Režim

Evidentno je da je Crna Gora prezasićena strahovima. Strah jednih, koji se odgovorno bore za svoju državu, i strah onih drugih (da će kad-tad odgovarati), koji se ogrešuju prema svojoj državi. A i jedni i drugi je „strastveno“ svojataju. Inače, „prenagljena strast“ jednih, a veliki strah drugih, su pouzdan znak fašizacije društva.

Podsjetimo se šta kaže nauka (Enciklopedija mira u izdanju OUN): „Fašizam je oblik totalitarne ideologije, koja može biti zasnovana na određenoj vrsti mentaliteta, ili političkog stava, koji mu je srodan; na idolatriji prema vođi, ili političkom rukovodstvu; na mehanizmu totalitarne društvene kontrole, koji podrazumijeva primjenu odgovarajućih tehnika masovne manipulacije; centralna kontrola nad kulturom; na totalnoj kontroli nad društvom; težnja za opstajanje na vlasti sa svim društvenim i ekonomskim nejednakostima; podrška opstanku vlasti od pripadnika niže srednje klase, radnika i seljaka; u neorganizovanosti širokih narodnih masa i njihovoj kolektivnoj psihologiji i u stanju anomije mase, koja čezne za autoritarnim vođom...“

Ostavljam čitaocima da sami procijene čega i koliko od svega navedenog u Crnoj Gori ima. Da bih lično uticao na oslobađanje građana Crne Gore od strahova i na razvijanje njihove lične hrabrosti, iznosim lični stav da u Crnoj Gori, svega navedenog, ima. I to mnogo.

Ko je u Crnoj Gori sve ovo proizveo? U suštini, preko 20 godina Crna Gora jednovremeno ima i državu i paradržavu. Reklo bi se da je o državi sve poznato, ali, dokle god u nekoj državi ima organizovanog kriminala i korupcije (OKK), spregnutih sa dijelom vlasti, nikada se pouzdano ne može utvrditi kolika je snaga države, a kolika paradržave.

A ko sačinjava paradržavu? Čine je pojedini ljudi iz vlasti, tj. one ličnosti koje (kada im se god hoće) čas u vlast uđu, a čas iz nje izađu. Spregnuti su sa mafijom koja transnacionalno ordinira. Po pravilu, uvijek razvijaju moćnu lobističku mrežu na širokom prostoru. Podjednako koriste državne resurse, baš kao i one iz sive zone.

Šta je Režim? U suštini to je paradržava gdje mafija, kao vojska OKK, spregnuta sa moćnim ljudima iz vlasti funkcioniše po naprijed navedenim metodama koje koristi neofašizam. Oni znaju da neofašističke metode proizvode strah, te da su veoma efikasne, a po potrebi su brutalne.

Režim je, u suštini, neofašističko-mafijaška organizacija sa svim naprijed iznesenim obilježjima fašizma. Režim je, po pravilu, jednonacionalan („arijevski“), a pucači i odrađivači prljavih poslova su najčešće najamnici iz ostalih nacionalnih skupina, koji u suštini i ne znaju ko su stvarni članovi Režima.

Zbog toga, njihovo hvatanje i sudsko procesuiranje ne pomaže mnogo u otkrivanju članova Režima. „Arijevska“ pripadnost režimlija, uvijek im daje „alibi“ da pučanstvu vješto podastru „velike“ identitetske teme, koje, tom istom izgladnjelom pučanstvu, postaju od hljeba važnije.

Pogrešno je Režim poistovjećivati sa državom, jer su njegove žrtve upravo svaka od pet konstituenti države, a to su: narod, teritorija, ustavno-pravni poredak, vlast i granica. Režim sve to koristi kao svoj resurs.

Kako Režim funkcioniše? U svim granama vlasti (i u svim institucijama) imaju svoje male „Musolinije“ (Duče), koji su spremni sve učiniti za Režim, a posebno za Vođu. Interesno ili ideološki, svejedno je. Dok je Režim značajno maskiran, oni su uvijek izbačeni na vjetrometinu pred građane. Građani ih na javnoj sceni prozivaju i upozoravaju, ali, zbog njihove bezobzirnosti i brojnosti, i oni građane o jadu zabaviše. Tako se održava ravnoteža straha, tako se troši ogromna energija i vrijeme. Režim to obilato koristi, a Vođa odmjerava kada će koga prekoriti ili pohvaliti.

Antirežimska borba u Crnoj Gori je otpočela. Vremenski gantogram nije bilo teško detektovati. Zbog toga odavno najavljujem da od Novembra 2011. godine u Crnoj Gori ništa više neće biti isto.

A kako će to izgledati? Desiće se jedna analogija. U vrijeme nacifašizma Hitler nije imao odanijeg saborca od Dučea. I Duče je obožavao Firera. Od 9. septembara 1943. godine (kada je fašistička Italija kapitulirala), spašavajući sopstvenu glavu i vlast, Duče je za sve i svašta počeo okrivljivati Firera.

Da bi, po ko zna koji put, izmanipulisao narod, umalo što nije na „parčetu“ sjeverne Italije formirao novu državu pod nazivom „Socijalna Republika Italija“. Nakon dvije godine je strijeljan. I uvijek je to tako, kada bura promjena zahvati neko društvo. Mali Dučei uvijek i za sve okrivljuju svog Firera.

U Crnoj Gori je dosta otežano doći do bilo koje istine. Četvorodecenijsko iskustvo ovdje upućuje me da: ono što vam kaže jedna četvrtina sagovornika - tumačite potpuno suprotno; jedna polovina sa vama komunicira preko nekakvih priprostih dvosmislenih poruka, koje nije baš lako dešifrovati; a ona posljednja četvrtina je potpuno iskrena. A u takvoj mentalitetskoj strukturi najčešće žrtve su upravo istina i iskrenost. Ovo je posljedica činjenice da Crna Gora u svojoj istoriji nikada nije imala demokratsku državu, često je imala paradržavu, ali zato je uvijek imala Režim. To je itekako uticalo na oblikovanje mentaliteta.

Jasno je da je Režim svakojako upropastio ovu zemlju. Jasno je da je sa momišićkom kvazi-ekonomskom školom privredu uništio. Skoro sam siguran da su izmanipulisani radnici (te iste uništene privrede) godinama masovno glasali za Režim. Ali, naslućujem da će upravo Režim opet izmanipulisati radnike i opet ih dići na masovnu pobunu.

Da bi rušio onoga ko je, u suštini, najmanje kriv za crnogorsku privrednu propast. Da bi ponovo učvrstio svoju poziciju u vlasti, i da bi po ko zna koji put, spasavajući sebe, izmanipulisao narod.

Znajući da će sve to ovako biti, a da bi se izbjegle bilo kakve odmazde prilikom pada Režima, godinama sam javno tragao za zdravim tkivom u DPS-u. Kad god sam javno udario DPS po čelu, Režim je mene (ili članove moje porodice) podmuklo gađao u leđa. A kada pomenem zdravo tkivo u DPS-u, dio opozicije se na to zgražavao.

Ali, valja se držati strategijskih postulata - „Vrijeme“, kao strategijski faktor, u krajnjem, uvijek je nekome saveznik a nekome protivnik. Ja imam snažnog saveznika, a režim u Crnoj Gori ga više nema. Najbolje rješenje za neke bi bilo da se iz Crne Gore što prije isele. Da ne bi (ukoliko od svojih Dučea ne izgube glavu) morali emigrirati.

Ništa tako u posljednih 20 godina Crnu Goru nije relaksiralo od strahova, kao što je uslovno dobijeni datum pristupnim pregovorima za EU. Sa svih aspekata društvenog, političkog i duhovnog djelovanja, ovo je izrazito važno. A najvažniji je onaj psihološki aspekt.

Kada režimlije ovo pročitaju, očekivano je da kažu da „ovo uopšte nije tačno“. Na taj način neka iskažu svoju ljutnju i bijes. Sugerišem da dan kasnije ovo opet pročitaju, pa će možda reći „ovdje nečega ima“.

To će ih uputiti da ovo po treći put pročitaju pa će im se, najvjerovatnije, nametnuti zaključak „ovo je tačno“. To će im sugerisati najbolju odluku i po njih, ali i po „voljenu“ im državu Crnu Goru. Crnu Goru bez Režima, naravno.

blagoje.grahovac@yahoo.com

( Blagoje Grahovac )