Poslodavci širom Evrope pomoću tajnog softvera nadziru svoje radnike

Poslodavci širom Evrope nezakonito prate privatne poruke i komunikaciju svojih uposlenika koristeći tajni softver za nadziranje kompjutera; među zaposlenima u Rumuniji ima onih koji tvrde da su tako pribavljene informacije njihovi šefovi koristili da bi ih ucjenjivali i zlostavljali.

Zaposleni u Rumuniji koji radni dan započinju uključivanjem računara većinom ne znaju da njihovi šefovi mogu vidjeti ne samo koje veb-stranice su posjećivali, nego i tačno koliko vremena su proveli radeći, a koliko surfujući po Internetu.

Još više zabrinjava to što gotovo niko ne shvata da, uz odgovarajući softver, poslodavci mogu čitati i privatne poruke koje zaposleni šalju sa privatnih naloga preko servisa kao što su Gmail i Yahoo!

„Zaposleni bi morali biti svjesni toga da se njihove poruke mogu lako pročitati,” izjavio je LF, jedan od rukovodilaca u kompaniji Netsec Interactive Solutions, konsultantskoj firmi za bezbjednost informacionih sistema u Bukureštu, koji je zahtijevao da ostane anoniman.

„Na žalost, programi za praćenje saobraćaja na mreži, koji su izvorno pravljeni za neke konstruktivnije svrhe, u rukama poslodavaca mogu postati alatka za ostvarivanje ličnih, a ne profesionalnih ciljeva. Govorim o ucjenjivanju, pa čak i zlostavljanju na poslu.”

Radnici ćute

U kompaniji Netsec procjenjuju da se u više od 40 odsto multinacionalnih i velikih kompanija koje rade u Rumuniji rutinski koristi specijalistički softver za praćenje i presretanje protoka informacija u svim oblicima – uključujući ono što su uposlenici slali putem elektronske pošte ili prebacivali na spoljašnju USB memoriju.

Zakoni Evropske unije zabranjuju tajno nadziranje zaposlenih i to je kontroverzna tema i u drugim evropskim državama.

Niko od radnika u Rumuniji nije se usudio da otvoreno govori za BIRN o iskustvima sa nezakonitim nadzorom na poslu.

Jedna žena je izjavila da je bila primorana da da otkaz pošto je šef pristupio privatnim porukama upućenim prijatelju u kojima je kritikovala nadređenog direktora. Pozvana je kancelariju kod šefa, gdje su joj pokazali odštampane poruke i rekli joj da bi bilo najbolje da napusti firmu. Pošto su joj prijetili da će se u protivnom pobrinuti da nikada više ne nađe posao, pristala je da ode iz firme uz minimalnu otpremninu.

Obavezni da obavijeste

Jedan drugi radnik, oženjen muškarac, bio je ucijenjen od strane šefa nakon što je ovaj otkrio da je u vezi sa koleginicom sa posla. Šef je ovo saznao tako što je pročitao razgovor koji su vodili preko servisa Yahoo Messenger, a koji je zabilježen softverom za nadzor računara.

Kada je konačno odbio da pristaje na ucjene i napustio posao, šef je pozvao suprugu i sve joj ispričao.

Ovo dvoje uposlenika nikada nisu bili obaviješteni da je sva njihova komunikacija, kako službena tako i privatna, pod nadzorom.

Zakon dozvoljava poslodavcima da nadziru zaposlene i da za to koriste računarske programe, ali zakonodavstvo EU i nacionalni zakoni u isto vrijeme obavezuju poslodavce da zaposlene obavijeste o tome. Nakon primljenog obavještenja, zaposleni bi trebalo da daju i formalan pristanak za nadzor. Ali, u praksi se to rijetko dešava.

Prema zvaničnim podacima, u Rumuniji nema kompanija koje vrše nadzor zaposlenih. Zakon obavezuje poslodavce koji na ovaj način kontrolišu uposlenike da o tome obavijeste Rumunsku agenciju za zaštitu podataka, (ANSPDCP), ali do danas nijedna kompanija to nije prijavila.

Takvi zvanični podaci su u oštrom kontrastu sa procijenjenom prodajom softvera za nadzor u Rumuniji. U IT kompanijama kažu da potražnja neprestano raste.

Dokazi u rukama šefova

Nije lako dokazati da ste bili žrtva nezakonitog nadziranja na radnom mjestu, između ostalog i zbog toga što se svi dokazi nalaze u rukama poslodavca.

Ukoliko agencija ANSPDCP nije u mogućnosti da sprovede istragu, zaposleni može i sam pokrenuti građanski postupak pred sudom, ali sud ne raspolaže mogućnošću oduzimanja opreme od poslodavca.

„Može li zaposleni predati sudu sve servere i dokaze na sopstvenom računaru koji pokazuju da je bio nadziran? Ne. Jedino država ima pravo da zapljenjuje takvu vrstu dokaza, i to u krivičnim slučajevima, uz podršku stručnjaka odgovarajućeg profila,” kaže Kristijan Driga, advokat specijalizovan za kompjuterski kriminal.

„U građanskim postupcima zaposleni moraju sami da snose troškove… takođe, kompjuterski stručnjaci koji su ovlašćeni da rade u ovoj oblasti veoma su malobrojni,” kaže on.

S druge strane, poslodavci tvrde da su primorani da nadziru svoje uposlenike da bi zaštitili komercijalno osjetljive informacije i obezbijedili svoj brend.

Komunističko nasljeđe na Balkanu

Čini se da u Rumuniji, pa i u susjednoj Srbiji, ljudi uglavnom nisu spremni da ulaze u sukob sa šefovima ili organima vlasti – što je jednim dijelom nasljeđe komunističke prošlosti.

Nespremnost da se uđe u sukob sa poslodavcima uočljiva je i u Srbiji, zemlji koja je pripremajući se za ulazak u Evropsku uniju još 2008. godine usvojila evropske zakone o zaštiti podataka.

Sprovođenje zakona sporo napreduje i čini se da su Srbi u ovom pogledu jednako neobaviješteni i neizainteresovani.

Aleksandar Rešanović, zamjenik povjerenika za informacije, smatra da poslije godina komunizma ljudi u Srbiji još ne shvataju koncept privatnosti.

„Ne dobijamo pritužbe. Ljudi kažu, 'pa šta ako me nadziru?’ Ali ovdje stvar nije u tome da li neko ima ili nema šta da sakrije. Privatnost je nešto što nam pripada. Mi sami treba da odlučimo da li ćemo informacije dijeliti sa drugima ili ne,” kaže on.

U Srbiji još ne shvataju koncept privatnosti: Rešanović

Zajedno sa nevladinom organizacijom Partneri Srbija, povjerenik za informacije pokušava da osigura da bar uposlenici odgovorni za obradu ličnih podataka u velikim firmama budu upoznati sa odredbama zakona.

Britanci vjeruju svojim vlastima

Kao i u Rumuniji i Srbiji, zaposleni u Britaniji nisu previše zabrinuti zbog nadzora, bilo na radnom mjestu ili izvan njega.

Objašnjenje za takvo stanje moglo bi iznenaditi čitaoce na Balkanu koji su u prošlosti živjeli pod komunističkom vlašću.

„Ovdje nikada nismo imali policijsku državu kao što je bila ona u Rumuniji. Moglo bi se reći, na neki način, da ovdje imamo više povjerenja u naše vlasti nego što je to slučaj u većini drugih država, a ako nešto pođe naopako, imamo i veoma dobar pravosudni sistem,” kaže Nikolas Lejkland, partner i stručnjak za radno pravo u londonskoj advokatskoj kancelariji Silverman Sherliker LLP.

Ipak, on upozorava da bi radnici morali biti unaprijed obaviješteni o tome kakvu vrstu ličnih informacija njihovi šefovi mogu prikupljati i kako se prikupljene informacije mogu koristiti.

U Britaniji je bilo i uposlenika koji su sudske postupke zbog narušavanja privatnosti vodili sve do Evropskog suda za ljudska prava, kao što pokazuju slučajevi Halford i Kopland.

Godine 1990, Alison Halford, policijska službenica u mjestu Vajral, optužila je pretpostavljene da prisluškuju njene telefonske razgovore, a Linet Kopland, sekretarica na jednom koledžu u Velsu, otkrila je da su njeni telefonski razgovori i elektronska pošta na poslu nadzirani u periodu od šest mjeseci.

Povjerenje u vlasti svakako je narušeno izbijanjem skandala sa nezakonitim prisluškivanjem telefona koje je organizovao tabloid News of the World

Evropski sud za ljudska prava naložio je britanskoj državi, kao poslodavcu u oba slučaja, da isplati odštetu, uz obrazloženje da su ove dve uposlenice imale pravo na privatnost na radnom mjestu.

Međutim, uprkos takvoj odluci Evropskog suda za ljudska prava, malo toga se promijenilo u Britaniji.

Povjerenje u vlasti svakako je narušeno izbijanjem skandala sa nezakonitim prisluškivanjem telefona koje je organizovao tabloid News of the World, a koji je bacio sumnju ne samo na beskrupulozne novinare nego i na političare i pripadnike policije.

Njemci drže državu pod kontrolom

Njemci posjeduju razvijenu svijest o značaju privatnosti i potrebi da se država drži pod kontrolom.

Sa svojim istočnoevropskim zemljacima dijele duboko nepovjerenje u nosioce vlasti - što vuče korijene iz ne tako davne istorije, uključujući nacističku eru i tajnu policiju Štazi iz nekadašnje Istočne Njemačke.

Prve zakone kojima se štite podaci, Njemačka je donijela još 1970. godine, i mada se aktuelno zakonodavstvo u oblasti nadziranja ne razlikuje od zakona u ostatku Evropske unije, oni su uveli i dodatna pravila.

Za razliku od drugih država u Evropi, poslodavcima je zabranjeno da prate aktivnosti uposlenika na Internetu, ukoliko im pravila kompanije uopšte dozvoljavaju da pristupaju privatnim nalozima ili surfuju Internetom za lične potrebe dok koriste računar na radnom mjestu.

Ipak, moguće razmjere nezakonitog nadziranja i dalje izazivaju nelagodnost.

Pristupanje bankovnim računima

Javnost je burno reagovala kada se saznalo da je njemačka državna željeznica decenijama tajno nadzirala svoje zaposlene.

U pokušaju da iskorijeni korupciju, kompanija je rutinski pristupala privatnim bankovnim računima zaposlenih i upoređivala primljene uplate sa iznosima plata.

Povjerenik za zaštitu podataka u Berlinu kaznio je ovu državnu kompaniju 2009. godine kaznom od 1,2 miliona eira.

Povjerenik za zaštitu podataka regiona Sjeverna Rajna-Vestfaliija je 2008. godine kaznio maloprodajni lanac LIDL sličnim iznosom zbog angažvoanja privatnih istražitelja da nadziru zaposlene, što je uključivalo i video nadzor.

Uposlenici koji su sumnjali da ih poslodavci nezakonito nadziru razgovarali su sa medijima, a pažnja koju su takvi slučajevi u izazvali primorala je vlasti da preduzmu nešto.

Jan Jurčik, predstavnik za štampu sindikata Ver.di, drugog po veličini u Njemačkoj, izjavio je da „novinarima treba da zahvalimo više nego vlastima”.

Novinarima da zahvalimo više nego vlastima: Jurčik

Aleksander Diks, Poverenik za informacije u Berlinu, priznaje: “Potrebno je mnogo hrabrosti da biste se u Njemačkoj požalili na poslodavca. Ne možete se pouzdati u njemačko pravosuđe, jer postupci traju godinama… a može se dogoditi i da izgubite.”

„Predstoji nam dugotrajna borba da bismo pridobili mase. Privatnost nije isto što i posao ili hrana, to nije nešto što će vam nedostajati čim vam bude oduzeto"

Poslije brojnih skandala, u njemačkom parlamentu se povela rasprava o novom saveznom zakonu kojim će se regulisati nadzor na radnom mjestu, a koji bi trebalo da bude iznijet na glasanje do kraja 2011. godine. Predložene promjene se nikome ne dopadaju.

Prema sadašnjim propisima, da bi instalirale opremu za nadzor kompanije su dužne da pribave dozvolu i od sindikata i od radnih sudova. Prema predlogu novog zakona, potrebno je samo da obavijeste uposlenike i pribave njihovu saglasnost.

Potrebno podizanje svijesti

Raf Jaspers, belgijski advokat koji je objavio knjigu Veliki brat u Evropi, uvjeren je da samo podizanje svijesti i pritisak javnosti mogu stati na put narušavanju privatnosti od strane države i poslodavaca.

„Predstoji nam dugotrajna borba da bismo pridobili mase. Privatnost nije isto što i posao ili hrana, to nije nešto što će vam nedostajati čim vam bude oduzeto,” upozorava on.

Rumunski IT stručnjak LF nudi zaposlenima jednostavan savjet: „Ne zaboravite da od trenutka kada uključite računar više niste sami i da nijedna lozinka, koliko god da je komplikovana, ne može blokirati softver za nadziranje.”

(Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji je rezultat inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u saradnji sa Balkan Investigative Reporting Network)

( Dolores Benežić )