Lesli Dauner: Pobjednici uvijek pišu istorijske knjige

“Kurtizana i samuraj” i “Poslednja konkubina” romani su engleske spisateljice Lesli Dauner u kojima otkriva svijet Japana. Smještajući radnju romana u Japan oko 1868. godine, ali i ranija doba, autorka je predstavila godine previranja i nemira, a posebno je istakla ulogu žene u japanskom svijetu. Na stranicama njenih romana smjenjuju se šoguni, samuraji i carevi, a žene ostaju žene.

Lesli Dauner, kao kći Kineskinje i oca profesora kineskog jezika, oduvijek je bila veoma vezana za Aziju. Posebno je očarao Japan, gdje je živjela petnaestak godina i napisala mnogo knjiga o toj zemlji i njenoj kulturi. Redovno piše književne kritike za Njujork tajms. Njeni romani “Kurtizana i samuraj” i “Poslednja konkubina” dostupni su u izdanju Vulkana.

Oko 15 godina živjeli ste u Japanu i kako sami kažete, fascinirani ste tom zemljom?

- Japan je beskrajno intrigantan. Izgleda moderno i zapadno, veoma je bogat, ali je veoma stran, čak i kada govorite japanski kao ja. Što više znate o istoriji i književnosti, to se zemlja više otvara kako bi otkrila svoje tajne. To je bilo tajno srce u koje sam se zaljubila.

Japan ima jedinstvenu i izvanrednu istoriju i kulturu. Kada sam tamo živjela, proučavala sam ceremoniju čaja i aranžiranje cvijeća i išla sam da gledam kabuki i nohdrame. Naučila sam japanski i čitala sam japansku književnost u prevodu. To je najljepša književnost, poželjna i potresna - ljubavna poezija, Priča o Geđiju, kabuki predstave, haiku poezija, priče, legende i romani. Dala mi je ukus jedinstvenog kvaliteta Japana - njegove ljepote, prefinjenosti, strasti i nepoznatosti.

Takođe volim umjetnost, arhitekturu, tradicionalne građevine sa drvenim i papirnim zidovima koji se mogu ukloniti i papirnim panoima koji se sklanjaju na stranu. I volim energiju savremenog Japana - modu, modernu arhitekturu, divlju stranu zemlje.

Tokom vikenda, moji japanski prijatelji odvodili su me na festivale, mačevanje, izradu papira i ribolov uz pomoć kormorana. Putovali smo tramvajem u unutrašnjost do drevnih hramova sa kamenim Budom napolju i šintoističkim hramom sa crvenim lukovima, često su obje religije bile jedna pored druge.

Na kraju sam živjela tamo pet godina i potpuno sam se zaljubila u to mjesto. Voljela sam delikatnost kulture, preciznost, ljepotu, hramove, svetilišta, strastvenu istoriju i legende koje su se prepričavale u poeziji, u kabuki i nohkomadima i nježnost i ljubaznost naroda. Čak i pošto sam došla kući, nastavila sam da tražim načine da se ponovo vratim tamo.

Bila sam veoma utopljena u Japan, njegovu kulturu, romantiku, njegovu istoriju, njegovu magičnu poeziju i način na koji je izgledalo biti žena u Japanu, što je davalo savršen smisao za pisanje fikcije o tom mjestu, kako bi se tkale priče o izvanrednoj prošlosti. Tako sam počela “Šogunski kvartet”, moja četiri romana koji se dešavaju u vremenu kada se Japan promijenio iz feudalne u modernu zemlju.

Vaša majka bila je Kineskinja, otac profesor kineskog jezika, Vi odlično poznajete kineski jezik, ali, umjesto da se bavite Kinom, njenim znamenitostima, društvom i bogatom istorijom, odlazite u Japan i tamo nalazite teme svojih knjiga. Znajući da ste Vi polukineskinja, a da je između Japanaca i Kineza odavno postojala netrpeljivost, pa i ratni sukobi, možete li nam nešto reći o uzrocima vašeg izučavanja Japana i pisanju o njegovom društvu i istorijskim događanjima?

- Odrasla sam u Engleskoj, tako da se ne osjećam posebno Kineskinjom. Moj otac je volio cijelu Aziju, a ne samo Kinu. Posjetio je Japan i pričao mi je o tome. Imao je knjigu Hirošigeovih slika planine Fudži, koja me je uvijek fascinirala. Kako sam bivala starija zainteresovala sam se za japansku književnost, njihovu umjetnost, pozorište, keramiku, hranu. Izgledalo je da sve ukazuje na Japan. I kada se otvorila šansa da putujem, odlučila sam da odem. To nije bilo u vezi sa mojim korijenima.

Kada sam konačno otišla u Kinu, našla sam da mi je manje srodna od Japana. Obje zemlje su se mnogo promijenile posljednjih godina i u Kini je daleko manje drevne tradicije konfučijanizma nego što je to u Japanu.

Takođe došavši iz Britanije koja je poput Japana malo ostrvo na ivici velike kopnene mase, osjećala sam se baš kao kod kuće. Ljudi i običaji imaju mnogo zajedničkog. I Britanci i Japanci su tihi ljudi sa dugom istorijom i formalnim načinima interakcije, sa monarhijom - i oboje uživamo u pijenju čaja.

Čemu su služile Ženske palate u feudalnom Japanu?

- U feudalnom Japanu, što ste bili viši na društvenoj lestvici, manje ste bili slobodni. Da bi održali svoju misteriju ljudi najvišeg ranga - šogun, car, veliki gospodari, žene iz visokog društva - gotovo nikada nijesu mogli biti viđeni. Oni su ostajali u svojim dvorcima, a kada su izašli, putovali su u nosiljkama, dok su obični ljudi išli pješke.

Ženska palata je bila gdje god su žene šoguna živjele - njegova supruga, konkubine i ogromno osoblje sačinjeno u potpunosti od žena. Sve u svemu oko tri hiljade žena živjele su tamo. Za žene nižeg ranga koje su služile kao sluškinje, to je bilo kao da su završile školu. One su stekle uglađenost i klasu, naučile su kako se ponašati među svojim nadređenima. Ali, žene višeg ranga, kada su ušle u taj krug, malo je vjerovatno bilo da će iz njega ikada otići. To je bilo mjesto ogromnog luksuza i ljepote, ali to je bio i zatvor.

Svaki dokument morao je biti potpisan od strane šoguna. Bio je jedini čovjek koji je mogao ući u žensku palatu, tako da, kada je bio među njegovim ženama, nijedan njegov muški dvorjanin nije mogao da utiče na njega. Neki šoguni su slušali svoje majke, drugi svoje žene ili konkubine, koje su mu savjetovale da li će potpisati dokument ili ne. Dakle, uprkos tome što nikada nijesu napustile palatu, žene su imale veliku moć.

Šoguni su bili nosioci vojne vlasti u dobu šogunata feudalnog Japana koji je trajao blizu 700 godina. Kako Japanci danas gledaju na taj period?

- Pobjednici uvijek pišu istorijske knjige. U Meidži obnovi (skupu socijalno ekonomskih reformi u Japanu od 1868-1889, prim. V.Og.) klika samuraja sa jugozapada Japana preuzela je vlast u ime cara. Tokom jednog vijeka Japanci su uglavnom ćutali o vladavini šoguna. Prije dvadeset pet godina, 1993.godine, otvoren je muzej Edo-Tokijo, koji proslavlja život Edo Japana - tj. Japana pod šogunima. Ovo je zapravo bilo vrijeme ogromne kulturne plodnosti. Bilo je izvanrednog procvata umjetnosti, pozorišta, književnosti, drvene štampe od strane umjetnika kao što su Hokusai i Hiroshige i bilo je sjajno upoznavanje zapadnog svijeta. Danas se sve ovo proslavlja.

Šogun je bio vlasnik tih palata, a da li je šogun bio vlasnik i žena koje su bile unutar njih?

- Šogun nije posedovao Žensku palatu, baš kao što kraljica Elizabeta ne posjeduje Bakingemsku palatu. On je bio sluga sistema, jer je bio njihov nadređeni. Sigurno nije posjedovao žene - ali bilo je potrebno po tradiciji i zakonu da ostanu u palati kada uđu i da poštuju njena pravila.

Kada je vladavina šoguna prošla, Ženska palata je bila zatvorena. A, šta se nakon toga dogodilo sa ženama koje su živjele u Ženskoj palati?

- Kada je palata bila zatvorena, žene su izbačene. One su sve pripadale porodicama koje su bile saveznici šoguna, što znači da su njihove porodice bile na gubitku građanskog rata koji je okončao šogunsku vlast. Mnoge su otkrile da su njihove porodice ubijene ili zatvorene ili su izgubile svoju zemlju i imovinu. Neke žene bile su prisiljene da rade kao kurtizane da bi preživjele - poput heroine mog romana “Kurtizana i samuraj”.

Da li ste, možda, imali uvid u ispovijedi žena koje su živjele u Ženskoj palati? Kakva je njihova priča o životu unutar tih palata?

- Žene su se zavjetvovale da ćute i držale su se toga čak i kada bi ih izbacili. Mnogo godina kasnije, nekoliko starih dama razgovaralo je sa svojim unucima i ispričali su im djelić toga šta se događalo u palati. Uglavnom su pričale o ispitima koje su morale da prođu da bi ušle u palatu kao služavke, o dnevnim dužnostima različitih činova, dnevnim rutinama, haljinama, frizurama, ulogama različitih činova žena - i o nekim događajima iz života u palati.

Vaš roman “Poslednja konkubina” je priča o mladoj djevojci Sači. Ona bježi iz Ženske palate ali nigdje ne nalazi sigurno utočište. Šta nam možete reći o liku te djevojke iz ovog vašeg romana? Koliko u toj priči o njoj ima istine?

- Sači je živjela u vrijeme kada u Japanu nije postojao koncept romantične ljubavi. Od žena se očekivalo da će poštovati svoje roditelje i slušati svog muža i muškaracima zadovoljavati njihovu želju za romansom sa kurtizanom ili gejšom. Pojam zaljubljenosti nije bio dio kulture. Kada se Sači zaljubila, to je bilo potpuno iznenađenje za nju. Kada sam ovo pisala, pokušala sam da zamislim kako je zaljubiti se kada to nije nešto što se očekuje ili zamišlja.

U romanu “Kurtizana i samuraj” djevojka Hana je prisiljena da radi kao kurtizana u gradu Jošivari. Morala je da zabavlja tamošnjeg samuraja u njegovim prostorijama za odmor. Kakva je razlika između vaše Hana i današnjih djevojaka koje takođe služe za uživanje i razonodu mnogih bogataša?

- Kurtizane su bile prvenstveno umjetnice, poput gejši. Nijesu samo prodavačice seksa. Bile su pjevačice, plesačice i muzičarke i sjajne, duhovite sagovornice. Obučavale su se ovim umjetnostima pet godina. Neke su bile poznate umjetnice, druge poznate pjesnikinje. Bile su najobrazovanije žene u društvu. U neke ugostiteljske salone su muškarci dolazili jednostavno da uživaju u njihovom društvu, da sjede uz prisustvo glamuroznih sjajnih žena - kakve su bile poznate kurtizane iz Venecije ili Pariza. Iznad svega imale su pravo odbijanja. Nijesu morale da spavaju sa muškarcem, osim ako nijesu to izabrale. Nijesu bile slavljene zbog svoje seksualne otvorenosti, već zbog njihovog odgoja i briljantnosti.

Samuraji su bili privilegovana plemićka i vojnička kasta sve do 1868. godine. Oni su slijedili put bušida. Da li ste, možda, nekad došli do podataka da neki od samuraja nije izvršio sepuku (samoubistvo) nakon što mu je povrijeđena čast? Da je nekad neki od njih izbjegao samoubistvo?

- Samoubistvo samuraja u velikoj mjeri je mit. Izmišljen je nakon doba rata kada nije više bilo potrebe da samuraji počine samoubistvo. Nastao je kao pitanje časti. Umjesto da budu zarobljeni, ubili bi se, kao drevni Rimljani koji su padali na mačeve. U 19. vijeku, o kojem pišem, nije bilo ratova da se bore. Šogun je umirio zemlju. Većina samuraja postali su birokrate i praktikovali su mačevanje kao hobi.

Film “Posljednji samuraj” koji je snimljen 2003. godine govori o vojnom strategu koji nakon zarobljavanja prihvata samurajsku kulturu protiv koje se borio. Koliko su Japanci danas ponosni na svoje pretke, moral kojim su samuraji živjeli?

- Većina Japanaca se ponosi svojim nasljeđem i djelima svojih predaka i njihovim samurajskim nasljeđem.

Roman “Samurajeva kćerka” je priča o Taki, kćerki posljednjeg samuraja. Obzirom da su samuraji sa svoja tradicionalna dva mača zarađivali hljeb sebi i svojoj porodici, recite nam kakvim životom su morala da žive djeca samuraja, konkretno, njihove kćeri?

- Samurajske djevojke bile su ponosne i nesavladive kao muškarci iz njihovog naroda. Trenirale su naginati, vrstu mačevanja i očekivano je da brane kuću kada su muškarci bili odsutni. Neke žene su se borile u bitkama, naročito u odbrani dvorca Aizu Vakamacu, kako pišem u ovom romanu. Samurajske djevojke isle su u hramsku školu i naučile su da čitaju i pišu. Dosta su šile i držale su kuću besprekorno čistom.

Romanom “Šogunska kraljica” završavate četvoroknjižje o životu žena u feudalnom Japanu. Koliko u životima današnjih Japanki ima recidiva prošlosti, koliko ima tragova koje su ostavili njihovi preci iz tog perida?

- Ispod površne modernosti, puno starog Japana se može naći ako znate gdje da gledate. Japanci nastavljaju da praktikuju tradicionalnu kulturu - čajnu ceremoniju, ceremoniju tamjana, cvijetni aranžman - i da se ponašaju dostojanstveno kao i njihovi preci. Mnogi žive u tradicionalnim kućama i svi su ponosni na svoju dugu istoriju i kulturu. Još uvijek postoje ljudi koji prave mačeve i papir i ljudi koji stvaraju tradicionalne japanske vrtove. Japanci još uvijek proslavljaju godišnji krug festivala. Hramovi još uvijek funkcionišu, ne samo za turiste. Sami Japanci vole da posjećuju spomenike svoje tradicionalne kulture. Većina i dalje jede tradicionalnu hranu, zbog čega žive duže od bilo kog drugog na svijetu. I dalje skidaju cipele kada ulaze u kuću i pozdravljaju se uz naklon i govore različitim nivoima ljubaznosti. Ta kombinacija ultramodernog i idiosinkratičnog sa japanskim jedinstvenim tradicijama je ono što čini Japan tako privlačnim i fascinantnim. A to je svijet u kojem sam pokušala da ponovo stvorim u svojim romanima. Japanci razmišljaju o smislu dužnosti, a ne prava

Šoguni koje je car birao i postavljao, su bili u rangu današnjih generala. Da li su svi šoguni u Japanu imali Žensku palatu?

- Riječ ‘šogun’ znači ‘varvarsko suzbijanje generalissimo’. U vrijeme šoguna carevi nijesu imali moć. Bili su poput pape; oni su vršili vjersku a ne svjetovnu vlast. Što se tiče žena, svi moćni i bogati muškarci su imali više od jedne žene. Bilo je šesnaest šoguna i svi su imali Ženske palate. Imali su ih i car i gospodari, dok su bogati trgovci takođe imali domaćinstva žena.

Kakav je bio život žena u Ženskoj palati? Kakva su prava imale te žene?

- Ženska palata bila je mjesto ogromne ljepote, gdje su žene nosile kimono, raskošnije nego što bi iko mogao sanjati. Provodile su dane u slobodnom vremenu, igrale igre, aranžirale cvijeće, igrali igre sa školjkama, gledale trešnjino cvjetanje u proljeće i sakupljale pečurke na jesen, bez ikakvog napuštanja palate. Ključni događaji u njihovom danu bile su tri dnevne posjete šoguna. Ako je želio da provede noć sa konkubinom, neke od starijih bi spavale u istoj prostoriji kako bi bile sigurni da mu konkubina nije šaputala nikakve zahtjeve. To je bilo mjesto ogromnog luksuza, ali to je bio i zatvor. Kada jednom uđete, nikada ne biste izašli. Ipak, žene su imale ogromnu moć. Bilo je zavjera i ubistava. Žene bi se iskradale da se sretnu sa svojim ljubavnicima ili bi krijumčarile ljubavnika u prtljažniku, iako je kazna za otkrivanje bila raspeće ljubavnika i harakiri za oca žene koja je skrivila, čak iako ništa nije znao o prekršaju svoje ćerke. Što se tiče prava, mislim da se u to vrijeme nije razmišljalo o konceptu prava - u Japanu ili na zapadu. Japanci posebno razmišljaju o smislu dužnosti, a ne prava. Od vas se očekivalo da obavljate svoju dužnost, a da ne brinite za svoja prava.

( Vujica Ognjenović )