Arijadnina nit

Jedna od omiljenih priča pred spavanje mog trogodišnjeg sina svakako je mit o Tezeju i Minotauru. Svake druge-treće večeri vraćamo se u Dedalov lavirint ne bismo li se približili strašnom čudovištu i savladali ga Arijadninom dovitljivošću. Doduše, iako se priča zove “Arijadnina nit”, ova adaptacija mita najmlađem uzrastu slaveći Tezejevu hrabrost i trijumf nad groznim čudovištem željnim mladog mesa atinskih mladića i djevojaka, propušta da pomene Arijadninu mudrost i radije govori o njenoj “čarobnoj niti”. Budući da nema ničeg čarobnog u spasonosnom klupku vune, do elegantnog grčkog lukavstva koje je stanovalo i u ženskim glavama, prinuđena da malčice “friziram” kraj, pa već uvježbano recitujem kako su Atinjani spašeni surovog danka zahvaljujući Tezejevoj hrabrosti i Arijadninoj mudrosti. Ne osjećam se loše zbog toga iz bar dva razloga, jedan je da intervenišem u već intervenisanom, iznova razgaljena (ne)čitkim potpisom mizoginije plošnog prepričavanja uvijek višeznačnih grčkih mitova, a druga je da na svoju ruku odužujem dug prema kritskoj princezi koju je njena naklonost skupo koštala.

Šta čitamo svojoj djeci pred spavanje? Na koji način to činimo? Koje im mitove prenosimo i koliko i sami vjerujemo u njih? Koliko nasilja dopuštamo, koje stereotipe nesvjesno ili svjesno obnavljamo i koje nove stvaramo? Šta im poručujemo i preporučujemo? Koliko se “ugrađujemo” u bajke, naizgled naivne i nevine mustre po kojima će ljubopitive glavice vagati dobro od zlog, pravo od krivog, jutro od večeri, muško od ženskog? “Priča teče i dalje i pričanju kraja nema”, cijeloga se života uspavljujemo različitim ličnim ili društvenim pričama, bajkama i mitovima, hipnopedijski usvajajući i utvrđujući čvorna mjesta naše društvenosti, ili čak same naše ljudskosti. Ali šta se dešava kada pričanjem priče želimo da se probudimo, da se podignemo, da se pobunimo? Ne koristimo li i onda neke zajedničke narative, ne evociramo li tada neko mitsko vrijeme i egzemplarnu situaciju ne bismo li se pomogli oslanjanjući se o “ramena divova” što su bili prije nas? Koje mitove danas dijelimo i sa kim to činimo? Jesmo li srodniji “okupatorima Volstrita” ili radnicama Lenke? Šta više godi istančanom ukusu najčešće salonskog anarhizma i najčešće provizornog “ljevičarenja”?

Daleko od toga da preferiram samoubilački spin neoliberalizma ili pseudo-socijalste koji, zaklinjući mu se na vjernost, svečano konstatuju smrt socijalizma. Vrijeđaju li time našu inteligenciju ili demonstriraju domete vlastite, i šta onda rade u socijalističkoj internacionali ostaje nejasno. Jasno je međutim da ih formalna logika i zdrav razum ne obavezuju ni na što, pa mogu bez pardona da serviraju ovako obijesne i bezočne komentare studentima koji po prvi put u Crnoj Gori počinju davati znake života. Počinju živjeti mitove koji su čuli iz daljine – o pariškom maju '68, praškom proljeću i kolegi Palahu, lipanjskim gibanjima... Svijet se, po pravilu, dešavao negdje drugdje. Sada ga žele kod kuće.

Hoće li njihovi zahtjevi ostati na nivou podmazivanja zanemarenih točkića u državnom aparatusu, budući da su za sada uglavnom ograničeni na studentski smještaj, kredite i pitanja pripravničkog staža? Još nam je nešto premijer poručio obraćajući se studentima i osnažujući jedan od novoutemeljenih mitova “slobodnog” tržišta – “bez obzira na kvalifikacionu spremu, treba prihvatiti svaku radnu šansu”. Reklo bi se da time premijer daje podstrek smanjenju nezaposlenosti, ekonomskom rastu i, štaviše, promociji koncepta cjeloživotnog učenja. Ako to znači da inžinjer treba da se prekvalifikuje u bageristu – neka bude, ako to znači da doktorka književnosti treba da se prekvalifikuje u kuvaricu – neka bude! Po običaju nekritički usvojen koncept cjeloživotnog učenja pokazuje svoje janusovsko lice – ne radi se više o obrazovanju u cilju samospoznaje i slobode, njegovanju i usavršavanju onoga što je klasična, humanistička i neohumanistička misao nadahnuto određivala kao čovještvo, već predstavlja produženu ruku tržišta i nalaže bespogovornu i permanentnu raspoloživost njegovom diktatu. Drugim riječima, znanje i obrazovanje na prvom je mjestu i nužno podložno parametrima kapitalističke ekomomije koja će spram znanja prijateljski djelovati samo ondje gdje ono može biti neposredno primjenjeno (Liessmann).

Hoće li studenti uspjeti da “okupiraju” i problem kvaliteta visokog obrazovanja i njegove dostupnosti, problem politizacije univerziteta, komercijalizacije obrazovanja, merkantilizacije znanja i planirane hiperprodukcije visokoobrazovanog kadra? Ako ste se upecali na priču da se možete visoko obrazovati u svakom crnogorskom selu, da možete spremiti ispit za par sati ili naručivati seminarske, diplomske, magistarske i doktorske radove kao picu, pozivom na broj iz oglasa u svakoj drugoj fotokopirnici – sami ste krivi, jer ste time prećutno aminovali devalvaciju znanja, obrazovanih institucija i dostojanstva struke, sprovedenih pod plaštom reforme obrazovnog sistema koji će vas, sa diplomom u ruci za koju ste dali ne male pare ostaviti pred vratima Zavoda za zapošljavanje gdje će vam velikodušno osigurati prekvalifikaciju. Ne i radno mjesto, razumije se.

No, ovdje nije od pomoći zajedljivost i žalosni trijumfalizam “bivših”, “starih” studenata i dežurnih sarkastičnih narikača nad mlitavošću i komformizmom crnogorske mladeži. Gdje su rasli dobro su porasli – u vrtoglavom ešerovskom lavirintu u čijem srcu čuči stoglava beštija do srži korumpiranog sistema. Za koju spasonosnu nit da se uhvate u klimi opšte ucijenjenosti elementarnom egzistencijom, golim preživljavanjem koje ne dopušta luksuz moralnog integriteta? U toj i takvoj atmosferi, nije dovoljno pitati se hoće li studenti uspjeti da se odupru ponižavajućim kompromisima, individualnom oportunizmu i partijašenju. To sigurno ne mogu učiniti sami, pod lupom zluradog malograđanskog oka koje samo čeka da klecnu i potvrde dobro utaban stereotip apatične crnogorske studentarije aktivne samo po stranačkim omladinskim organizacijama. Ono što je izvjesno drugačije jeste njihovo samorazumijevanje. Upravo ono predstavlja jedan od najznačajnijih vidova moći koju, kako navodi Janeway, posjeduju eksploatisane i potlačene grupe, a to je moć da se ne povjeruje – odbijanje da se prihvati definicija sebe koju nameću moćni. Možda je baš to spanosonosna nit i put ka izlasku iz “kritske skrivalice”.

( Paula Petričević )