Duhovnost

Duhovnost i duh palanke.

Odlazak pisca „Filosofije palanke“ i histeroidni verbalni izliv ovdašnjeg palanačkog princa: jedno bez drugoga je mnogo teže shvatiti.

Radomir Konstantinović, posljednji modernistički mudrac, jedan od onih za čije bi se djelo moglo reći da je veličanstveno svjedočanstvo epohe. Kao kritičar, jedan od rijetkih koji superiorno dokazuje zašto je književna kritika istinska umjetnost, trijumf erudicije i imaginacije.

Biće i jezik, osmotomna bravura – nevjerovatan miks književne kritike, istorije književnosti, antropologije, filozofije. Kao romanopisac (Daj nam danas, Dekartova smrt) R. K. je apsolutni mag osobene meditativne proze u najboljem visokomodernističkom duhu. I, posljednje, etida za oproštaj – „Beket, prijatelj“, knjiga pisma i zapisa o najtamnijem piscu druge polovine prošlog stoljeća. Nevjerovatna priča o dva neuhvatljiva gorostasa.

I, “Filosofija palanke”, jedna od najdragocjenijih knjiga napisanih na ovom (četvoroimenom) jeziku. Precizna dijagnoza.

Tako raskošno demaskiranje palanke nije moglo ostati bez odgovora. Palanačkog, podrazumijeva se. Palanka je u svemu (i uvijek) jednodušna. Čitam u NIN-u, R. K. ne samo da nije sahranjen u Aleji velikana, već nije bio ni član SANU. Doduše, što će on tamo?

Ta jednodušnost palanke ovih dana je na sceni i u Crnoj Gori, sa unekoliko drugačijim, pomalo parodičnim (palanka, prostor zagubljen između grada i sela, između urbanog i ruralnog, uvijek je u blizini parodičnog) akterima, ali, naprosto, čitaocima Konstantinovićeve knjige stvari se ukazuju u pojačanoj rezoluciji, mnogo jasnije, hoću reći...

No, kad mudraci odlaze, neznaveni su obično vrlo bučni...

Đukanovićeva arija, otpjevana čak na nekoliko domaćih scena, uz ovacije navijačkog publikuma, potpuni je fijasko, i to na nekoliko načina. (Ako ovako nastavi, možda bi uskoro mogao da postane saradnik Pobjede.

Sudeći po posljednjim nastupima, vidi se da uči od njenih – i svojih – saradnika.) Tek kad pročitate zapis nekog vođe podmlatka, shvatate kakav je to bućkuriš, koje su bile istinske namjere i kakva je publika kojoj se obraća.

Taj mitski lik (vođa mladih DPS?, valjda takvo što ne postoji?) je otprilike ovako shvatio stvari – Milo je vazda bio za Crnu Goru i protiv Sloba; Vijesti su se borile protiv nezavisnosti i referenduma, i za Srbiju (pa ih zato “specijalci” zovu četničke Vesti, zašto bi drugo); Milo je veliki borac protiv svih oblika kriminala, i Evropa mu to priznaje, a Vijesti vode kriminalci koji su se nelegalno obogatili; DPS je izvor moralnosti, zdravog života i radosti, a opozicija je zapravo skup narkomana i velikosrpskih terorista...

I sve u tom stilu. Uostalom, nije li Crna Gora jedina država na svijetu gdje je glavni bos mafije jedan univerzitetski profesor matematike, dok, istovremeno, moralnu i obnovu duhovnosti predvode (bivši?) šverceri duvana i koječega još.

Đukanovićev politički problem je jednostavan, to je zapravo za njega ključno pitanje: koliko još ima građana koji mogu povjerovati u ovakve bedastoće kao jedinu ispravnu verziju stvarnosti? Vjerujem da je smisao ovakvoga govora upravo to – baciti još malo medijske hrane svojim fanovima. A “specijalci” će da “razrađuju” teze... OK, jesu priče sve luđe i luđe, ali, što drugo da radi? Kad nije umio gospodski da ode...

No, dio koji izaziva jezu je – najava „duhovnog utemeljenja nezavisnosti“. Nije teško zamisliti što stoji iza ovakve formulacije niti ko su “izvođači radova”. (Angažovani bez tendera, sigurno.) Znači li to da je crnogorska nezavisnost sada (duhovno) neutemeljena? Kako je onda uopšte došlo do nje?

Red poteza je obrnut – politički može biti realizovano samo ono što je duhovno (već) utemeljeno. Zašto kod Đukanovića stvari idu obrnutim redom? Što bi značilo naknadno duhovno utemeljenje? Da neko naknadno upisuje smisao u ideju o nezavisnosti? Ko ima pravo na to? Ko mu može dati takav mandat?

Ko bi bili utemeljivači? Ko ih je odabrao za taj zadatak? Da li ćemo nakon privatne države dobiti i njenu privatnu duhovnost?

Đukanovića je svojevremeno Zapadu preporučila izjava o dotadašnjem mentoru Miloševiću kao “prevaziđenom političaru”. Uzgred, on je to kazao sredinom devedesetih, premda je svako ko umije da misli to mogao vidjeti najdalje 1989.

Ali, ta izjava je imala težinu jer je došla od dugogodišnjeg “miloševićevca”. Biće zanimljivo vidjeti ko će od jučerašnjih (i današnjih) “đukanovićevaca” prvi izgovoriti takvo što, prvi reći ono što odavno svi vide...

Ovakvi njegovi nastupi čine takav gest sve vjerovatnijim. Možda je to ključno značenje najnovije egzibicije – sve to je buka čovjeka čije je vrijeme prošlo. Takvo je vrijeme. Tvrdoglavo. Kad prođe – prošlo je... Pa makar ga mjerili satom koji košta više od sto hiljada eura.

( Balša Brković )