KOSMOS ISPOD SAČA
Uvijek nedovršena rečenica
Jer Filip je nedovršena rečenica, uvijek na pola puta, poput „Neka ga...“ ili „A ono...“, „Što ćeš...“
„Tu je bio čovek/a sada ga nema/prijavljujem nestanak čoveka“ Škrtice
Jedan od najboljih grafita u Podgorici nalazio se na Starom Aerodomu, a pisalo je: „Milo je britva, a Filip je blitva?“.
Ako se neko pitao zašto nije bilo mnogo javnih kritika na račun Filipa Vujanovića do sad, odgovor leži u činjenici da nije fer sprdati se na račun ljudi kao što je on. Većina ga je sažaljevala, tipično crnogorski, „makni ga tamo“ do te mjere, da bude izabran za predsjednika na talasu sažaljenja. Greotice.
Jer Filip je nedovršena rečenica, uvijek na pola puta, poput „Neka ga...“ ili „A ono...“, „Što ćeš...“, „Makni ga tamo...“, čovjek uvijek praćen sa tri tačke, čovjek o kome nema mnogo toga da se kaže. Ipak, eto taj isti čovjek je „komadovao“ Crnom Gorom dugo. Izgurao ga je šef poslednji put na pozornicu, iako je pobjeda na izborima bila isforsirano „demokratska“ a prije svega protivustavna. Ali Filip jeste pravnik, a šef je ekonomista, a zna se ko se pitao, ko je koga gurkao.
Zatim je Filip zapjevao, pa je tucnjem mlatio po Njujorškoj berzi, pa je pravio čudne face kad je Milo izabran za predsjednika do te mjere da je pokorio internet i postao viralan. Sve je izgleda uradio, osim onoga što mu je bio posao, tako da se nagađa što je taj čovjek radio za vrijeme predsjednikovanja. Ništa, praktično ništa. Njegove riječi nisu imale težinu, njegova pojava izazivala je smijeh. Visoko ništa.
A onda kao grom iz vedra neba, nakon što je Milo sebe odabrao za novog predsjednika, javljemo je da je Filip izabran za počasnog predsjednika. Vic. Nema drugog objašnjenja za ovu suludu situaciju. Možemo samo da nagađamo o čemu je riječ. Možda se Filip toliko okuražio da je pozvao telefonom šefa Mila i pitao ga: „Što će biti sa mnom? Mogu li ja nešto sad da radim?“. Vjerovatno da su dugo vijećali, „A što ćemo sad sa njim“, i napokon, nema potrebe da ga šalju za ambasadora jer nije ništa pronevjerio, ne ide da bude imenovan za gradonačelnika jer zna da radi samo ništa, pa eto, da bude počasni predsjednik, šta god to značilo, ali takođe i da prima platu sedamdeset posto od predjednikove, čisto da ima kafu da popije i za gorivo, da plati porez na stanove i časti kad je neka svadba ili rođenje djeteta.
Eto rješenja. Dobili smo počasnog predsjenika. Ne bi bilo loše da Milo sam sebe proglasi za doživotnog kad već imamo počasnog, ili da uvali Filipu da ipak počasni može nekoga da proglasi za doživotnog, i da se još jednom okoristi Filipom. Jer, ako je kome Filip „ovakav“ valjao, jeste Milu, jer mu je grijao premijersku, pa predsjedničku fotelju uporno, postojano i dugo, bez riječi i zahtjeva, miran i poslušan, nasmijan i ćutljiv. Divan jedan predsjenik koji ništa u svojim mandatima nije uradio. Eto. Filip počasni. Divno. Vuče na slatko. Blitva.
( Đuro Radosavović )