeni? “Crtež okupira centralno mjesto. Suvišno je reći da je to moja prva ljubav i da je već od prvih susreta sa njom, olovka postala dio mene. Ona je predstavljala i predstavlja ključ spoznaje, kao što sam već rekao, djeluje otkrivački. Crteži na ovoj izložbi su urađeni tehnikom kreon i ugalj na papiru, ali je princip skoro isti kao olovkom. Ova tehnika mi daje više mogućnosti da neposredno izrazim ono što osjećam i promišljam, ali dosta puta me i iznenadi i postane vodilja jednog rada. I upravo to, taj neprekidni sukob sa tragom što ga olovka nemilosrdno ostavlja, upravo to je duh i suština ovog pristupa, rekao bih, mog pristupa stvarnosti, i kao takvo ono se opire uokvirivanju u jedan stil, način, model, već slobodno pluta u beskrajnoj energiji znaka.” „Izražajni jezik nekog umjetnika u suštini je podudaran ideologiji koju on zastupa. Zbog toga i slikarstvo kojim se umjetnici bave jeste jedna 'označavajuća praksa', a samim tim slika nije samo estetski predmet ili predmet potrošnje nego je predmet spoznaje”

Galerija

( Jelena Pavićević Tatar )