Rundek uoči nastupa u Podgorici: Proslavićemo što apokalipsa još nije došla

Na prvi pogled, reklo bi se da nema ničeg posebnog u konceptu odabira izvođača koji će na Dan Evrope, 9. maja, nastupiti u Podgorici – i Zoster i Darko Rundek su popularni i na ovim prostorima rado viđeni muzičari koji garantuju dobre koncerte. Ali nije sve u zabavi i vjerovatno nije slučajno to što su organizatori odlučili da na datum koji ujedno označava i dan pobjede nad fašizmom dovede izvođače čije neke od pjesama imaju jaku antifašističku notu i šalju poruku mira i ljubavi. Još od “Sejmena” u “Haustoru”, do “Ima ih” sa posljednjeg albuma “Mostovi”, Rundeku je ovo bliska tema, pa je poznati muzičar o tome, kao i o turneji kojom obilježava 20 godina od prvog solo albuma “Apocalypso”, trendu ponovnog okupljanja bendova u koji mnogi žele da uvuku “Haustor” i opasnostima koje prijete da izbrišu ljudski rod sa lica planete pričao za “Magazin”.

Kakav se repertoar može očekivati, budući da ste na turneji na kojoj slavite jubilej albuma „Apocalypso“?

Bend se skupio tim povodom - 20. godišnjica albuma „Apocalypso“ koji je ujedno značio i početak moje samostalne karijere i to je najveći šou koji sam do sada radio, sa puno saradnika, ne samo na sceni. Ali ćemo sad, s obzirom da je to festival koji je posvećen jednom određenom datumu i povodu, napraviti neku vrstu kombinacije proslave „Apocalypsa“ i toga da apokalipsa još nije došla. Tako će se na repertoaru naći i pjesme koje imaju veze sa antifašizmom.

Što za vas znači taj datum, i vi imate pjesme sa antifašističkom tematikom?

Prije nego što je proglašen za Dan Evrope, to je za mene bio Dan pobjede nad fašizmom. Zato mislim da ne možemo da ne izvedemo pjesme kao što je „Ay Carmela“, „Sejmeni“, „Ima ih“ da uvedemo tu svijest o antifašizmu u cijelu priču.

Koliko je bitno održavati tu antifašističku svijest, jer dosta se priča o jačanju desnice u Evropi, vi živite na relaciji Francuska-Hrvatska?

U Francuskoj je na prošlim izborima postojala realna opasnost da Nacionalni front čak možda i dobije izbore, ali se na kraju pokazalo ipak da su ispod rezultata od prije četiri-pet godina. Tako da je sama Francuska imala neposredan susret sa tom agresivnom, uskogrudom sviješću. Vidimo to u vijestima. U Hrvatskoj isto tako postoje usponi i padovi ostataka NDH-azije. Na ovim prostorima cijelo vrijeme se nešto mućka, na sličan način još od kraja rata. Zahvaljujući Evropskoj uniji postoji neki vanjski faktor koji bi možda mogao smiriti strasti. Ja ne vjerujem da je zapravo u našim narodima problem, već u partijama koje se bore za vlast odgovara i one to djelimično upotrebljavaju taj segment društva koji je prijemčiv na fašističke ideje, da ih malo podstakne da oni posluže kao neka vrsta prijetnje itd. Ali ja se nadam da će se sa prilaskom Evropskoj uniji to mijenjati.

Prošlu godinu obilježila vam je turneja „Apocalypso Now“, kakav je značaj tog albuma za vašu karijeru, da li možete reći da je možda bio i najznačajniji?

Ne mogu reći da je kvalitetniji od nekih drugih, iako ga svi vide među bolje albume koje sam izdao, ali značajan je po tome što je označio momenat kada sam se emancipovao od Haustora i krenuo u neko šire stilsko polje, prema novim saradnicima, publici, novim temama, stilovima. Po tome je vrlo značajan.

Teško vam je sigurno kvalitativno određivati albume, ali privatno da li imate neki album koji vam više znači ili je to možda svaki sljedeći?

Teško je naći neki objektivan kriterijum. Svaki je album sa sobom donio neku novu priču. To su bila uglavnom po dva albuma. Obično bi po dva albuma izdao neki sistem saradnika, koji bi onda na prvom albumu nešto probijao i dokazivao, a na drugom to razrađivao. Sad mi se čini da je „Apocalypso“ sigurno jedan od tih, možda „Ruke“, pa „Plavi avion“ isto mislim da je jedan od najboljih. Tako nekako, svaki drugi je imao tu energiju koja ga čini markantnijim. A ima slučajeva kao što je recimo „U širokom svijetu“ koji je u Hrvatskoj prilično neopaženo prošao i tek se danas otkriva kao jedan prekrasan album. To zavisi od vremena kad se sluša, od okolnosti i ljudi.

Na reizdanju „Apocalypsa“ našle su se i izgubljene pjesme Haustora, kakav je osjećaj bio to ponovo pronaći i čuti?

Nekako se činilo kad smo pokretali taj projekat da će to biti prilika ispraviti neke greške kojih sam bio svjestan skoro odmah nakon što je „Apocalypso“ izašao. Bilo je pravo čudo što smo uopšte našli originalni miks tog albuma nakon 20 godina u nekoj arhivi koja po nekoj svojoj logici nije trebalo ni da sadrži to. Za mene je to bila velika sreća, da se moglo ponovo masterizovati. A i ta traka sa tih pet-šest snimaka iz 90-ih godina kada je “Haustor” pokušao da dovrši svoj peti album, pronađena je isto tako u nekoj kutiji kod saksofoniste. To je bio blagoslov koji se ne događa. Kada danas čujem te pjesme, čini mi se da je ugodno čuti, po meni, možda će drugačije zvučati drugim ušima. To dobro zvuči, u duhu druga dva Haustorova albuma, osim što smo tad bili samo gitarista, saksofonista i ja, i krenuli raditi sa elektronikom nadomiještajući neke članove benda koji su u međuvremenu izašli. Tako da kao muzički doseg možda nije genijalan, ali kao dokument je sigurno vrijedan.

Svako malo se mediji bave eventualnim ponovnim okupljanjem Haustora, mada ste jednom izjavili da će se to desiti samo ako članovima benda bude trebalo para. Kako gledate uopšte na taj globalni trend „reuniona“, dali je služenje konzumerizmu njegov krajnji domet ili je možda značajno da te bendove vide neke mlađe generacije koje nisu bile u prilici tada kad su bili u zenitu?

Ima tu bendova koji su kad sam ja bio mlad bili već malo stariji bendovi, pa se opet pojavljuju. Ja ne vjerujem da mladi mogu vidjeti u tim starim ljudima ono što su bili mladi, to će bolje doživjeti kad budu slušali albume. Nisam iskreno govoreći ulazio u to koji su sve motivi, osim očito komercijalnih tu u igri. Možda to kod ljudi iako su u godinama i dalje nosi neki duh koji je za mlade nešto što ih može inspirisati, gdje mogu prepozati ono o čemu su sanjali, to ne mogu reći. Sigurno ima tu svega, i onoga što je sadržajno, iskreno i zanimljivo, a ima i onog čistog biznisa. Tako da ne mogu dati generalno mišljenje, osim kad se vidi odnos starijih bendova i još starijih bendova i mladih, čini se kao da ovi stariji previše prostora uzimaju i da bi trebalo više da ostave mladima.

Prošli put smo pričali o tome kako glorifikacija Novog vala, pored svog njegovog značaja, zna ponekad da nervira. Što je potrebno mlađim bendovima sa ovih prostora da se izbore za svoje mjesto pored tih starijih imena koja se konstantno vrte?

Pa dobro, novovalnih bendova što se tiče koncerata i nema puno, ostao je još Električni orgazam koji kao bend konstantno živi, i Jura Stublić i “Film”, doduše to više nije grupa “Film”. Ne mislim bar što se ovih naših zemalja tiče da na koncertnoj sceni novovalni bendovi otimaju prostor. Taj Novi val bi mogao možda poslužiti kao inspiracija novim bendovima, a možda sa druge strane je postavljen neki zamišljeni nivo do kojeg možda misle da ne mogu stići, teško je to ocijeniti. U svakom slučaju, s obzirom da sam ja bio na licu mjesta i da sam živio to, mislim da se tu mnogo toga izmislilo ne bi li se od toga stvorio mit. A to je u principu kao bilo koji mit koji se stvara, kad posljednji svjedoci odu sa ovog svijeta onda će istina ostati ona koju je stvorio mit, a ne ona koju su oni znali.

Postoje li planovi za naredno izdanje, radite li na novom materijalu?

Snimili smo tri singla krajem prošle godine, koje smo izdavali postepeno – prvo je izašao „Tamni jorgovan“, onda „Barbara“ prije mjesec–dva, a već je spreman i treći singl koji se zove „Pješčane oluje“. A sve te pjesme bi trebalo da se nađu na albumu koji ćemo završiti u ovom sastavu do kraja godine. U planu je i lajv iz Doma sportova u Zagrebu, koji je održan krajem prošle godine, zajedno sa videom. Tako da ima puno projekata, nadam se da nećemo ugušiti publiku sa njima. (smijeh)

Govoreći o globalnoj situaciji, izjavili ste u jednom intervjuu da ne treba modifikovati sistem, već način života radikalno promjeniti?

Život u osnovi znači da čovjek negdje živi, nešto radi, nešto jede i ima jednu socijalnu situaciju čiji je dio. A ovaj sad konzumeristički svijet je napravljen na taj način da ako sve ostane kao što jeste ljudska vrsta će ubrzo proživjeti prvo jedan period teške patnje, a onda će da izumre sa svom ovom količinom smeća, uništavanja atmosfere i svega toga što proizvodi. Jednostavno nismo ni svjesni u kojoj mjeri smo uništili cijeli jedan sistem ovog živog sloja naše planete koji je tanak, ali koji ima svoju ulogu i u svemiru i tu gdje jeste. Tako da smo pred šestom biološkom katastrofom, a ovo je prva koju će izvršiti jedna životinjska vrsta, jedna živa vrsta na ovoj planeti. Mi imamo neku priliku možda, ali ako ostanemo na principu kvantiteta i uvećavanja to ne može da stane. Jedino ako se okrenemo prema manjem, sadržajnijem, kvalitetnijem, odgovornijem, nekako... A to onda znači okrenuti se prema Zemlji i prema tome što jedemo, dakle prema nekim iskonskim vrijednostima.

Ali to je sve u suprotnosti sa vrijednostima ovdašnjeg, globalno dominantnog kapitalizma?

Da, da. Ne preostaje nam ništa drugo nego da krenemo od manjih grupa i da se okrenemo onome što sistem ne može promijeniti, a to su zemlja, voda, vazduh, rad...

( Stefan Strugar )