Vlajković: Pisac treba da piše što je iskusio

Srpski pisac Svetozar Vlajković rijetko daje intervjue, ali nedavno je progovorio o ulozi pisca, njegovom poimanju urbane proze, ali i odnosu umjetnika prema autorstvu .

Vlajkovićevo ime se nedavno pojavilo na špici filma Miše Radivojevića “Kako su me ukrali Nemci”. Vlajković je potpisan je kao koscenarista, poslije Radivojevića i Vladislave Vojnović, ali film, kaže, nije gledao.

Zamislimo Pariz bez Prevera, Apolinera...to bi bila gomila cigala

“Scenario za film o Njemcu pisao sam 1988. ili 1987. godine u Herceg Novom na osnovu Mišine životne priče. Naziv koji sam dao toj priči bio je ‘Moj Nemac’. Začudio sam se kad je prije dvije godine on najavio snimanje filma 'Kako su me ukrali Nemci'. O tome sam doznao iz štampe. Tom prilikom sam primijetio da je naknadno uključena neka žena da kao prepravlja onaj moj tekst. Rekao sam Milošu da me izbriše sa špice, jer ja nisam nikad bio član nekoga tima te ne bih volio da budem ni u ovom. Film je prije neki dan bio premijerno prikazan. Nisam otišao da ga pogledam. Prema onome što su mi ljudi rekli, to nema veze sa onim mojim scenarijem. Tako to ide sa filmom i sa Mišom. I sa mnom i sa njima”.

Pisac je potreban gradu

Oduvjek van tokova književne čaršije, Vlajković, “jedini srpski pisac koji živi u kući u kojoj je rođen”, među poklonicima je uzdizan kao pisac Beograda. Ipak, on kaže da grad nije potreban piscu, nego je pisac potreban gradu.

"Nikad nisam veličao ono što ne zaslužuje, pa tako ni Čuburu. Nisam nostalgičar"

“…Na osnovu književnih djela se unekoliko gradi identitet jednoga grada. Zamislimo Pariz bez Prevera, Apolinera i hiljade drugih pjesnika i umjetnika. To ne bi bio Pariz, to bi bila gomila cigala. I pored gomile Čuburaca, ovaj kvart u kome sam rođen i u kome živim, i dalje je gomila cigala i još više betona od kojih su napravljene nove zgrade. Moj prijatelj Bata Mihajlović je svojevemeno rekao da mu se ne dopadaju 'te sisate kuće' u našoj zajedničkoj ulici Stojana Protića. Sisate su jer graditelji kradu vazduh i prodaju ga kupcima preko tih balkona koji ničemu ne služe osim da budu prodati i da spomenuti trpaju novac u svoje džepove i u džepove onih koji su im dozvolili da to rade. O svom detinjstvu na Čuburi sam govorio u romanu 'Pokretne stepenice' i još ponegdje. Nikad nisam veličao ono što ne zaslužuje, pa tako ni Čuburu. Nisam nostalgičar. Nostalgiju prepuštam drugima u vezi sa Čuburom i Beogradom, mojim zavičajem".

Njuškanje za temama

Vlajković je objavio četrnaest romana, četiri zbirke pripovedaka, nekoliko desetina radio drama i televizijskih drama.

“Pisac treba da piše o onome što je dio njegovog iskustva. Pisci koji njuškaju za temama, pa ih poslije obrađuju kao da su domaći zadaci, podražavaju pisanje. Previše ih je za jednu tako malu književnost kao što je ova naša”, kaže Vlajković u interjuu radio Radaru.

( Vijesti online )