Veliki inkvizitor

Odgovor na tekst “Evo ruka...”, autora Miška Đukića, Vijesti 04. 11. 2011.

O inkvizitorskom zanosu. Da, tim zanosom kritikujem sve za što duboko, najdublje vjerujem da je nezdravo, loše i zlo. I ideju masonstva, i mafiokratiju Mila Đukanovića, i kukavičluk Crnogoraca i Srba spram vlasti u ovoj državi, i zapadni neoimperijalizam... Interesantno i indikativno - nikada mi nije zamjereno, iz vaših usta i iz usta mnogih sličnih vama – da sa inkvizitorskim zanosom i jednostranošću kritikujem Đukanovića, njegovu kleptokratiju i hijene njegove vlasti!

Ali, kada sam dodirnuo masone, kada sam dotakao njihove hramove, njihove pseudo-ideje i njihove zle nakane, onda postajem – inkvizitor. Postajem jednostran. Šta je u pitanju? Logika je jasna – masonima se ne treba zamjerati, vječni su i planetarni, sveprisutni i svemoćni, dok je ovaj naš, domaći inkvizitor, ipak sa rokom trajanja, prolazan i lokalan. Pa mu se i možemo zamjeriti. Oportunizam. Ne prihvatam.

Važno i zanimljivo - Crna Gora i funkcioniše kao svojevrsna masonska loža. Imamo Velikog majstora, vječitog premijera Mila Đukanovića, uz njega su braća – ministri, tajkuni, ljudi iz kriminalnog miljea, dvorski intelektualci, novinari. Okupljaju se na tajnim večerama, idu na koncerte zatvorenog tipa, iza očiju javnosti obavljaju svakojake političko-kriminalne rituale, zidaju zavjeru na štetu svih nas, u ovoj maloj zemlji, dijele nas i razdvajaju, siromaše i svađaju, pljačkaju i tiho uništavaju. Masonska loža – Montenegro. Ne prihvatam.

O znanju. Dok pišem ove redove i svake druge u mene gleda Sokrat. Mala, bijela statua bradonje koji je oblikovao svijet. I učinio ga vrijednim življenja. Nikada nijesam tvrdio da sve znam. Niti ću ikada. Nikada nijesam pomislio nešto slično. Niti ću ikada. Nikada nijesam sanjao nešto slično. Niti ću ikada. Zar bih to i mogao pod paljbom Sokratovih pogleda koji reče kako zna da ništa ne zna. Ono što ja u polemici sa Vama, ali i sa bilo kim drugim činim, jeste iznošenje stava, uvjerenja koje se temelji na onome što znam i sa tim u vezi osjećam. A na osnovu onoga što znam, masonerija i masonstvo, i u to duboko, najdublje vjerujem, jesu, negativan fenomen. Rečeno inkvizitorski i svedeno na osnovne, najosnovnije ljudske kategorije – zlo. Sa tim se ne mirim. Ne prihvatam.

O velikanima. Navodite imena autoriteta koji su bili masoni. Opšte mjesto u sagi onih koji brane neodbranjivo – masoneriju. Posljednje pribježište odbrane. Time indirektno želite da opravdate tu anti-ideju. Navodite – Vuka Karadžića, Mešu Selimovića, Karla Gustava Junga, dotičete i Njegoša. O čemu se radi? Zar baš ta činjenica ne govori suprotno. To, koliko je masonerija uzela maha, kada uspijeva da vrbuje i takve veličine. Taj, Vaš argument, više potvrđuje moj stav o masoneriji, nego Vaš. Naročito moju tezu o slobodnom zidarstvu kao prostoru rezervisanom za elitu.

Poslužiću se suprotnom logikom i podsjetiti Vas, ne - ko je bio mason već – ko nije! Najveći um, najveći od svih najvećih umova (iz čijeg šinjela je izašao i Jung kojeg, znam, cijenite) ove planete nije bio mason. I ne samo da nije bio mason, već je bio jedan od najvećih kritičara ideje tajnih društava. Inkvizitorski kritičar. Ili kako Vi volite da kažete – napadao je sa inkvizitorskim zanosom.

Dakle najveći um, najsnažnije kritikuje ono što Vi branite. Ili ste Vi, ali i ja sa Vama, pametniji od njega? On, Fjodor M. Dostojevski, čija velika fotografija visi na zidu ispred mene, napisao je 1863. u jednoj bilješci, a tiče se velikana i njihove grešnosti sljedeće: „Čak i genijalni ljudi griješe u sredstvima koja koriste radi postizanja svojih ciljeva i, štaviše, ukoliko su genijalniji utoliko više u tom pogledu i griješe.” Masonerija genijalaca je mrlja. Ne opravdavam. Ne prihvatam.

O ruci. Nepotrebno je i govoriti kada ste Vi u pitanju. Jedan od rijetkih – hrabrih. Sa mojim zadovoljstvom - prihvatam.

Vijesti ovim završavaju polemiku između gospode M. Đukića i M. Milačića

( Marko Milačić )