Bolesni na vlasti

Naslov ovog teksta je u stvari naslov knjige Dejvida Ovena rektora univerziteta u Liverpulu. Prije nego je počeo da se bavi politikom lord Oven je bio klinički neurolog i psihijatar. Svi koji pamte devedesete godine otkriće da jedan fajl u kolektivnoj memoriji pripada ovom čovjeku koji se intenzivno bavio i nama, dakle, Balkanom.

Kada stavim tačku na kraju ove rečenice, završiću sa bilo kakvim objašnjavanjem, uvođenjem i prepričavanjem, a samo ću doslovce citirati pasuse iz nekoliko stranica uvoda pomenute knjige i bukvalnim prepisivanjem predočiti ono što kao rijeka izvire iz ovog, očigledno briljantnog dijagnostičara.

„Javno raspravljanje o bolestima koje zadese političke vođe je prilično otvoreno kada je u pitanju fizička bolest, ali to nije uvijek slučaj kada se oboljenje opiše kao mentalno...“

„Čak i kada dijagnozu političkim vođama postavljaju profesionalci, retrospektivno, da su patili od nekog mentalnog oboljenja, javnost vrlo često nije rada da prihvati tu činjenicu, pogotovo ako je dotični vođa proglašen za narodnog heroja. Dijagnostifikovanje bipolarnog poremećaja je jasan primjer...“

„Bipolarni poremećaj se nekada nazivao maničnom depresijom.“

„Pri dijagnostikovanju manične faze bipolarnog poremećaja, doktori obraćaju pažnju na mnoge znake i simptome koji zajedno utiču na postavljenje dijagnoze:

1. Povećana energija, aktivnost i nemir

2. Previše pozitivno, euforično raspoloženje

3. Ekstremna razdražljivost

4. Bježanje misli, vrlo brz govor, skakanje sa teme na temu

5. Rastrojenost, nemogućnost koncentrisanja

6. Nema potrebe za mnogo spavanja

7. Nerealna uvjerenja u sopstvene sposobnosti i mogućnosti

8. Loše procjenjivanje

9. Duži period trajanja neuobičajenog ponašanja

10. Pojačan seksualni nagon

11. Upotreba droga, naročito kokaina, alkohola i ljekova za spavanje

12. Provokativno, nametljivo ili agresivno ponašanje

13. Poricanje da stvari nisu u redu

14. Ekscesivno trošenje novca.

„U pitanju je situacija kada se politički vođa ponaša na načine koje javnost ne samo da osuđuje, već i instiktivno interpretira kao posljedicu promjene mentalnog stanja: o vođi se govori da se 'pogubio', da je postao 'neuravnotežen', 'poremećen', 'van kontrole'.

Čak i ako u manifestovanju takvog ponašanja nema dovoljno simptoma kako bi se klinički dijagostikovalo prisustvo mentalnog oboljenja, javnost je ubijeđena da vođa ne samo jednostavno griješi, već i da pokazuje znake neke vrste mentalne neuračunljivosti prilikom donošenja racionalnih odluka.“

„...Medicinska struka možda neće upotrijebiti termin 'megalomanija', ali to ne znači da niko drugi ne bi smio. Megalomanija može biti opasna za profesiju političara, a njena manifestacija u razvojnom obliku, oholost, legitiman je predmet proučavanja medicinske profesije.“

„Simptomatično ponašanje koje može biti povod za dijagnostikovanje sindroma oholosti obično postaje sve izraženije što je duže čelnik državne uprave na položaju. Smatram da on, odnosno ona, moraju da ispolje najmanje tri od četiri simptoma sa sljedeće liste, prije nego što se počne razmatrati bilo kakvo postavljanje dijagnoze:

- Narcisoidna sklonost ka posmatranju svijeta kao arene u kojoj se može vršiti vlast i tražiti slava, a ne kao mjesta punog problema kojem treba pristupiti na pragmatičan način koji isključuje usmjerenost ka sebi;

- Težnja ka djelovanju koje osobu prikazuje u dobrom svijetlu – tj. poboljšava sliku o njoj;

- Nesrazmjerna briga o imidžu i ličnoj prezentaciji;

- Priča nalik Mesijinoj o tome šta osoba čini i tendencija ka veličanju sebe;

- Identifikacija sopstvene ličnosti sa državom, u tolikoj mjeri da se perspektiva i interesi jednog i drugog smatraju identičnim;

- Tendencija da se o sebi govori u trećem licu ili kraljevskim „mi“, prekomjerna samouvjerenost u sopstveni sud i prezir prema savjetima i kritici drugih;

- Pretjerana vjera u sebe i u lična moguća postignuća, vjera koja se graniči sa osjećajem svemoći;

- Vjerovanje da umjesto polaganja odgovornosti ovozemaljskom sudu ili javnom mnjenju, pravi sud kojem se polažu računi su daleko značajniji – istorija ili Bog;

- Čvrsto uvjerenje da se na tom sudu oslobadja od optužbi;

- Gubitak veze sa realnošću; često se povezuje sa progresivnom izolovanošću...“

„Sindrom oholosti se (dakle) razlikuje po tome što ga ne treba posmatrati kao sindrom ličnosti, već kao nešto što se manifestuje kod bilo kog vođe, ali samo ako su u vlasti – i to obično nakon duže provedenog perioda – i kao nešto što se može povući kada se vlast izgubi. U tom smislu to je bolest pozicije, koliko i bolest čovjeka.

A okolnosti u kojima je neko na dužnosti, očito utiču na to u kolikoj mjeri će vođa podleći koristima pozicije. Glavni spoljni faktori bili bi sljedeći: neopisiv uspjeh u osvajanju i zadržavanju vlasti; politički kontekst u kojem je vođa minimalno ograničen u primjerni ličnih ovlašćenja; i dužina perioda koji provedu na vlasti.“

( Goran Danilović )