Care, care, gospodare kol'ko ima sati

Sve je kao u onoj dječijoj igri kojom smo ispunjavali sate provedene pred zgradom - kad smo bili klinci. Izaberemo nekog da glumi cara i onda on određuje hoće li ostali brzo ili polako stići do cilja. Nekome car odredi da ide mišijim krakom, nekome slonovskim. Kako mu je ko simpatičan...

Postoji, ipak, jedna ali - ključna - razlika između te dječje igre i naše stvarnosti. Djeca poštuju pravila igre i smjenjuju se u ulozi cara.

U našoj stvarnosti – car je samo jedan. I on, većini učesnika ove naše igre „zadaje“ kretanje mravljim korakom. Nekolicini, pak, dozvoljava one najveće. Slonovske. Od njih, prirodno, podrhtava tlo, a mravi ispadaju iz svojih mravinjaka. No, glavno je pitanje sada da li car – gospodar zaista zna koja je ura došla. Zna li on, uopšte, koliko je sati? Ili mu njegovi časovnici otkucavaju još po „starom vremenu“.

Drži se car–gospodar, sve su prilike, starog računanja vremena gdje je nulta godina – trenutak njegovog izlaska na scenu pred one kojima diktira strojev korak. Odmahuje glavom, i žustro, iz ramena, podiže ruku, savija je u laktu dok se ispod snježnobijele manžetne ne ukaže - „porodično blago“. Pogled na taj sat mu govori – da je za njim puno vremena. I ljudi.

I događaja. A koliko je još ispred njega? E, to sat ne pokazuje. On samo neumitno otkucava svoje. A upozorenje uporno stiže. U zoni smo u kojoj važi centralno-evropsko vrijeme (CET). Tako je dogovoreno. Na nekim višim i mjerodavnijim adresama od ove naše. Prosto – teritorijalno, kulturoloski, civilizacijski, kako god, toj zoni pripadamo. I red je da navidamo svoje časovnike u skladu sa tim.

Za to vrijeme car-gospodar i dalje udara po svome. Uz pomoć ađutanata odmjerava koliko je ko mravljih, mišijih, slonovskih ili hijeninih koraka uznapredovao. Njegov profesor, i profesor nekih novih mladih naraštaja - guru neoliberalne crnogorske škole strogo vodi računa da u igru pušta samo probrane. Bira čak i one za malene korake, da bi oni koji smjelo gaze bolje došli do izražaja. Za krupne zalogaje i korake sprema sve samu elitu. I naravno iz prikrajka kontroliše proces. Proces propadanja ili napredovanja.

Zavisno kako ko doživljava zatvaranje fabrika, privatizaciju hotela koji se nakon toga zaključaju ili poruše, mutne investicije i jos mutnije likove dospjele u nas tranzicioni “tigrasti” razvoj.

Jedna od čuvenih izjava moćnog gurua je i ona "u ekonomiji nema besplatne večere" (ali ima tajne), što jednostavno znači da sve mora neko da plati.

Tako da vrlo svjesno, i sa predumišljajem, da bi stigli do cilja, tj. primakli se tački na kojoj stoji car-gospodar, krčme sve te besplatne automobile, besplatne tone i tone goriva, besplatna putovanja službenim avionom, besplatno upošljavanje supruga, djece, rođaka u dobrostojećim državnim agencijama i preduzećima… Sve besplatno… U državi čiji glavni i neprikosnoveni ekonomista tvrdi da sve postrošeno neko mora da plati.

U pravu je profesor iz Donje Gorice. Nema spora. I ne plaća se samo parom.

I potrošeno vrijeme, energiju i prostor ove zemlje - plaćaju samo građani.

Bezrezervno – samo oni kojima radna mjesta, službena auta i privatni biznisi ne padaju s neba već se za sve moraju izboriti – znanjem, upornošću, drugačijim - građanskim odnosom prema stvarnosti.

Primjera da svaka večera, pa i ona podgrijana, itekako košta - ima mnogo.

Bezbroj stranica raznoraznih elaborata za potapanje Tare i Morače, bezbroj honorara stručnim i nestručnim saradnicima, bezbroj medijskih oglašavanja, tribina, večera (besplatnih i tajnih) sa potencijalnim partrerima. Mnogo vremena, energije i novca je proteklo da bismo shvatili da je vrijeme ovdje – stalo.

Treba ga pokrenuti. Naviti sat, uskladiti ga sa centralno-evropskim vremenom. Nije lako. Kada se vrijeme mijenja, samo za sat, mamurni smo i teško se privikavamo. Kako li je tek kada treba čitavu vremensku sferu da promijenimo. Da napustimo okrutnu igru u kojoj centralne figure traže od nas da postanemo potrošačko društvo tako što ćemo potrošiti i rasprodati sve što imamo, sve što nam je ostalo u nasljeđe, ogoliti do kosti svoju egzistenciju. Samo da bi stali u red i pokorno, saginjući glavu, u pola glasa, upitali: "Care, care, gospodare, koliko je sati".

A sati je onoliko – koliko car–gospodar, kada baci oko na svoj talisman, odredi. Odokativno. On može sve. Čak i da zabrani promjenu vremena ljetnjeg u zimsko. I obrnuto. Kao što je to uradio u Rusiji Medvedev koji je obrazložio svoj potez time što su ljudi razdražljivi, mijenjaju bioritam i nesnalažljivi su kad se vrijeme promijeni. Zato je odlučio da stane na kraj tim promjenama. Možda bi i mi trebalo da razmislimo. Povezati tu promjenu obavezno sa ekonomskim napredovanjem, uspješnim investicijama, mozda i brzim putem u mnogobrojnim integracijama. Ili ćemo najzad započeti računanje vremena u skladu sa zonom, kojoj pripadamo.

Sve je stvar procjene. I odluke onih kojima se može da to čine. Ali i volje tj. nevolje, građana da ih u tome podrže. Ili je to tek stvar odluke da svoje časovnike, konačno, uskladimo sa satovima onih koji putuju bez granica i primaju plate visoke taman onoliko kolike su bile naših roditelja prije nego što dođoše AB revolucionari i ne potjeraše zlotvore što pofukaše silnu jagnjad i imadoše par službenih automobila. Za razliku od cara, carevih i carevića danas.

( Darko Pajović )