Najljepše priče o drugu Milu

„Činjenice da je bio najvažniji akter obnove državne nezavisnosti poslije 88 godina i da je 1999. uspio da izdejstvuje da NATO ne razara Crnu Goru...“ (N. Rudović)

Ništa bez nafake, rekli bi Podgoričani. U slobodnom prijevodu na jezike regije i one službenoj upotrebi: kome se hoće i kokot mu jaja snosi. Tako aktuelnom predsjedniku DPS-a - najtanja funkcija koju je ikad obavljao - računajući i doba kad nije išao u školu i oštri kritičari, hrabri oponenti, samo doprinose harizmi i veličanju lika i djela. Elem, nesporan je obnovitelj ako ne monarhije a ono na stranputicama povijesne zbilje zaturene državnosti. Takoreći bez opaljenog metka. E, sad čo'jek se malo zanio pa navalio na Državu ka' dijete na trešnju...

Zaustavio, nadalje, gromoviti NATO da nas ne sprži i raskući - melemnom pričom – bez dalekometne protuavionske odbrane. Dapače, okrenuo je onoliku vatrenu moć u našeg saveznika i garanta demokratskih promjena. Ili možda i kod NATO važi ona naša: pokornu glavu sablja ne siječe. Pa sada svi nazadačke plivamo k Atlantiku.

Ipak, spisak zasluga u smislu rekonstrukcije i preinake naše stvarnosti prerano se zaključuje. Obaška što je obrnut naopačke. Zaista, država jeste „obnovljena“ ali tek kao dopuna i posljedica jedne presudnije i dublje „obnove“: povratka na našu istorijsku scenu mrskog i prognanog - davno pobijeđenog neprijatelja. Ime mu je „Das Kapital“, drugovi i drugarice. Izbacili ga ljuti komunisti na velika vrata, sustavno i svim sredstvima, a On se ušunjao kroz prozor pod skromnim imenom – tranzicija. Država je tu nužan pratilac i na usluzi gospodinu Kapitalu. Pa se kao takva funkcionalno prilagođava i mijenja prema potrebama nadređenog: od komunističke, podvgnute Partijskoj disciplini ima da se prepodobi k pravnoj, depolitizovanoj – što je naredba kapitala.

Država, ta očaravajuća mrsna priča, kojom se slade neostvareni poete i politikanti – obaška, zgodna kao parola - nije prvenstveno politički i patriotski proizvod. Nema tu šta da se obnavlja. Moćnu ideju građanskog društva, ravnopravnosti građana pred Zakonom i pravnu Državu donosi sa sobom kapital-odnos i razvijena proizvodnja.

Aktuelni ideolozi, međutim, priopćavaju i dopuštaju naslutiti da ovdje prije njih, državnog ustrojstva nije ni bilo. Da su oni lično izvor „samostalne“ države. Poznato je da revolucionari rado počinju od ništa: bez države, bez crkve, bez procesa kapitala. Green field. Skloni su i ništavanju naslijeđenog kao pripremnoj fazi revolucije. E, da bi bili početak: ruše i poravnavaju teren za obnovu i izgradnju - po svojoj mjeri. Vrijeme se računa od njih.

Obračunali se, i neka su, sa kapitalizmom dim u dim - srušen, pokopan. Partija je preuzela upravljanje kapitalom, organizovala materijalnu proizvodnju, ali na ultimu, zanemoćala od prevelikog tereta - povukla se. U državotvorstvo - kao mali od kužine. By the way, kapitalistička logika ne priznaje uzvišene i nekažnjive pojedince, kolovođe i partijce koji su ujedno najzaslužniji za konfuzan - ulagaču mračan i neprivlačan ambijent. „Obnovljena država“ i nadalje zavisi od trome partijske pameti „obnovitelja“ koja puni organe i institucije nosiocima i čuvarima sigurnog glasa.

Čemu duljiti, proces koji skromno krstimo tranzicijom nije ništa drugo do epohalni preokret uslova egzistencije. Postojeći „državotvorni“ faktori - premda nezamjenljivi - procesu kapitala samo su na smetnju i dosadu. Svi ti postojani partijski činovnici, muftadžije, akademici, žbiri sa pedigreom, reformatori... djelatnici i borci koji presijedaju iz revolucije u revoluciju. This is the end: kapitalu treba samo suva pravna regulativa – Država, ako ljepše zvuči. Ne ona iz 1918 – još manje ona iz 1948 - obična pravna država, sa preciznim i jeftinim aparatom koji ne smeta opticaju i oplodnji novca. Ne bi li neka crkavica ostala i radnicima.

Ali kuda tadijer sa onolikim patriotama... Neupućeni izvanjac bi, mogao pomisliti da se u našem slučaju radi o dugom i teškom periodu čežnje u kojem je narod beznadežno venuo za izgubljenom Državom i teritorijom. Toliko se neki, čak i iskreno, nađoše u stanju uzbuđenosti. Prije u toku i nakon referenduma. Ipak, samo smo povukli svoj ulog iz raznih federacija i konfederacija jere, makar mislimo, imamo druge planove. Vratili se na početno stanje - od prije plemenskih saveza i ujedinjenja. Cinik bi rekao: „sjedi di si, ni za di si nisi“.

E, pa nije tako: dosadilo nam da teglimo svu tu primitivnu balkansku bratiju na svojim plećima – Evropa, Atlantik – to je naša meta. Integracije naravski - ali po našoj mjeri. Obaška romantični povratak u izgubljeni zavičaj - sve će nam brale biti crnogorsko: od azbuke do nauke. Imaćemo svoj zakon zemljine teže.

slobodijada.blogspot.com

( Ratimir Vujačić )